MALI SUNCOKRET
29.09.2010., srijeda
DEMISTIFIKACIJA |
INDEXI I PRIJATELJIBila je godina šezdeset i neka kada je sestrina prijateljica L. došla na prve praznike nakon odlaska na fakultet. U jednoj dugoj zimskoj noći pričala je o svojim najljepšim dojmovima iz Sarajeva. Sigurno sam zaspala ili su me „potjerale“ u drugu sobu pa iz te noći pamtim samo jednu priču: kada Slobodan-Bodo Kovačević zasvira i bljesak njegove gitare se prošeta dvoranom, djevojke krenu s uzdasima; kasnije se uzdah pretvori u pjesmu, a do kraja koncerta u vrisku. Tad sam već znala tko je Davorin Popović-Pimpek i tko su Indexi, ali sam priču o najzgodnijem članu Indexa nosila u sebi gotovo pola stoljeća, i do Bodine smrti, koja nije puno kasnila za Pimpekovom, tražila sjaj njegove gitare. Večeras sam razmišljala o njemu, jednom od tri umrla člana Indexa i s poštovanjem slušala prijatelje koji su pjevali u njihovu čast. One najljepše pjesme, duboko su u mojoj tišini kao dio mog testamenta. Toj tišini ću ostaviti i večerašnju sliku pozornice na kojoj se pojavila poetesa, gospođa Maja Perfiljeva, i prijatelj Arsen. DA SAM JA NETKO Da sam ja netko pozvala bih sve dječake dala bi im igračke i pustila ih da se cijeli dan igraju i jure. Radili bi divne stvari prekratki bi bili sati voljeli bi svoje škole đaci. da sam ja netko! Da sam ja netko svim majkama bih izbrisala bore učinila da očevi ih vole davnu ljubav da im vrate i da mirno žive svoje sate da sam ja netko! Da sam ja netko ne bi, ne bi ljudi život proklinjali sve bi ruže zemlji poklanjali – kako bi se živjelo i kako bi se voljelo i kako bi dobro bilo da sam ja netko! Da sam ja netko svim majkama bih izbrisala bore i vratila im sinove heroje neka opet kao prije budu samo djeca svoje majke - da sam, da sam ja netko! SANJAM Sanjam da te opet slušam kako dišeš kako dišeš dok savija se trava da me dira tvoja kosa plava tvoja kosa na mom licu , dragi.... Sanjam da se opet volimo u klasju u tom klasju što leži tu pod nama i da luta tvoja ruka vrela tvoja ruka preko moga tijela... Samo jedan život imam i ludo ga bacam jer zavoljeh tamo nekog nekog koga sanjam.... Samo jedan život imam koji nisam htjela jer zavoljeh tamo nekog koga nisam smjela... Sanjam da mi kažeš - vrati mi se, draga ako treba pobjegni od svega jer je život samo ovaj jedan nema ništa, ništa izvan njega... Sanjam, sanjam, sanjam... BALADA Idi sad, druže moj Ljubavi pozdrav mi ponesi mojoj ti... Putu mom tu je kraj umoran ovdje ja ću stati želim mir.... Kad ne bude mene kad me skriju paprati travke i šaš kad ne bude mene ljubit ću je pjesmama svojim i tad.... O, reci mi Njoj da je tako prolazno sve kao ptica let - samo Nju da volio sam ja jer je za me bila sav svijet – crveni moj svijet Kad ne bude mene kada dođu drugi dječaci ko ja kad ne bude mene ljubit ću je pjesmama svojim i tad... O, reci mi njoj da je tako prolazno sve kao ptica let - samo Nju da volio sam ja jer je za me bila sav svijet - crveni moj cvijet.... (Napomena: Balada je napisana u muškom rodu za pjevača Davorina Popovića i sarajevske INDEXE. Čitatelji će taj moj način pisanja primijetiti u više pjesama). Maja Perfiljeva (Pjesma za Davora, autora Zlatana Fazlica Fazle, u live izvodjenju, Aki Rahimovski, Fazla, Tifa, Dado Topić i Bodo Kovacevic, u programu Davorin 2003) |
28.09.2010., utorak
MAKOVI |
26.09.2010., nedjelja
"VODA NEŠTO NOSI"
"Kako je čudna ljudska sudbina. Da slučaj upravlja našim životima ili u svom najskrivenijem biću nosimo u sebi tajanstvenu silu koja nas u odlučujućim trenucima, neprimjetno gura lijevo ili desno kao da nesigurnim titrajem igle na kompasu, pipajući maglovite puteve budućnosti, neka udaljena, strašna sila privlači sebi naše treperave, sitne živote.
