MALI SUNCOKRET
09.09.2010., četvrtak
PRIJATELJSTVO "NA PRVI POGLED"
Ovih su se dana mnoga poznata lica naše društvene scene prisjetila svojih polazaka u prvi razred osnovne škole.
Često sam htjela opričati taj događaj iz svoje povijesti , ali sam odustajala misleći o tom kao napornoj temi i ostavljala za neku buduću usmenu priliku, nekom. No, neka je i ovdje. Roditelji su se pola godine dvoumili da li me ranije upisati u školu kako bih i ja bila učenik sestrine učiteljice, i odustali uz zaključak da sam ipak premlada i zaigrana. Ne sjećam se da sam učestvovala u tim odlukama, nego sam prihvaćala gotova rješenja. Mislim da mi je bilo svejedno u vrijeme kad su odlučivali, ali me njihova promjena odluke jako uzbudila. Naime, nakon sedam dana od početka školske godine stigla sam u razred. Bila sam prvačić koji kasni i koji je izmjenu svog položaja traumatično doživio. Nepravedno i nepripremljeno sam se rastala s igračkama i u ruke uzela školsku torbu. Bio je priličan šok lutke, šerpice i slikovnice zamijeniti teškim knjigama i ozbiljnim tekama po kojima se ne smije šarati bez veze. Bilo je teško i imati svakodnevnu obvezu i provoditi tri do četiri sata u novoj i nepoznatoj sredini. Iako mi je sestrina učiteljica bila veoma draga, iako sam često boravila u školi u kojoj je tata radio, iako sam znala da se sestrine knjige ne smiju poderati ili uprljati, tišina koju sam zatekla prvi dan u učionici bila je strašna. A moj strah da svi koji su na vrijeme pošli u školu znaju sve ono što ja ne znam, poremetio mi je san i naselio želudac nekim čudnim vibracijama za koje sam kasnije saznala da se zovu trema, a tad sam ih imenovala kao bolovi u stomaku. Pamtim kako sam za vrijeme školskih odmora na rubu plača tražila po hodnicima tatu kako bi mu rekla o tim bolovima koji me prate. Sjećam se da bi mi često kupio „Adriju“, dugačku napolitanku, koja bi donekle otklonila te stomačne tegobe i približila jedva čekani odlazak kući. Vjerujem da pravovremene pripreme mogu otkloniti bar dio stresa koji je neminovan pri prvom susretu s onim što škola jeste, ali kako su one u mom slučaju izostale, škola je za mene dugo bila, a i predugo ostala – bauk i muka. U kasnijim godinama, kada bih se suočavala sa školskim problemima u kojima mi je bila potrebna pomoć roditelja, govorila sam im u polu šaljivom tonu da su oni i njihova nesmotrena odluka krivci mog ponašanja. Nisu mi zamjerali, jer sam bila uzoran đak, i ponekad su, istina rijetko, priznavali svoju grešku. Jedino čega se s radošću sjećam iz tog „fatalnog“ prvog koraka k znanju, je poznanstvo s plavokosom djevojčicom čije sam prekrasne oči ugledala pri tom prvom ulasku u učionicu. Kao da je bilo jučer, znam da sam skrivajući suze, nakon što me učiteljica predstavila razredu, tiho upitala pokazujući prstom ili rukom, da li bih mogla s njom sjediti u školskoj klupi. Da nije bilo tog preranog i teškog školskog bremena, izostalo bi i to kvalitetno dvanaestogodišnje školsko drugovanje i lijepo prijateljstvo sa plavokosom djevojčicom. Bio je to moj prvi samostalni izbor prijatelja u životu. Do tad su to bila djeca iz dvorišta i naših kućnih prijatelja. Tako je prijateljstvo „na prvi pogled“ ostalo zapamćeno kao jedino lijepo što mi se dogodilo u prvom razredu osnovne škole. A odlazak u školu radost samo zbog tog jednog i dugo vremena jedinog razloga. |
Hvala Đorđe! 
