BUĐENJEMAG(NO)L(IJ)A SVUDA OKO NAS: |
UMBRELLANedavno me uhvatio pljusak nespremnu. Popušila dvije cigarete čekajući kraj pod strehom, ali kako se on zagubio u sve krupnijim kapima, otrčim s vrećicom na glavi u Konzum i kupim kišobran. Obradovala me akcija u pravi čas, pa sam umjesto 19,90 platila 9,90 i za razliku popila kapučino još uvijek se nadajući prestanku kiše. Pijući taj moj napitak po cijeni kišobrana sjetim se kako sam pri zadnjoj generalki zatekla u kući osam tuđih kišobrana s drvenom drškom i tri sklopiva. Čiji su, nemamo pojma; pitam sina što ću s njima, a on kaže: Ako ti smetaju... Baci! I ostavi me samu u dilemi što raditi...pa nije tuđi kišobran tuđa čačkalica. Ali, ako ga nitko nije potražio, znači da mu nije ni vrijedan. I tako se blago nervirajući vratim u vrijeme kada je kišobran bio skupa i neophodna roba. U kući su, ovisno o broju članova, postojala obično dva primjerka, fiksni i sklopivi, ili češće muški i ženski, jer je tad bilo smiješno vidjeti muškarca sa cvjetastim kišobranom. To je već bilo na granici fetiša ili ne daj Bože čega još i „goreg“. I sjetim se jedne žestoke bračne svađe. Muž je imao Knirpsov kišobran, koji sam ja izgubila. Tj. nisam ga baš izgubila, nego zaboravila u tramvaju, a njemu rekla da mi ga je tamo netko ukrao u Nami (narodni magazin). Bilo je to vrijeme, sjećate li se...kada ste kupljene stvari u drugom dućanu slobodno ostavljali na vješalicama pri ulasku u Robne kuće, bez straha da će vam ih netko popaliti. Jer rijetko bi tko sebi dozvolio da uzme tuđu vrećicu i da ga blagajnica pri okretu vidi ili vlasnik od nekud prozove. Tako i kišobrane. Znajući to, muž je bio ljut jer je skužio da ga lažem, a ja sam pak krivicu lažno svaljivala na druge, svjesna kako je Knirpsov kišobran skup i trajan, i da smo mojom nepažnjom na šteti. Danas na ulazu u veće trgovine imate ormariće i pod ključem odlažete robu, a često i svoje torbice. To je uvozni način ponašanja, široko prihvaćen na domaćem terenu. Praktičan ili ne, više govori o tom kako nitko nikom ne vjeruje i kako se podrazumijeva da ćete i vi kao kupac doći u iskušenje da nešto jamite u svoju torbicu. Bolje rečeno, smatra se da svi krademo. A po onoj „Tko laže taj i krade“, ja sam tad, davno, već do ponoći, uz smijeh, priznala svoju laž. I opet zbog one „Tko prizna, pola mu se prašta“. Bilo kako bilo, ja još uvijek ne mogu baciti kišobrane...šteta je, a i tuđe je, bez obzira na njihovu cijenu, a po cijenu da me proglase smiješnim umbrellanostalgičarem. Ženski: Muški: |
3...4...IDEMO...IDEMO JOŠ JEDNU... 317 625 X |
"TEQUILA PARTY"Kasnih sedamdesetih često sam se družila sa svojim ginekologom pri nužnim kontrolama trudnoće. Kažem družila, jer pored obaveznog dijela znali smo popiti kavu i pričati o književnosti. Njemu su trebali ti razgovori jer je studij književnosti bila njegova neostvarena želja i ljubav . Uspješan četrdesetogodišnjak, otac desetogodišnje kćeri u braku s internisticom, žalio se kako nema vremena za čitanje bilo čega osim stručne literature. Ali je nakon tih susreta ipak pročitao preporučene knjige i radovao se zajedno sa mnom što smo ih mogli kratko prokomentirati. Bilo je to vrijeme kada su liječnici bili ugledni građani našeg društva, a i budući profesori, na pragu čega sam stajala, nisu zaostajali na toj društvenoj ljestvici. Istina da su se plaće razlikovale i tad, ali su bile i odraz količine uloženog vremena, kako u studij tako i kroz propisanu radnu normu. Kada čovjek ima dovoljno, poštuje i drugog koji svojom profesijom i radom ima mogućnost za više. Tako sam bar ja mislila, i bez zavisti bilo kom na zaradi, radovala se svom budućem poslu i nastavku prosvjetne tradicije moje