Možda je ta sila koja nas vreba negdje u beskonačnosti i mraku baš sama smrt. Ljudski život ima dvije postaje; rođenje i smrt. Sve ostalo samo su neznatne mijene koje prelaze u ništavilo, postaju nevidljive uoči smrti kao što se sliva lišće kada izdaleka promatramo šumu. Sve je to sasvim svejedno jer ćemo ionako umrijeti. Ne traži posljednji uzrok stvari, ne istražuj njihovu tajnu jer je ona tamna i porazna. Sjaj sitnih stvari je to - što životu daje toplinu." Lajos Zilahy, Voda nešto nosi |
KOMENTARI SU U TIJEKU...
Izbor:
Tomislav Ketig24. rujan Za početak su nesretnoj ženi poklonili promotivni materijal! Hoće li joj pokloniti i mig-21 igračku? Damir Mar24. rujan Baba je njih srušila, gađala ih krumpirima jer su joj plašili kokoši a kad je pogodila umjesto da se sklone, ona povikala OBA, OBA SU PALAAAAAAAA..... i onda su je sastavili geleri. Izvor: J.L. |
24.09.2010., petak
GUNSI NA MOM BLOGUSinoć u beogradskoj areni… Dario, jel’ bilo dobro, haa?  20 056 002 prikazi Večeras u zagrebačkoj…  Da mi je…da mi je samo jedan, jedini pogledić baciti. Iako ne mogu, mogu, ono što mogu…  Uživajmo zajedno!  19 554 990 prikazi (“November rain” neka ostane za neku noć...znaš, onu. Ova to nije.) |
LIV TYLER JE MENI...ZRAK!A ovaj film... Jeremy Irons u njenoj ljepoti...mrak! |
NO,NO... |
23.09.2010., četvrtak
MATRJOŠKA
Jutros dobijem SMS:
„Draga, rastužio me tvoj „Boršč“; sjetio me svih kolega, profesora ruskog, koji su ostali bez posla. Pitam se, gdje su sad...“ A ja sam se sjetila kako si uporno ispravljala Unu dok se igrala ruskim lutkicama: „To je „matrjoška“. Idemo: MA...TRJO...ŠKA!“ Nisi dala da bude „babuška“... To je seoska djevojčica s maramom i pregačom, prema legendi. I planetarno popularna. S ovom II. - om lekcijom, mom tečaju je kraj. A tko mora dalje, knjigu u šake... |
22.09.2010., srijeda
BORŠČ
Pričaju večeras u vijestima o sve tješnjoj suradnji s Rusima na svim „poljima“.
Jedan ruski gospodarstvenik reče da će ta suradnja biti i plodnija, ako se potrudimo naučiti Ruski jezik. A jedan naš se hvali kako već radimo za Ruse „boršč u vrećicama“. Eto ti ga na! Stop zaboravu! Opet: „Ruski u sto lekcija“ Olovka, teka i brisa. U I.-oj lekciji, krenimo opisno od spomenutog izvoznog proizvoda: „Moj idealni boršč Boršč je gusta juha od cikle i mladog zelja, specijalitet Ukrajine, Rusije, Moldavije…Kako se sprema na različitim mjestima, tako postoji i mnogo varijacija tog jela-od junetine, govedine, svinjetine, bezmesna varijanta za vegetarijance, sa mrkvom, bez mrkve….Znam da recepti već postoje, ali nakon više isprobavanja došla sam do "svog" idealnog boršča… Mijenjati možete sve sastojke, ali CIKLU morate ostaviti jer bez nje boršč nije boršč!“ Izvor: Coolinarka.com hrana, zabava, druženje-uvijek sa srcem |
21.09.2010., utorak
JOŠ MAL O O...OČIMA |
20.09.2010., ponedjeljak
"...TO MILO MOJE SUNCE..." |
19.09.2010., nedjelja
BLAGO
Ova godina prolazi u znaku vode. Obilježile su je obilne kiše, nabujale rijeke i poplave. Voda se razlijeva livadama i cestama, ne razlikujući zemlju od asfalta.
