MALI SUNCOKRET
12.07.2012., četvrtak
DA ME KOMP NE ZABORAVI...Na istoj plaži se sunčam i kupam već treće ljeto. Mala je to kamenita uvala s nešto hladovine, neatraktivna i strma, ali zbog one udaljenosti od mjesta spavanja od svega 20 koraka, odnosno 25 u povratku, volim je. Pored mještana koji pričaju da su tu ronili od djetinjstva do unuka, vole je i naši strani gosti: Česi, Slovaci i Mađari. Ni mogućnost da uganeš nogu zbog nepristupačnog terena, ni nedostatak prostora, tuševa i pijeska koje ostale plaže imaju, nisu nas odvukli dalje od uvale. Mene raduje taj jedinstven osjećaj imanja mora u dvorištu, a od druge godine i srdačni jutarnji pozdravi istih lica za koja si na kraju prvog ljetovanja pomislio da ih posljednji put vidiš. Volim trajanje. A kako vrijeme na ljetovanju sporo prolazi, dosta ga bi za promatranje. Bebe su postale dječica, a curice djevojke; neke od mama zgodnije, neke deblje, a bake su nabacile još poneku boru. Osim tog, i slova knjige, zagledam se ja ispod naočala i u ponekog tatu i didu, ali mi to više nije tema.  Držim se sigurnog trajanja pučine i slova. Otkako mi je jednu knjigu prije nekoliko ljeta pokvasio val, pa sam se u knjižnici dugo pravdala što je slana, na plaži čitam novine i knjige samo iz lične biblioteke. Ovaj put je to bio Updike, moj stari, dobri drug. A on reče: * * * (Ispričavam se; nastavak slijedi...obaveze čekaju. Nema više: danas ćemo zelene rezance sa škampima, večeras picu, sutra lignje, a onda roštilj, pa crni rižoto itd. Hoće domaću juhicu, da me šporet ne zaboravi...) A vi...dragi moji, uživajte u ovoj glazbi i slici, pred ručak ...ma što jeli i ma gdje bili: (Uploaded by klapalibar on Sep 20, 2010)  |
Hvala Đorđe! 
