MALI SUNCOKRET
06.09.2010., ponedjeljak
PLIŠANO SJEĆANJE
Prošlo je 16 godina od smrti moje majke. Brzo ili ne, ne znam. Često mi nedostaje, ponekad ju sanjam, a nekad mi se čini da je živa. Srećem je u svojim brigama, radostima i pričama. Uvijek je negdje slobodna u meni. Posljednjih godina sam naučila birati uspomene i svoja sjećanja hranim onim najljepšim o njoj. Trudim se slagati one svijetle boje našeg mozaika i ne okliznuti se na suzama. U tom mi pomažu i njene priče iz vedrih, a vjerojatno i sretnih perioda života u kom nisam postojala.
Ima jedna priča koje sam se prisjetila slučajno, a jedna je od starijih i meni dražih. Beogradska je zima, s kraja 1949. godine. Majka je u šetnji Knez Mihajlovom ulicom uz svoje dvije tetke. Tu je i tata. Majka je tužna i zabrinuta; nakon poroda, oćelavila je. U Beograd dolazi na liječenje koje je dugotrajno i neizvjesno. Na glavi ima bordo plišani turban koji ističe zelenilo njenih očiju. U sivom je krombi kaputu i bordo čizmicama do gležnja od antilop kože. Majka je lijepa. Ulazi u restoran „Ruski car“; slavi se rođendan jedne od tetaka koja se školovala u Zagrebu. Druga je mlada udovica. Mama i tata plešu i sretni su. Tata poziva i njene tetke na ples, jer je tetak na poslovnoj večeri. To je jedna od noći u kojima se čeka zora. U životu postoji puno takvih noći, ali rijetke se pamte šezdeset godina. U „ranu zoru“ sjedaju u taxi. Pada krupan snijeg. Polako ulaze u tzv. profesorsku koloniju. U Kopernikovoj ulici zaustavlja se još jedan taxi. Iz njega izlazi tetkin muž. Da li zbog gustog snijega ili „vrag bi ga znao“ čega))), na ulazu u zgradu uredno pozdravlja sa: „Dobro jutro, komšije!“ U stanu, na prvom katu Kopernikove 7 miriše kava i ori se smijeh veselih ljudi. U vremenu mog studiranja u Beogradu, „Ruski car“ nije postojao. Ali, kad god bih sjedila u „Grčkoj kraljici“ na kraju iste ulice, ja bih se sjetila „cara“ i mamine priče. Ponekad sam zamišljala da se njena radnja čak tu događala, pa da se i ja nekako uklopim u taj „dvorski“ ambijent majčine prošlosti. Mnoga sjećanja, ma koliko nam bila draga, vrijeme neminovno smješta u naše dubine i nažalost, neka i ostaju tamo. Kažu da tako treba biti. Ali za neke je dovoljan mali povod da se izvuku iz zaborava i ostanu na životu. Ovom prilikom se zahvaljujem tvorcu jednog bloga , koji mi je prije godinu dana svojim uradcima pomogao da povratim ovo drago sjećanje. Sa mnom si i danas, majko.  |