Bila sam predškolsko dijete kada mi se dogodila prva i dosad jedina poplava u životu. S prozora sam mogla pratiti kako rijeka raste u visinu i prekriva velike brojke mjerača vodostaja na obližnjem mostu. Sjećam se straha koji se osjećao nekoliko dana u mojoj kući i pričama okupljenih susjeda. Sjećam se i ljudi koji su dolazili na most i pratili rijeku. Most tih dana nikad nije bio sam, inače su mostovi pusti, naročito noću. Moja Ada je bila zlokobno opkoljena. Rijeka ljepotica se pretvorila u zvijer. Prijetila je svojom snagom ljudima i životinjama, a vrbe je već gutala. Rijekom su tekle lađe. Sve do Unskih regata, desetak godina iza, viđala sam samo pokoji kajak entuzijastičnog ribolovca ili sportaša. Sada su lađe bile pokretne kuće, sve ono najvrjednije što su ljudi željeli spasiti. Živjeli smo na katu u središnjem dijelu Ade, tako da nam nije prijetila ta prva opasnost. Znam da smo ostali u kući za razliku od susjeda u prizemlju. Na rubnom dijelu je živjela majčina najbolja prijateljica. Voda ih je prve zapljusnula. Teta E. se preselila k nama, a muž je spašavao imovinu. Sjećam se da su imali dvije krave. Nije to bilo nikakvo čudo tad za taj dio grada, nego ih pamtim zbog njihovih imena, koje ne bih sad navodila. Dobile su ih po dva popularna šlagera tog vremena. I dok bi mi u ljetnim popodnevima na obali njihovog dvorišta ispijali hladnu limunadu i jeli baklavu, kadaif ili jedan nezaboravan kolač sa tvrdom kremom od žumanjka i orahovim tijestom premazanim isključivo pekmezom od drenjka (čiji recept nisam zapisala), njen muž bi se često bavio svojim „blagom“. Ne znam koliko je to trajalo, ali pamtim da je svakoj "ponaosob" pjevušio njihove pjesme. I danas znam gotovo sve riječi tih šlagera, više zahvaljujući Č. nego radiju. Kada se na nabujaloj rijeci pojavila lađa sa kravom i dva čovjeka, znam da je na našem prozoru zavladao strah i tajac. Teta E. je tiho plakala, a njen muž je stajao uz jedan dio svoga Blaga i milujući kravu po leđima pjevao joj njenu pjesmu. Drugi čovjek je veslao. Nakon nekog vremena, čula se i druga pjesma. Tad sam zapamtila sve riječi dva šlagera; strah ih je učio. S ljubavlju ih otimam zaboravu. Želim da vodena stihija u satima koji dolaze zaobiđe sva naša Blaga – neka se Sava smiluje ljudima i onom što oni vole i imaju. |
ŠEHERZADA
Nedavno mi prijateljica reče da ju nazovem kasnije, zbog Šeherzade. Na trenutak me zbuni te pomislim ,koje sad Šeherzade' i sjeti me nečeg poznatog, no, ona mi na brzinu objasni da je u pitanju nova serija „1oo1 noć“ koju upravo gleda.
Ahhaaa! Kažem i spustim slušalicu. Kasnije se malo informiram da sam u toku, ali još nisam stigla baciti oko na TV ekran i vidjeti čemu se to raduje moja prijateljica. A možda bi bilo pametno da se i ja malo otkačim i dokačim druge vrste sapunice; sigurno su tamo konflikti kraći i s romantičnijim raspletima. Kada nešto prestaje biti odmor i radost, potrebno je razmisliti čim to zamijeniti. No, kada dovršim knjigu s kojom se već neko vrijeme družim, ili kada i druga TV kuća počne prikazivati najavljenu tursku seriju kao pandan konkurenciji, već ću se ja po potrebi uklopiti. A kako posljednje tri godine često boravim na stranicama onog što je napisao Orhan Pamuk, neće mi biti teško prihvatiti ambijent koji mi je postao blizak, a iskreno, nikad i nije bio stran. Spomenula sam dragog mi književnika kako bih rekla da razumijem zašto se našim ljudima, a i mnogim u svijetu sviđa turska sapunica, kao što se nekad Pamukovim junacima sviđala meksička „Marijana“ o čemu sam pisala, ali ovaj put neću citirati odlomke romana kojeg čitam. „DŽevdet-bega i