MALI SUNCOKRET
30.07.2012., ponedjeljak
"PORUBI" PONEDJELJKOM„Jerry, tvoje su oči tako tužne! Kako mogu biti tužne kad sam tako sretan? One su tako tužne, Jerry. Ne bi trebala gledati ljudima u oči dok vodiš ljubav. Uvijek to činim. Onda ću ja zatvoriti svoje.“ John Updike, Udaj se za mene, 2006. Daljina, dim i prašina Mislio sam idem negde, sada vidim, iš'o sam u krug Mislio sam nisam dužan, a sad vidim imam neki dug. Poneo sam gromobrane, ako bude oluja i grad Poneo sam padobrane ako treba da ublaže pad. Kada kreneš, nikad ne znaš kol'ko traje let Koliko je dana dosta da upoznaš svet. Daljina, dim i prašina Išao sam drumovima kroz javu i san Sretao sam dobre ljude skoro svaki dan Daljina, dim i prašina. Mislio sam radim nešto, i to bi me umirilo skroz Mislio sam čekam tramvaj, kad odnekud stiže brzi voz. Mislio sam idem negde, sada vidim, iš'o sam u krug Mislio sam nisam dužan, a sad vidim imam neki dug. Momčilo Bajagić, Vodič kroz snove, 2012. |
28.07.2012., subota
1, 2, 3...15...007...100%Sjedim u dvorištu. Pokušavam se rashladiti u sparnoj noći. Mali rođak slavi petnaesti rođendan. Jučer kaže majka kako ne mogu na more, pa neka se bar tako razveseli. Djeca s prigodnim vrećicama još za Sunca krenuše cestom prema maloj sali seoskog doma. Već dva sata se ori muzika. Poneki izdvojen glas odzvanja kao konstantna pratnja. Prije desetak minuta nastade sveopći „lom“, tutanj...na: „...tvoje su oči boje ranog proljeća...“ Poželim zaviriti tamo; a kako ne mogu,  , evo me ovdje.(Uploaded by SeverinaExclusive on Jul 9, 2011) P.S. Sinoć mi je Paul bio…100%  (Published on Jul 28, 2012 by Jill Washington) A i ono s Queen Elizabeth i 007 pratnjom je bilo baš simpa...  |
26.07.2012., četvrtak
ZABUNA, ILI...Peklo je to kao žeravica što je tri i pol gimnazijske godine tijekom devedesetih djetetu materinji ili materinski jezik predavala profesorica bez diplome, a njegova mati s diplomom sjedila doma. Također je bilo naporno svih tih godina dva puta mjesečno bauljati gradom sa svrhom uočavanja jezičnih nepravilnosti tipa „Kina shop“, da bi se uradio domaći zadatak, i u četvrtoj godini otkriti da je taj niz učeničkih uradaka poslužio profesorici kao materijal za njen diplomski rad. No, iako tužno, bilo je to za takvo vrijeme donekle i razumljivo; a pohvalno, što je profesorica u četverogodišnjem „mandatu“ ipak diplomirala. Sporadično smo u protekla dva desetljeća nailazili na slične priče o stjecanju titula putem šalabahtera i na „višim instancama“. Koliko se sjećam, nisu se ti ljudi baš puno crvenili zbog tih prekršaja, i mirno su nastavili uživati u sebi i svojoj divnoj slici u zrcalu. I za čudo, nitko od nadležnih im ga nije ni pokušao razbiti. Ovih dana čitamo o slučaju mlade žene koja se tereti za korištenje lažne diplome. Pamtimo njena službena priopćenja iz informativnih tv emisija. A ja se sjećam te, meni i iz nekih mojih razloga drage žene, kako ju je bilo zadovoljstvo slušati i gledati u jednoj emisiji o uspješnim ženama. Bilo je to otprilike prije dva mandata. Bilo bi mi jako drago da uspije dokazati svoju tvrdnju kako je u pitanju zabuna. Ako ona to ne uspije, ja ću se osjećati beznadno neuspješnom što sam se baš skroz zabunila. (Published on Apr 22, 2012 by TheBestClips221) |
24.07.2012., utorak
