MALI SUNCOKRET
03.09.2010., petak
POKLANJAMČitam, uvezli smo Jergovićevu knjigu „Otac“; kažu, tolika je pomama za knjigom da je i crno tržište proradilo. Na „bijelo“ je 99, a po „švercu“ 120. Čim se spomene nečija autobiografija i to objavljena u inozemstvu, narod se uzbudi. Volio ili ne čitati, volio ili ne autora, kupuje k'o lud i ne pita pošto. Nisam ja za biznis. Kupim u inozemstvu samo 1 primjerak, sebi lično i s ljubavlju, po cijeni od 13,5 KM (54kn) umjesto da sam kupila više. Doduše, ne znam kako na carini tretiraju tu vrstu robe, ali kad bi me carinik pitao zašto toliko, ja bih rekla: Za prijatelje! Pretpostavljam da bi mi s čuđenjem uputio i pitanje... zar imam toliko prijatelja, a ja bih u tom zamišljenom graničnom dijalogu odgovorila: Nemam ja, nego autor!! Ako bi to sve prošlo bez sankcija, ja bih stala na Kvatrić i kroz zube mrmljala : Novo! Pošto? (84) rekla bih. P. S. ove zagrade znače: tiho. Ne bi to bila neka zarada, ali bi bila fora. I upoznala bih ljude, i obradovala ih, i bila nekom konkurencija, bar desetak dana koliko će trebati mnogima da pročitaju knjigu, prepričaju je drugima i kažu kako i nije ono što su očekivali. A nije sigurno... Ili, recimo...mogla sam kupiti samo 10 primjeraka i iznajmljivati po 10kn na 36 sati, za brze čitače. Išlo bi to! Ali, eto...živa sam klasika, bez tog osjećaja za puls tržišta, mislim, suvremenog. Ima ona: radi ono što ti ide. Pa i radim - čitam, i vama poklanjam dio 88. stranice do koje sam uživajući stigla. „Jednog su se dana, tako, u dućanima pojavili valjci s aluminijskom folijom. Možda u prvi mah i nismo znali čemu to služi, ali onda je netko u foliju zamotao pileće batake za na izlet, i tada smo mogli shvatiti da je ta folija zapravo ono što smo vidjeli u nekom američkom filmu. Nije dovoljno izumiti kotač, treba dokučiti da se on okreće. Ili Eurokrem! Možda baš te iste godine kada je otac kupio zemlju i unajmio radnike da mu grade vikendicu – daleko od toga da je bio jedan od onih koji bi sve svojim rukama napravili – „Takovo“ iz Gornjeg Milanovca je, po licenci neke talijanske firme, počelo naveliko proizvoditi Eurokrem, koji će na kraju, u kolektivnom doživljaju stvari i sentimentalnom odgoju dječjih naraštaja, postati eurokrem. Do tada, u Jugoslaviji je čokolada postojala samo u čvrstom stanju, a tekuća ili kremasta bila je, opet, samo u stranim filmovima i u bajkama ( pamtim kako sam, kao četverogodišnjak, bio zadivljen kada mi je nona pročitala frazu iz neke, čini mi se, skandinavske bajke: „rijeka čokolade“)  Također, postojao je mit za koji će nas doživotno uvjeravati kako je utemeljen, a mi u njega nećemo vjerovati ni nakon što povjerujemo da pušenje izaziva rak pluća. Taj mit glasi: jedenje čokolade izaziva karijes.“ Za ovaj kasni sat, od mene dosta. Molim, i drugi put. Uživajte!  |
Hvala Đorđe! 