njegove sinove“ ću ostaviti za neku drugu ponoć, a sad bih se zadržala samo na onom što piše na koricama knjige i što me dirnulo svojom toplinom i ljepotom. Dio je to govora koji je Orhan Pamuk izgovorio prilikom dodjele Nobelove nagrade: „Završio sam svoj prvi roman, DŽevdet-beg i njegovi sinovi, ruke su mi se tresle dok sam prekucani rukopis još neobjavljenog romana pružao ocu da ga on pročita i kaže svoje mišljenje. To mi je bilo lako jer sam verovao u njegov ukus i intelekt: bilo mi je veoma važno njegovo mišljenje jer se on, za razliku od moje majke, nije protivio mojoj želji da postanem pisac. U to vreme otac je bio odsutan i nije bio s nama. Nestrpljivo sam čekao njegov povratak. Kada je dve nedelje kasnije stigao, potrčao sam da mu otvorim vrata. Otac ništa nije rekao već me je iznenada tako zagrlio da je bilo jasno da mu se knjiga veoma dopala. Na tren smo zaronili u onu vrstu čudnovate tišine koja često prati trenutke snažnih emocija. Potom, kada smo se umirili i počeli da razgovaramo, otac je pribegao preterano visokoparnom jeziku da bi istakao svoje poverenje, u mene ili moj prvi roman: rekao mi je da ću jednog dana dobiti nagradu koju toliko srećan sada ovde primam.“ Orhan Pamuk, „Kofer mog oca“ Izgovoreno na dodeli Nobelove nagrade za književnost 2006 |
18.09.2010., subota
TVOJ PLESSjedili su na terasi restorana. I ovaj put su pili pivo. Večera je bila ukusna, rekla je i zapalila cigaretu. Jeste, potvrdio je uz smiješak. Večeras ti je kosa još crvenija, dodao je tiho. On je posljednjih godina naglo oćelavio, pa se moderno šišao. Smijali su se tom. Znaš, voljela bih plesati s tobom, rekla je. I ja, uzdahnuo je. Nisam godinama...bilo je to u Pragu, davno. Otkako sam dobio unuku, čini mi se da sam zaboravio korake, reče smijući se sjetno. Obukla bih svoju usku crnu haljinu s čipkanim rukavima i kragnom. Kosu bih počešljala „na van“. Valjda me ne bi žuljale lakirane čizme na štiklu. Imam tamno odijelo i jednu košulju na pruge koju volim i čuvam za posebne prilike. Istina, godinama... Dodirnuo joj je ruku. Spustila je svoje zelene oči na njegov dlan. Rijekom su plivali krugovi noćnog svijetla. |
17.09.2010., petak
SVI SMO MI... |
16.09.2010., četvrtak
REMAKENije bila "neka" pjevačica. Nije bila ni posebno lijepa, ni popularna. Nama je bila draga, jer smo ju sretali ljeti na ulicama našeg grada i ponosili se njenim nastupima na par festivala. Nismo joj se divili, ali smo preuveličavali njen značaj. Tako nam je pasalo, jer smo tim i mi bili "veći". Bilo je to davno.. Ne znam da li nam je rodni grad bio zajednički, ali korzo u tim ljetima, kada bi ona dolazila ocu, jeste. Možda je ipak imala još nešto, osim tog nama zanimljivog, ako ju je netko s rinčicom u uhu, nakon nekoliko desetljeća, uvrstio u svoj repertoar. Ili je to uradio iz puke dosade, nedostatka inspiracije, ili... Tko će to sve znati. |
15.09.2010., srijeda
AFORIZAM DANA
"Ko ne zna šta mu je, neka vidi gdje mu je,
pa ako ga ne nađe, to mu je." D. Radović |
13.09.2010., ponedjeljak
U "MODI" JE SPAS...ZA NAS
Čuli, vidjeli, pročitali:
I. ŠOKANTNA ISTINA O MESU 'U goveđi narezak i paštetu stavljaju isključivo crknutu govedinu' II. „Lady Gaga pomela je konkurenciju na MTV Video Music Awards 2010 s osvojenih 8 nagrada, između ostalog za najbolji video godine za pjesmu "Bad Romance". No kontroverzna mlada pjevačica šokirala je sve na dodjeli svojom haljinom koja je sašivena od komada sirovog mesa. Sigurni smo da će udruge za zaštitu životinja imati što reći na ovakav oblik umjetnosti“ Izvor: TV & J.L. P.S. I...  |
11.09.2010., subota
"LAUFER"
RADE MARKOVIĆ 1921. – 2010.