RENO 4(slušano krajem devedesetih) Đe'š bolan meni pušku! Dođem kući i velim ženi da se pakuje. Još se moglo izaći iz grada. Stara i Sonja su već otišle dole, a Pero i Mato se još nešto muvali po gradu. Kasnije i Pero zapuca s djecom za Njemačku, a Mato i žena mu u Rovinj. Imali tamo neki stančić. Kaže žena: kako'š stan ostaviti...Ma, stipu sad to, biće stanova, ako bude glave. Djeca pište, mlađi leg'o u svoj krevet, neće da mrdne. Žena pita šta ćemo s Radojkom i malom. To nam prva komšin'ca, dobra žena. Nek' idu s nama, pa posl'je, kud stignu. A u mene Reno 4... Došli dole, prvo bili sa starom. Nemo'š, puno nas... Ponude mi nešto, prihvatim privremeno. Mjesec dana sam ganj'o po kući tuđi miris. Radojku jedva prebacimo njenima preko. Kad god se vidimo priča kako smo im život spasili. Kažem joj: Znaš Rado, ja se držim one mog pokojnog Šimuna. „Jebeš moje dobro, kad komšiji nije dobro.“ Nije bilo lako... Pravo da ti kažem, žena je povukla deblji kraj. Govorim joj danas: Ne zajebaji se više s tim babama i njihovim trajnama. Nek' drugi rade za tebe. Uživaj u unuku. Neće. Veli: te trajne su nas prehranile. ..... Pravo sam se obradov'o kad sam čuo da si ostala u Zagrebu. ..... Ponekad mislim... kad sam tad već zbomb'o jedan život, treb'o sam odmah za Kanadu. ..... Nisi bila na Roling Stonsima...Kako? ...... (Dodatak: imena članova obitelji su autentična.) (Prenio korisnik MartinGlobalPictures 13. 10. 2009.) .... Jutarnji dodatak (šteta ga propustiti) (Uploaded by dantaozinho on Jan 24, 2010) |
20.07.2012., petak
IMAGINE: TWO GUITARS
NIJE SE ISTINSKI DOGODILO, ALI SE MOGLO DOGODITI.
 |
19.07.2012., četvrtak
"Lipa moja..."Moja kuma nije blogerica, ali nas nekoliko voli čitati. Polako se ufuravala u naš ritam i način i pokušala dokučiti kroz priče, tko je tko i kakav je čovjek. Na osnovu tog je formirala svoju listu omiljenih blogera, koja se malo razlikuje od moje. Ponekad zna upitati, recimo glede neke polemike, šta se to događa, otkud i zašto, pa joj ukratko svojim krhkim znanjem ili slutnjom objasnim. A ponekad, ako prije nego se esemesamo ode na moj blog, pita me što sam tužna, ili ljuta. Za moju radost unesenu u post, najčešće zna razloge, ili ih prepozna zahvaljujući našem prijateljstvu dugom blizu pola stoljeća. Znam ja biti i dosadna pa joj guram pod oko u nedoba i neki samo moj trenutak radosti doživljen na blog sceni. Kada mi je dojam i želja da ga podijelim jači od realne slike njenog trenutka, ja se ispričam što smetam i cimam ženu koja radi, i još uvijek, uspješno školuje jedno od dvoje djece. No, ona i to odradi čim prije, da mene obraduje. Negdje prošle godine mi se požalila kako redovito čita jednu od mojih najdražih s liste,  , ali ju katkad slabo razumije. Ja se malo iznenadila zaboravljajući ponovo stanje na terenu i podsjećajući je na sve drage ljude i mjesta iz prošlosti, a gubeći iz vida vrijeme koje nas ne čeka na stanicama i odnosi sobom u zaborav, kako ljude tako i dvadesetak godina nekorištene riječi.No, da ne duljim...dobijem nedavno SMS s naslovom: „Lipa moja...“ Odmah odgovorim licem s bezbroj smajlića: Bravo, draga...blažen ti bio svaki pogled na beskraj. :-))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))... (Uublished on Jul 14, 2012 by TheLaudis) |
17.07.2012., utorak
ZA DOBRO RASPOLOŽENJEDan sam započela slušajući ovo: (Uloaded by baljomkd on Jul 29, 2009) Onda sam se zasmijala čitajući ovo: Mick Jagger je bio lud za Angelinom, molio je i plakao da mu da šansu! (JL) Potom sam s nevjericom srela ovo: ZORAN ŠPRAJC Vraća se u kolovozu vođenju Dnevnika. (JL) Meni dosta...  P.S. nemoj me sad... s anketom...budem |