obitelji. Jer, u tom vremenu našeg življenja, izbor fakulteta je pretpostavljao i način na koji želiš živjeti i raditi, i sa koliko novca možeš raspolagati. U osamdesetim, lagano su se stvari mijenjale na štetu prosvjetnih radnika. Nisam to osjetila, jer, na žalost, nisam ni imala priliku. Ali se sjećam da mi je sestra jednom rekla kako je njima profesorima opao ugled onog dana kada se više nisu mogli obući „bolje“ od svojih učenika. Istina...mnogi roditelji su zarađivali više. U kasnim osamdesetim, uz slutnje i nagovještaje rata, zatekla sam se na bolničkom odjelu na kom je moj ginekolog šefovao. Umoran, nervozan, razveden, na moje pitanje šta mu studira kćer, ljutito je odgovorio: hobi! Pomislivši kako se djevojka negdje okliznula u životu, jako me iznenadio nastavak priče. Studirala je književnost, ali da se on pitao, ne bi to odobrio; izabrala bi nešto profitabilnije, perspektivnije, a svoj izbor ostavila kao hobi. Podsjetila sam ga na naše samo deset godina stare priče, branila afinitete, ljubav, profesiju iako u praksi ja i nisam bila najsretniji primjerak, ali sa sviješću da sam u tom vremenu još uvijek bila samo izuzetak. Ipak je zazvučalo kao šamar kad je rekao da jedan liječnik zaradi dvije profesorske plaće. Jer, tad sam se ja još i nadala svom kasnom početku. Preskačući ratne godine u kojima ogromna većina živih nije imala mnogo, a mnogi gotovo ništa, s kraja devedesetih sjećam se jedne sinove priče o profesoru fizike. Zbližili su se na maturalcu, pa je profesor koji je svirao gitaru pričao kako nikad nije kupio auto, jer mu ne bi ostalo novaca za njegove sitne radosti, ali kad ga ponese mašta, uz neke marke gitara i kompjutora, jedini auto koji se u mašti smjesti je jeep Frontera. Pila se tekila , pa se zasmijao učenik koji je vozio BMW-a tvrdeći kako je profesor totalno nemaštovit jer je Opel općenito shit. Po povratku s ekskurzije, svi su bili pozvani na „tequila party“ u roditeljski kafić jedne od učenica. Odazvali su se i profesori koji su vodili ekskurziju, a učenica je došla na mjesto okupljanja da pokaže put i preveze profesore...I kad te nešto hoće, hoće!Profesori su se zgledali i stidljivo posjedali u jeep Fronteru! Pričao mi je sin da se ne sjeća nakon koje tekile se usudio pogledati profesora u oči. Vozeći se tranzicijskim putem od mraka ka svjetlu, oviseći o prijevoznom sredstvu čiju brzinu strogo određuju birani, ugled i mjesto spomenutih profesija do maksimuma je svedeno na minimum. Kroz zamjenu teza, samo se učionice proporcionalno pune nezainteresiranim zaštićenim učenicima, a čekaonice sve brojnijim bolesnim pučanstvom. E, moj doktore...nadam se da si živ i da uživaš u zasluženoj mirovini. Nadam se da te prati zdravlje i da te služi vid. Ne znam sa sedamdeset i nešto koliko je novac bitan, ali znam da bi bilo lijepo da ostatak života provodiš na onim mjestima za koja nekad nisi imao vremena. Onako, mirno i opušteno uz djelo nekog književnika kojeg si zaboravio ili propustio; recimo, zimi na moru, a s proljeća u toplicama. Naravno, ne kao pacijent. Jer, nekad davno sam pratila kako stare tri tetke moje majke. Mislila sam da je duh uz podnošljive bolesti jedini koji diktira vrijeme mirovine. Rekla sam da ću i ja u dalekoj budućnosti tako...stariti sa stilom: januar-Opatija; maj-Igalo; oktobar-banja, po izboru prema tegobama koje starost nosi. Neću se nikad predati staračkoj malodušnosti i škrtosti, govorila sam. A stil je nametnula najmlađa tetka, umirovljena profesorica. Dosta!Tko priča o novcu! Nek' živi mašta, „njojzi hvala“. |
IZ PONOĆNIH VIJESTI
Njemačka zvijezda '80.-ih, pop pjevačica Nena najviše poznata po mega-hitu "99 Red Ballons" iz 1984. godine, danas slavi 50.-ti rođendan.