Umro je Rade Marković, jugoslavenski i srpski glumac, u dubokoj starosti. Pamtit će se po velikom broju kvalitetnih uloga. Od vremena kada sam počela pratiti rad njegovog sina, redatelja Gorana, opravdano ili ne, „zapostavila“ sam oca, a i povijesne prilike su me onemogućile da znam što je radio posljednjih dvadeset godina. U ovom kratkom sjećanju prolaze mi mislima mnoge scene bez imena filmova, ali ono čega se jasno sjećam je glumčev mir u sceni filma „Valter brani Sarajevo“ (1972.) kada hvali urarski zanat i kaže onim posebno lijepim muškim glasom svom šegrtu: „Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme.“ I nikad me nije zbunilo niti začudilo, dok mnoge jeste, kako je uspio osvojiti srce lijepe, trideset i nešto godina mlađe i tada izuzetno popularne jugoslavenske glumice Nede Arnerić! Svojim neodoljivim šarmom, naravno. Miran mu odlazak u vječnost; tamo gdje nam je svima „suđeno“. |
PONOĆNA REPRIZAZlatni dodatak: BRAVO, BARAKUDE!  (11. 09. 2010. 22:10) |
10.09.2010., petak
16°C
Hajde da... se ugrijemo!
Proljeće 1990. P.S. Vruće pitanje: Tko je za to kriv? „Gori smo od Kazahstana! Daleko ispod svih članica EU, negdje između Bocvane i Gvatemale...“ (Ljeto 2010. J.L.)  |
09.09.2010., četvrtak
PRIJATELJSTVO "NA PRVI POGLED"
Ovih su se dana mnoga poznata lica naše društvene scene prisjetila svojih polazaka u prvi razred osnovne škole.
Često sam htjela opričati taj događaj iz svoje povijesti , ali sam odustajala misleći o tom kao napornoj temi i ostavljala za neku buduću usmenu priliku, nekom. No, neka je i ovdje. Roditelji su se pola godine dvoumili da li me ranije upisati u školu kako bih i ja bila učenik sestrine učiteljice, i odustali uz zaključak da sam ipak premlada i zaigrana. Ne sjećam se da sam učestvovala u tim odlukama, nego sam prihvaćala gotova rješenja. Mislim da mi je bilo svejedno u vrijeme kad su odlučivali, ali me njihova promjena odluke jako uzbudila. Naime, nakon sedam dana od početka školske godine stigla sam u razred. Bila sam prvačić koji kasni i koji je izmjenu svog položaja traumatično doživio. Nepravedno i nepripremljeno sam se rastala s igračkama i u ruke uzela školsku torbu. Bio je priličan šok lutke, šerpice i slikovnice zamijeniti teškim knjigama i ozbiljnim tekama po kojima se ne smije šarati bez veze. Bilo je teško i imati svakodnevnu obvezu i provoditi tri do četiri sata u novoj i nepoznatoj sredini. Iako mi je sestrina učiteljica bila veoma draga, iako sam često boravila u školi u kojoj je tata radio, iako sam znala da se sestrine knjige ne smiju poderati ili uprljati, tišina koju sam zatekla prvi dan u učionici bila je strašna. A moj strah da svi koji su na vrijeme pošli u školu znaju sve ono što ja ne znam, poremetio mi je san i naselio želudac nekim čudnim vibracijama za koje sam kasnije saznala da se zovu trema, a tad sam ih imenovala kao bolovi u stomaku. Pamtim kako sam za vrijeme školskih odmora na rubu plača tražila po hodnicima tatu kako bi mu rekla o tim bolovima koji me prate. Sjećam se da bi mi često kupio „Adriju“, dugačku napolitanku, koja bi donekle otklonila te stomačne tegobe i približila jedva čekani odlazak kući. Vjerujem da pravovremene pripreme mogu otkloniti bar dio stresa koji je neminovan pri prvom susretu s onim što škola jeste, ali kako su one u mom slučaju izostale, škola je za mene dugo bila, a i predugo ostala – bauk i muka. U kasnijim godinama, kada bih se suočavala sa školskim problemima u kojima mi je bila potrebna pomoć roditelja, govorila sam im u polu šaljivom tonu da su oni i njihova nesmotrena odluka krivci mog ponašanja. Nisu mi zamjerali, jer sam bila uzoran đak, i ponekad su, istina rijetko, priznavali svoju grešku. Jedino čega se s radošću sjećam iz tog „fatalnog“ prvog koraka k znanju, je poznanstvo s plavokosom djevojčicom čije sam prekrasne oči ugledala pri tom prvom ulasku u učionicu. Kao da je bilo jučer, znam da sam skrivajući suze, nakon što me učiteljica predstavila razredu, tiho upitala pokazujući prstom ili rukom, da li bih mogla s njom sjediti u školskoj klupi. Da nije bilo tog preranog i teškog školskog bremena, izostalo bi i to kvalitetno dvanaestogodišnje školsko drugovanje i lijepo prijateljstvo sa plavokosom djevojčicom. Bio je to moj prvi samostalni izbor prijatelja u životu. Do tad su to bila djeca iz dvorišta i naših kućnih prijatelja. Tako je prijateljstvo „na prvi pogled“ ostalo zapamćeno kao jedino lijepo što mi se dogodilo u prvom razredu osnovne škole. A odlazak u školu radost samo zbog tog jednog i dugo vremena jedinog razloga. |
08.09.2010., srijeda
IMPERATIVSakrij... (Ne) plači... Biraj... Okači...:-) |
07.09.2010., utorak
IZ ANTIKVARIJATA
subota, 30.08.2008.
BOJE Ljeto me čini slobodnom. Dugi i svijetli dani snaže me mirom, imaginarnim obećanjima, nadom, iluzijom. U sopstvenoj sam ravnoteži, bez straha, sumnje, čežnje, žala za bilo čim... spremna za sebe, za druge, za novo, za pothvat. Sretna... Odlaskom kolovoza moj zaštitni plašt postaje sve čipkastiji, prozirniji, tanji, krhkiji. Ne kažem da ne volim jesen, samo se uvijek pribojavam koja će od mojih vrata odškrinuti. Zato volim rujan, taj međuprostor ismeđu ljeta i jeseni, moje snage i slabosti, žara i iskre, mira i nemira, melatonina i serotonina, mene jake i sićušne, ozarene i sjetne. «Nekako» s jeseni, vraćam se u svoj zagrebački dom. Svjetla velegrada produže mi sve kraće dane, ublaže smjenu boja, prilagode novim mirisima, odlože misao o jeseni. Vrata mojih dubina i težina, čvršće su zatvorena. Brzo stiže...Samo konstatiram.  |
06.09.2010., ponedjeljak
PLIŠANO SJEĆANJE
Prošlo je 16 godina od smrti moje majke. Brzo ili ne, ne znam. Često mi nedostaje, ponekad ju sanjam, a nekad mi se čini da je živa. Srećem je u svojim brigama, radostima i pričama. Uvijek je negdje slobodna u meni. Posljednjih godina sam naučila birati uspomene i svoja sjećanja hranim onim najljepšim o njoj. Trudim se slagati one svijetle boje našeg mozaika i ne okliznuti se na suzama. U tom mi pomažu i njene priče iz vedrih, a vjerojatno i sretnih perioda života u kom nisam postojala.
