Bila je godina šezdeset i neka kada je sestrina prijateljica L. došla na prve praznike nakon odlaska na fakultet. U jednoj dugoj zimskoj noći pričala je o svojim najljepšim dojmovima iz Sarajeva. Sigurno sam zaspala ili su me „potjerale“ u drugu sobu pa iz te noći pamtim samo jednu priču: kada Slobodan-Bodo Kovačević zasvira i bljesak njegove gitare se prošeta dvoranom, djevojke krenu s uzdasima; kasnije se uzdah pretvori u pjesmu, a do kraja koncerta u vrisku.
Tad sam već znala tko je Davorin Popović-Pimpek i tko su Indexi, ali sam priču o najzgodnijem članu Indexa nosila u sebi gotovo pola stoljeća, i do Bodine smrti, koja nije puno kasnila za Pimpekovom, tražila sjaj njegove gitare.
Večeras sam razmišljala o njemu, jednom od tri umrla člana Indexa i s poštovanjem slušala prijatelje koji su pjevali u njihovu čast.
One najljepše pjesme, duboko su u mojoj tišini kao dio mog testamenta.
Toj tišini ću ostaviti i večerašnju sliku pozornice na kojoj se pojavila poetesa, gospođa Maja Perfiljeva, i prijatelj Arsen.
DA SAM JA NETKO
Da sam ja netko
pozvala bih sve dječake
dala bi im igračke
i pustila ih da se cijeli dan
igraju i jure.
Radili bi divne stvari
prekratki bi bili sati
voljeli bi svoje škole đaci.
da sam ja netko!
Da sam ja netko
svim majkama bih
izbrisala bore
učinila da očevi ih vole
davnu ljubav da im vrate
i da mirno žive svoje sate
da sam ja netko!
Da sam ja netko
ne bi, ne bi ljudi
život proklinjali
sve bi ruže
zemlji poklanjali –
kako bi se živjelo
i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
da sam ja netko!
Da sam ja netko
svim majkama bih
izbrisala bore
i vratila im sinove heroje
neka opet kao prije
budu samo djeca
svoje majke -
da sam, da sam ja netko!
SANJAM
Sanjam da te opet slušam kako dišeš
kako dišeš dok savija se trava
da me dira tvoja kosa plava
tvoja kosa na mom licu , dragi....
Sanjam da se opet volimo u klasju
u tom klasju što leži tu pod nama
i da luta tvoja ruka vrela
tvoja ruka preko moga tijela...
Samo jedan život imam
i ludo ga bacam
jer zavoljeh tamo nekog
nekog koga sanjam....
Samo jedan život imam
koji nisam htjela
jer zavoljeh tamo nekog
koga nisam smjela...
Sanjam da mi kažeš - vrati mi se, draga
ako treba pobjegni od svega
jer je život samo ovaj jedan
nema ništa, ništa izvan njega...
Sanjam, sanjam, sanjam...
BALADA
Idi sad, druže moj
Ljubavi pozdrav mi ponesi
mojoj ti...
Putu mom tu je kraj
umoran ovdje ja ću stati
želim mir....
Kad ne bude mene
kad me skriju paprati
travke
i šaš
kad ne bude mene
ljubit ću je
pjesmama svojim
i tad....
O, reci mi Njoj
da je tako prolazno sve
kao ptica let -
samo Nju da volio sam ja
jer je za me bila sav svijet –
crveni moj svijet
Kad ne bude mene
kada dođu drugi
dječaci
ko ja
kad ne bude mene
ljubit ću je
pjesmama svojim
i tad...
O, reci mi njoj
da je tako prolazno sve
kao ptica let -
samo Nju da volio sam ja
jer je za me bila sav svijet -
crveni moj cvijet....
(Napomena: Balada je napisana u muškom rodu za pjevača Davorina Popovića i sarajevske INDEXE. Čitatelji će taj moj način pisanja primijetiti u više pjesama).
Maja Perfiljeva
(Pjesma za Davora, autora Zlatana Fazlica Fazle, u live izvodjenju, Aki Rahimovski, Fazla, Tifa, Dado Topić i Bodo Kovacevic, u programu Davorin 2003)
Post je objavljen 29.09.2010. u 02:15 sati.