15.07.2012., nedjelja
13. EXITSinoć dobijem poruku: Na EXITu sam; vraćam se „korijenima“. Znam da je razlog bila ONA: (Uploaded by ladyplum on Mar 10, 2010) A 2001., razlozi su bili... hm...razni. (Uploaded by EXITFestivalTV on Jan 28, 2009) |
14.07.2012., subota
KISSKako sam rođendan već čestitala, danas se poljubimo! (Uploaded by miscellanea48 on Jan 4, 2012) |
13.07.2012., petak
NASTAVLJAM:* * * „Plaža je bila neobična oblika. Gotovo kilometar dug luk naplavljena pijeska s obje je strane okruživala nakupina ispruganog, žućkastog stijenja, a poviše najbliže gomile pružale su se dine, obalno grmlje i krivudavi puteljci, čineći nešto poput golemog prirodnog hotela sa stotinjak osamljenih pješčanih kutaka. To kraljevstvo udubina i grebena bilo je varljivo složeno. Nijednom nisu uspjeli pronaći ono savršeno mjesto gdje su već prije bili. Žurno se popeo strmom dinom i nije se zamarao time da skine cipele i čarape. Njegovo soptanje od napornog trčanja uzbrdo činilo mu se divnim: imalo je okus probuđene mladosti, probuđene životne snage. Još od početka njihove ljubavne veze on je uvijek trčao, žurio, proizvodio vrijeme ondje gdje ga prije nije trebalo, postao je sportaš ovisan o vremenu, a višak sati pretvarao je u drugi život za koji nitko nije ni znao ni mogao sumnjati. Odrekao se pušenja, želeći da mu poljupci budu čisti. Jerry se popeo na povišeno područje dina i uplašio se jer joj nije bilo ni traga. Ni njoj ni ikome drugom...Sljedećeg će mjeseca sve to biti zakrčeno, daščana zalogajnica i zgrada kupališta oživjet će od brončanih tijela i glazbe s ploča, a na dinama će biti prevruće. Danas dine još nose izgled, preostao od zime, lijepo očišćene i netaknute Prirode. Kad ga je pozvala, svježim se zrakom glas pronio čist i mekan poput ptičjeg kliktaja. Bilo je to pitanje... „Jerry? Hej?“ Okrenuo se i ugledao je na dini iznad sebe u žutom dvodijelnom kupaćem kostimu, silazila je i gledala da bosim nogama ne nagazi na oštru obalnu travu. Dojmala se, onako plavokosa, puna sunčanih pjega i okupana, kao stidljivo stvorenje pijeska koji ju je skrivao. Njezine su ruke i prednji dio tijela bili vrući, a povijena leđa hladna. Bila se sunčala. Njezino je srcoliko lice bilo ružičasto. „Hej? Drago mi je da si tu?“ Lagano je soptala i njezin je glas od uzbuđenja svaku rečenicu oblikovao kao pitanje. Kao da se njegov način govora dvoumio da iskaže neizgovorivu zbunjenost, odjednom je s tinejdžerskog govora prešao na uglađeni stil: „Moja jadna odvažna damo. Opasno je to čemu vas izlažem. Ta čujte me, oprostite mi što kasnim. Morao sam kupiti vino i onda sam pokušao kupiti vadičep, ali su mi umjesto njega ti idioti...u nekakvom jadnom seoskom dućanu pokušali podvaliti veliko svrdlo.“ * Prije nego što je krenuo za njom, Jerry je kleknuo i skinuo cipele i čarape. Još je na sebi imao sako i kravatu i nosio bocu vina u papirnatoj vrećici poput nekoga tko se gradskim prijevozom vraća s posla noseći poklon. Pokupio je njezinu deku, pletenu torbu za plažu i knjigu (Moravia) i stavio ih na njezine tople ruke. Dok su se uspinjali susjednom dinom primio ju je za njezin goli struk kako bi je pridržao... Kao i obično, Jerry i Sally spuštali su se i uspinjali krševitim puteljcima između grmova mirte što su zapinjali o njih, uspinjali se trusnim kosinama i smijali se od naprezanja dok su tražili idealno mjestašce gdje su bili i prošli put. Kao i obično, ne bi ga uspjeli naći i na koncu bi deku stavili bilo gdje , u udubinu od čistog pijeska koji bi odjednom postao savršen. Stao je ispred nje i svukao se. Sako, kravatu, košulju i hlače. „Oh“, rekla je, „imao si kupaće na sebi.