Ima jedna priča koje sam se prisjetila slučajno, a jedna je od starijih i meni dražih. Beogradska je zima, s kraja 1949. godine. Majka je u šetnji Knez Mihajlovom ulicom uz svoje dvije tetke. Tu je i tata. Majka je tužna i zabrinuta; nakon poroda, oćelavila je. U Beograd dolazi na liječenje koje je dugotrajno i neizvjesno. Na glavi ima bordo plišani turban koji ističe zelenilo njenih očiju. U sivom je krombi kaputu i bordo čizmicama do gležnja od antilop kože. Majka je lijepa. Ulazi u restoran „Ruski car“; slavi se rođendan jedne od tetaka koja se školovala u Zagrebu. Druga je mlada udovica. Mama i tata plešu i sretni su. Tata poziva i njene tetke na ples, jer je tetak na poslovnoj večeri. To je jedna od noći u kojima se čeka zora. U životu postoji puno takvih noći, ali rijetke se pamte šezdeset godina. U „ranu zoru“ sjedaju u taxi. Pada krupan snijeg. Polako ulaze u tzv. profesorsku koloniju. U Kopernikovoj ulici zaustavlja se još jedan taxi. Iz njega izlazi tetkin muž. Da li zbog gustog snijega ili „vrag bi ga znao“ čega))), na ulazu u zgradu uredno pozdravlja sa: „Dobro jutro, komšije!“ U stanu, na prvom katu Kopernikove 7 miriše kava i ori se smijeh veselih ljudi. U vremenu mog studiranja u Beogradu, „Ruski car“ nije postojao. Ali, kad god bih sjedila u „Grčkoj kraljici“ na kraju iste ulice, ja bih se sjetila „cara“ i mamine priče. Ponekad sam zamišljala da se njena radnja čak tu događala, pa da se i ja nekako uklopim u taj „dvorski“ ambijent majčine prošlosti. Mnoga sjećanja, ma koliko nam bila draga, vrijeme neminovno smješta u naše dubine i nažalost, neka i ostaju tamo. Kažu da tako treba biti. Ali za neke je dovoljan mali povod da se izvuku iz zaborava i ostanu na životu. Ovom prilikom se zahvaljujem tvorcu jednog bloga , koji mi je prije godinu dana svojim uradcima pomogao da povratim ovo drago sjećanje. Sa mnom si i danas, majko.  |
05.09.2010., nedjelja
*****Volim ovu djevojku; i dok leti u pobjede, i kada pleše, i kada se smije ili priča. Drag mi je i njen dečko, a bogami i tatini brkovi su lijepi. Ma, sve 5!!!!! |
04.09.2010., subota
:-) |
03.09.2010., petak
POKLANJAMČitam, uvezli smo Jergovićevu knjigu „Otac“; kažu, tolika je pomama za knjigom da je i crno tržište proradilo. Na „bijelo“ je 99, a po „švercu“ 120. Čim se spomene nečija autobiografija i to objavljena u inozemstvu, narod se uzbudi. Volio ili ne čitati, volio ili ne autora, kupuje k'o lud i ne pita pošto. Nisam ja za biznis. Kupim u inozemstvu samo 1 primjerak, sebi lično i s ljubavlju, po cijeni od 13,5 KM (54kn) umjesto da sam kupila više. Doduše, ne znam kako na carini tretiraju tu vrstu robe, ali kad bi me carinik pitao zašto toliko, ja bih rekla: Za prijatelje! Pretpostavljam da bi mi s čuđenjem uputio i pitanje... zar imam toliko prijatelja, a ja bih u tom zamišljenom graničnom dijalogu odgovorila: Nemam ja, nego autor!! Ako bi to sve prošlo bez sankcija, ja bih stala na Kvatrić i kroz zube mrmljala : Novo! Pošto? (84) rekla bih. P. S. ove zagrade znače: tiho. Ne bi to bila neka zarada, ali bi bila fora. I upoznala bih ljude, i obradovala ih, i bila nekom konkurencija, bar desetak dana koliko će trebati mnogima da pročitaju knjigu, prepričaju je drugima i kažu kako i nije ono što su očekivali. A nije sigurno... Ili, recimo...mogla sam kupiti samo 10 primjeraka i iznajmljivati po 10kn na 36 sati, za brze čitače. Išlo bi to! Ali, eto...živa sam klasika, bez tog osjećaja za puls tržišta, mislim, suvremenog. Ima ona: radi ono što ti ide. Pa i radim - čitam, i vama poklanjam dio 88. stranice do koje sam uživajući stigla. „Jednog su se dana, tako, u dućanima pojavili valjci s aluminijskom folijom. Možda u prvi mah i nismo znali čemu to služi, ali onda je netko u foliju zamotao pileće batake za na izlet, i tada smo mogli shvatiti da je ta folija zapravo ono što smo vidjeli u nekom američkom filmu. Nije dovoljno izumiti kotač, treba dokučiti da se on okreće. Ili Eurokrem! Možda baš te iste godine kada je otac kupio zemlju i unajmio radnike da mu grade vikendicu – daleko od toga da je bio