MALI SUNCOKRET
13.07.2012., petak
NASTAVLJAM:* * * „Plaža je bila neobična oblika. Gotovo kilometar dug luk naplavljena pijeska s obje je strane okruživala nakupina ispruganog, žućkastog stijenja, a poviše najbliže gomile pružale su se dine, obalno grmlje i krivudavi puteljci, čineći nešto poput golemog prirodnog hotela sa stotinjak osamljenih pješčanih kutaka. To kraljevstvo udubina i grebena bilo je varljivo složeno. Nijednom nisu uspjeli pronaći ono savršeno mjesto gdje su već prije bili. Žurno se popeo strmom dinom i nije se zamarao time da skine cipele i čarape. Njegovo soptanje od napornog trčanja uzbrdo činilo mu se divnim: imalo je okus probuđene mladosti, probuđene životne snage. Još od početka njihove ljubavne veze on je uvijek trčao, žurio, proizvodio vrijeme ondje gdje ga prije nije trebalo, postao je sportaš ovisan o vremenu, a višak sati pretvarao je u drugi život za koji nitko nije ni znao ni mogao sumnjati. Odrekao se pušenja, želeći da mu poljupci budu čisti. Jerry se popeo na povišeno područje dina i uplašio se jer joj nije bilo ni traga. Ni njoj ni ikome drugom...Sljedećeg će mjeseca sve to biti zakrčeno, daščana zalogajnica i zgrada kupališta oživjet će od brončanih tijela i glazbe s ploča, a na dinama će biti prevruće. Danas dine još nose izgled, preostao od zime, lijepo očišćene i netaknute Prirode. Kad ga je pozvala, svježim se zrakom glas pronio čist i mekan poput ptičjeg kliktaja. Bilo je to pitanje... „Jerry? Hej?“ Okrenuo se i ugledao je na dini iznad sebe u žutom dvodijelnom kupaćem kostimu, silazila je i gledala da bosim nogama ne nagazi na oštru obalnu travu. Dojmala se, onako plavokosa, puna sunčanih pjega i okupana, kao stidljivo stvorenje pijeska koji ju je skrivao. Njezine su ruke i prednji dio tijela bili vrući, a povijena leđa hladna. Bila se sunčala. Njezino je srcoliko lice bilo ružičasto. „Hej? Drago mi je da si tu?“ Lagano je soptala i njezin je glas od uzbuđenja svaku rečenicu oblikovao kao pitanje. Kao da se njegov način govora dvoumio da iskaže neizgovorivu zbunjenost, odjednom je s tinejdžerskog govora prešao na uglađeni stil: „Moja jadna odvažna damo. Opasno je to čemu vas izlažem. Ta čujte me, oprostite mi što kasnim. Morao sam kupiti vino i onda sam pokušao kupiti vadičep, ali su mi umjesto njega ti idioti...u nekakvom jadnom seoskom dućanu pokušali podvaliti veliko svrdlo.“ * Prije nego što je krenuo za njom, Jerry je kleknuo i skinuo cipele i čarape. Još je na sebi imao sako i kravatu i nosio bocu vina u papirnatoj vrećici poput nekoga tko se gradskim prijevozom vraća s posla noseći poklon. Pokupio je njezinu deku, pletenu torbu za plažu i knjigu (Moravia) i stavio ih na njezine tople ruke. Dok su se uspinjali susjednom dinom primio ju je za njezin goli struk kako bi je pridržao... Kao i obično, Jerry i Sally spuštali su se i uspinjali krševitim puteljcima između grmova mirte što su zapinjali o njih, uspinjali se trusnim kosinama i smijali se od naprezanja dok su tražili idealno mjestašce gdje su bili i prošli put. Kao i obično, ne bi ga uspjeli naći i na koncu bi deku stavili bilo gdje , u udubinu od čistog pijeska koji bi odjednom postao savršen. Stao je ispred nje i svukao se. Sako, kravatu, košulju i hlače. „Oh“, rekla je, „imao si kupaće na sebi.“ „Cijelo prokleto jutro“, odgovorio je, „i svaki put kad bi se uzica usjekla u trbuh, pomislio bih: ' Vidjet ću Sally. Vidjet ću Sally u kupaćim gaćicama.'“ „Hej?“, dovikne ona s deke. „Dođi me vidjeti u svojim kupaćim gaćama.“ Da, da, dodir koža cijelom dužinom njihovih tijela na zraku, na suncu. Zbog sunca su njegove oči zaplivale u crvenom, a njezin se bok i rame zagrijali i njezina usta postupno topila. Nikamo im se nije žurilo, to je možda bio najozbiljniji dokaz da su njih dvoje, Jerry i Sally, bili praiskonski muškarac i žena – da im se nikamo nije žurilo, da se nisu toliko željeli uzbuditi koliko su željeli umiriti tog praiskonskog muškarca i ženu u sebi. Njihova su tijela postupnošću stvarnog rasta tražila da povećaju i usavrše svoju sposobnost. Uvojci njezine raspuštene kose padali su po njegovom licu. Osjećaj predaha, prispijeća u dugo očekivano središte spokoja, ispunjavao ga je poput neke vrste sna čak i dok je vrškom svojih stopala stiskao njezine noge. „Nevjerojatno“, rekao je. Okrenuo se licem prema gore da bi ga stopio sa suncem, a crvenilo je navrlo ispod njegovih kapaka. „Vrijedi“, rekla je, „ i to je ono začuđujuće. Vrijedi sveg tog čekanja, svih prepreka, sveg tog laganja i žurbe, a kada do toga napokon dođe, doista vrijedi.“. Dok je to govorila , njezin je glas postajao sve tiši.“ * * * John Updike, Udaj se za mene, Profil, Zagreb, 2006, (39kn) (Uploaded by igorjurisic on Jan 18, 2008) |
Hvala Đorđe! 
