MALI SUNCOKRET
19.06.2012., utorak
ZANIMA ME...Nisam se već godinama „prejela“ ramsteka i bifteka, skupo mi. Neke od modernih restorana zvanih „Steak house“ sam posjetila iz znatiželje; gledala pripremu obroka po principu „samo za tebe“, pojela, skupo platila i, odustala. Kako je baš ta vrsta mesa u središtu najnovije mesne afere, dobro sam postupila.  I baš mi je žao svih onih koji su, htjeli ili ne htjeli, jednostavno morali to jesti, uvoziti, kupovati itd. No, odbacim li to kao „njihov problem“, ne rješavam tim moj problem nepovjerenja prema sveukupnoj mesnoj ponudi. Masovne akcije svježeg mesa me brinu, a i ono skuplje ponekad ima miris ribe, a svinjska šnicla je. Odavno sam odbacila konzerve, mnoge salame i kobasice, ali tu i tamo, čisto iz želje, kupim hrenovke. One su nekad bile pojam laganog toplog obroka, i prema definiciji, spravljale su se od najboljih komada mesa. Hrenovke sa senfom, još kad „pucaju“ kao one birvaktile, bile su, i poslastica, i brzinsko rješenje obroka za domaćicu. Znam da su se vremena promijenila, i u nepovrat otišli neki okusi za kojima mnoga nepca žale, ali ove nove hrenovke ne zaslužuju čak ni staro ime. Možda bih i preskočila mesnu temu jer sam o sličnom već pisala, da me jedan književnik nije osupnuo pričom kako je u Turskoj bila zabranjena prodaja hrenovki zbog sumnje da se proizvode od psećeg mesa. Ne pamtim kad sam, unatoč gladi i želji, uspjela pojesti cijeli par. Moji ukućani već odavno to ne jedu, ali me živo zanima zašto moji psići, koji polude na zvuk tanjura i kad su najsitiji, jedino što neće ni primirisati od ostataka naše (ljudske) hrane, jesu hrenovke. (Uploaded by milosjor on Nov 19, 2006) |
Hvala Đorđe! 
