Ne volim putovati po kiši, iako nisam šofer. A ako već moram, izbjegavam sumrak i noć. Tada su odlasci teži.
Kiša ne prestaje. Pitamo se: jel' pratimo kolovoz ili čekamo jesen. Kažem, pratite „jesen“. Smijemo se.
Spuštam dugmetom prikačene rukave na košulji i čekam popodnevni autobus. Čitat ću kupljenu knjigu i neću gledati kroz prozor.
I nakon popijene kave, bus ne dolazi. Kasni već sat. Stiže izdaleka. Nervozna sam i takva ulazim u mokru i pustu čekaonicu da potražim informacije. Bila je saobraćajka, dolazak nepoznat. Tražimo rješenje čitajući vozni red. Prijateljica kaže kako mi je suđeno da idem posljednjim busom koji i jeste naš uobičajeni izbor. Opet se smijemo.
Bila sam leđima okrenuta djevojci koja je ušla u čekaonicu i stala iza nas. Kad mi se obratila s pitanjem otkud se mi poznajemo, začuđeno sam je pogledala i malo je falilo da ne kažem nešto ružno. Gledala sam u njene krupne svijetle oči koje mene nisu nikud vodile, ali su tražile od mene nešto. Nisam znala kako reći da u tom gradu osim kumine kćerke ne poznajem nikog od tridesetak godina. Ne znam koliko je trajao taj nijemi razgovor očima, dok ona nije upitala da li poznajem njenu majku N. Kad sam spomenula da sam iz Zagreba, djevojka se nasmijala biserno bijelim zubima. Brzinom munje me bacila u našu zajedničku prošlost. Suze su već kapale kad sam rekla: Ja sam S. mama.
Zagrlila me devetogodišnja djevojčica Mana iz nebodera koju nisam vidjela dvadeset godina. Uzbuđeno je govorila da ju je zaustavio moj glas, i da me nije mogla zaobići.
Gledala sam u lijepu mladu ženu, doktoricu stomatologije, i slušala priču o mirisu nebodera, o njihovim dječjim igrama, o rođendanima, o sretnom životu koji je živjela prije tragičnog odlaska oca i mlađe sestre u saobraćajnoj nesreći koju su ona i majka preživjele.
Kada su otišle iz Zagreba počeo je rat; činilo joj se često da ga je njihova tragedija naslutila. Jednom se vratila; tražila nas je; sve je bilo drugačije, samo je miris ostao isti.
Ni životi koje je kasnije živjela, ni gradovi, ni deset godina provedenih u inozemstvu, ni muž, ni njena petogodišnja kćer, ni novi ljudi, nisu izbacili ni jedan detalj iz prošlog i kratkog zagrebačkog života.
Sjećale smo se istog. Pričala sam joj o odlasku dvadeset i šestero djece i pustom dvorištu bez igre.
Voljela sam njihovo bezbrižno djetinjstvo. I kada je morala povesti mlađu sestru na rođendane u kojima će im „smetati“, rekla bih joj da ću se ja pobrinuti za nju. A kada bi oni u igri i plesu zaboravili na Minu, na moj nagovor, ona bi im se stidljivo priključila i plesala, plesala... presretna što pripada društvu „puno“ starijih i važnih.
Zašto...
...........................
Sjedim u busu. Spušta se mrak. Gledam u mokre prozore. Čujem ženu koja kaže: samo da sretno stignemo u Zagreb. Šofer priča o saobraćajki bez žrtava i dvosatnom zakašnjenju. Pomislim kako se u životu ništa ne događa bez razloga, ali nama nedokučivog. Malo se tresem; ustanem i zamolim šofera da upali grijanje. Kaže da hoće...i glasno nastavlja: juče klima, danas zima. Ljudi se smiju.
Neću plakati. Skupljat ću mirise i glasove...
Post je objavljen 02.09.2010. u 03:02 sati.