“ „Cijelo prokleto jutro“, odgovorio je, „i svaki put kad bi se uzica usjekla u trbuh, pomislio bih: ' Vidjet ću Sally. Vidjet ću Sally u kupaćim gaćicama.'“ „Hej?“, dovikne ona s deke. „Dođi me vidjeti u svojim kupaćim gaćama.“ Da, da, dodir koža cijelom dužinom njihovih tijela na zraku, na suncu. Zbog sunca su njegove oči zaplivale u crvenom, a njezin se bok i rame zagrijali i njezina usta postupno topila. Nikamo im se nije žurilo, to je možda bio najozbiljniji dokaz da su njih dvoje, Jerry i Sally, bili praiskonski muškarac i žena – da im se nikamo nije žurilo, da se nisu toliko željeli uzbuditi koliko su željeli umiriti tog praiskonskog muškarca i ženu u sebi. Njihova su tijela postupnošću stvarnog rasta tražila da povećaju i usavrše svoju sposobnost. Uvojci njezine raspuštene kose padali su po njegovom licu. Osjećaj predaha, prispijeća u dugo očekivano središte spokoja, ispunjavao ga je poput neke vrste sna čak i dok je vrškom svojih stopala stiskao njezine noge. „Nevjerojatno“, rekao je. Okrenuo se licem prema gore da bi ga stopio sa suncem, a crvenilo je navrlo ispod njegovih kapaka. „Vrijedi“, rekla je, „ i to je ono začuđujuće. Vrijedi sveg tog čekanja, svih prepreka, sveg tog laganja i žurbe, a kada do toga napokon dođe, doista vrijedi.“. Dok je to govorila , njezin je glas postajao sve tiši.“ * * * John Updike, Udaj se za mene, Profil, Zagreb, 2006, (39kn) (Uploaded by igorjurisic on Jan 18, 2008) |
12.07.2012., četvrtak
DA ME KOMP NE ZABORAVI...Na istoj plaži se sunčam i kupam već treće ljeto. Mala je to kamenita uvala s nešto hladovine, neatraktivna i strma, ali zbog one udaljenosti od mjesta spavanja od svega 20 koraka, odnosno 25 u povratku, volim je. Pored mještana koji pričaju da su tu ronili od djetinjstva do unuka, vole je i naši strani gosti: Česi, Slovaci i Mađari. Ni mogućnost da uganeš nogu zbog nepristupačnog terena, ni nedostatak prostora, tuševa i pijeska koje ostale plaže imaju, nisu nas odvukli dalje od uvale. Mene raduje taj jedinstven osjećaj imanja mora u dvorištu, a od druge godine i srdačni jutarnji pozdravi istih lica za koja si na kraju prvog ljetovanja pomislio da ih posljednji put vidiš. Volim trajanje. A kako vrijeme na ljetovanju sporo prolazi, dosta ga bi za promatranje. Bebe su postale dječica, a curice djevojke; neke od mama zgodnije, neke deblje, a bake su nabacile još poneku boru. Osim tog, i slova knjige, zagledam se ja ispod naočala i u ponekog tatu i didu, ali mi to više nije tema. Držim se sigurnog trajanja pučine i slova. Otkako mi je jednu knjigu prije nekoliko ljeta pokvasio val, pa sam se u knjižnici dugo pravdala što je slana, na plaži čitam novine i knjige samo iz lične biblioteke. Ovaj put je to bio Updike, moj stari, dobri drug. A on reče: * * * (Ispričavam se; nastavak slijedi...obaveze čekaju. Nema više: danas ćemo zelene rezance sa škampima, večeras picu, sutra lignje, a onda roštilj, pa crni rižoto itd. Hoće domaću juhicu, da me šporet ne zaboravi...) A vi...dragi moji, uživajte u ovoj glazbi i slici, pred ručak ...ma što jeli i ma gdje bili: (Uploaded by klapalibar on Sep 20, 2010)  |
Hvala Đorđe! 