jedan od onih koji bi sve svojim rukama napravili – „Takovo“ iz Gornjeg Milanovca je, po licenci neke talijanske firme, počelo naveliko proizvoditi Eurokrem, koji će na kraju, u kolektivnom doživljaju stvari i sentimentalnom odgoju dječjih naraštaja, postati eurokrem. Do tada, u Jugoslaviji je čokolada postojala samo u čvrstom stanju, a tekuća ili kremasta bila je, opet, samo u stranim filmovima i u bajkama ( pamtim kako sam, kao četverogodišnjak, bio zadivljen kada mi je nona pročitala frazu iz neke, čini mi se, skandinavske bajke: „rijeka čokolade“)  Također, postojao je mit za koji će nas doživotno uvjeravati kako je utemeljen, a mi u njega nećemo vjerovati ni nakon što povjerujemo da pušenje izaziva rak pluća. Taj mit glasi: jedenje čokolade izaziva karijes.“ Za ovaj kasni sat, od mene dosta. Molim, i drugi put. Uživajte! |
02.09.2010., četvrtak
MINA I MANANe volim putovati po kiši, iako nisam šofer. A ako već moram, izbjegavam sumrak i noć. Tada su odlasci teži. Kiša ne prestaje. Pitamo se: jel' pratimo kolovoz ili čekamo jesen. Kažem, pratite „jesen“. Smijemo se. Spuštam dugmetom prikačene rukave na košulji i čekam popodnevni autobus. Čitat ću kupljenu knjigu i neću gledati kroz prozor. I nakon popijene kave, bus ne dolazi. Kasni već sat. Stiže izdaleka. Nervozna sam i takva ulazim u mokru i pustu čekaonicu da potražim informacije. Bila je saobraćajka, dolazak nepoznat. Tražimo rješenje čitajući vozni red. Prijateljica kaže kako mi je suđeno da idem posljednjim busom koji i jeste naš uobičajeni izbor. Opet se smijemo. Bila sam leđima okrenuta djevojci koja je ušla u čekaonicu i stala iza nas. Kad mi se obratila s pitanjem otkud se mi poznajemo, začuđeno sam je pogledala i malo je falilo da ne kažem nešto ružno. Gledala sam u njene krupne svijetle oči koje mene nisu nikud vodile, ali su tražile od mene nešto. Nisam znala kako reći da u tom gradu osim kumine kćerke ne poznajem nikog od tridesetak godina. Ne znam koliko je trajao taj nijemi razgovor očima, dok ona nije upitala da li poznajem njenu majku N. Kad sam spomenula da sam iz Zagreba, djevojka se nasmijala biserno bijelim zubima. Brzinom munje me bacila u našu zajedničku prošlost. Suze su već kapale kad sam rekla: Ja sam S. mama. Zagrlila me devetogodišnja djevojčica Mana iz nebodera koju nisam vidjela dvadeset godina. Uzbuđeno je govorila da ju je zaustavio moj glas, i da me nije mogla zaobići. Gledala sam u lijepu mladu ženu, doktoricu stomatologije, i slušala priču o mirisu nebodera, o njihovim dječjim igrama, o rođendanima, o sretnom životu koji je živjela prije tragičnog odlaska oca i mlađe sestre u saobraćajnoj nesreći koju su ona i majka preživjele. Kada su otišle iz Zagreba počeo je rat; činilo joj se često da ga je njihova tragedija naslutila. Jednom se vratila; tražila nas je; sve je bilo drugačije, samo je miris ostao isti. Ni životi koje je kasnije živjela, ni gradovi, ni deset godina provedenih u inozemstvu, ni muž, ni njena petogodišnja kćer, ni novi ljudi, nisu izbacili ni jedan detalj iz prošlog i kratkog zagrebačkog života. Sjećale smo se istog. Pričala sam joj o odlasku dvadeset i šestero djece i pustom dvorištu bez igre. Voljela sam njihovo bezbrižno djetinjstvo. I kada je morala povesti mlađu sestru na rođendane u kojima će im „smetati“, rekla bih joj da ću se ja pobrinuti za nju. A kada bi oni u igri i plesu zaboravili na Minu, na moj nagovor, ona bi im se stidljivo priključila i plesala, plesala... presretna što pripada društvu „puno“ starijih i važnih. Zašto... ........................... Sjedim u busu. Spušta se mrak. Gledam u mokre prozore. Čujem ženu koja kaže: samo da sretno stignemo u Zagreb. Šofer priča o saobraćajki bez žrtava i dvosatnom zakašnjenju. Pomislim kako se u životu ništa ne događa bez razloga, ali nama nedokučivog. Malo se tresem; ustanem i zamolim šofera da upali grijanje. Kaže da hoće...i glasno nastavlja: juče klima, danas zima. Ljudi se smiju. Neću plakati. Skupljat ću mirise i glasove... |
01.09.2010., srijeda
TEST KREATIVNOSTI
1) Dopuni:
2) Prepričaj: |