Majka je četvero djece i dvostruka baka. Sretan joj rođendan! "Osamdesetih je godina s bendom nazvanim po njoj i pjesmom “Nur geträumt” doživjela svjetsku slavu, koja se nastavila legendarnim hitom "99 Luftballons”. Nakon raspada grupe 90-ih godina započela je samostalnu karijeru, a početkom ovog stoljeća kao glazbenica, ali i autorica doživjela je velik comeback. Nakon objave novog studijskog albuma, kreće na svoj 50-ti rođendan na turneju „ Made in Germani 2010“ kojom će obilježiti 25. godina rada." Još uvijek prekrasnog izgleda, stasa i glasa, bila je to jedna od više lijepih vijesti i slika koje me večeras obradovaše. |
IMAGINE...IMAGERecimo, muškarcima je lako usvojiti imidž „novog“ čovjeka. Skineš loš crni kaputić od svinjske nape i zamijeniš ga skupim Herucovim odijelom, ogrneš se mantilom ili kaputom iste marke, poradiš na cipelama i kravati, podšišaš se i ti si gotov za slikanje. Što ćeš govoriti dok te slikaju, to je već manje bitno. Naučio si u bivšoj firmi da jednu te istu rečenicu možeš obrtati na sto načina u sto situacija; probudiš pjesnika u sebi, i nikog ne zanima koju marku gaća nosiš. Ti si veliki, ti si pametan, ti imaš fotelju, dobru plaću i mirnu starost. Više te ne pitaju ni kojim športom se baviš, jer si uglavnom star i podebeo. I baš te briga. Dok je damama, osobito sredovječnim, daleko teže! One prolaze burnu transformaciju od običnog ka glamuroznom. Jer, navike publike su zahtjevnije u odnosu na žene. Kad sam je prvi put vidjela, nije mi nitko trebao reći da je prosvjetni radnik: pepita sivo crni kostimić sa suknjom ispod koljena, majicom ne sjećam se boje i crnim čizmama kockastih potpetica od 3 do 5cm nešto izlizanih na strani jačeg gaženja. Ničeg posebnog, ničeg što bi vanjskim skretalo pažnju s onog što govori, jer je to osnovna zadaća prosvjetnog radnika. Sjećam se da je puno pričala za uši milih stvari, vješto i uvjerljivo. Recimo, rekla je nešto obećavajuće u smislu kako je ona čovjek iz naroda, naučena da sluša, razvijenog sluha za ljudske brige i mišljenje, te ako joj pomognemo da postane to što jako želi, vratit će nam tako što će naši problemi postati njeni. I kako ćemo je na ulici moći slobodno „povući za rukav“, što je značilo: zahvalnost i odgovornost. Jedan simpatični slušač tad je promrmljao: Ma, povući ćemo mi tebe ... Nije puno pogriješio. Kad se bljeskalica uključi, sve što si bio postaje upitno. Smanjiš priču da te ne hvataju za riječ; skratiš kontekst da ti ne izvlače koješta iz njega; reduciraš izraz i povežeš ga s mudrošću, a svoj prethodni izgled, uz pomoć stručnih osoba izmijeniš do neprepoznavanja. Jer, kada krenu intervjui moraš znati kako ti se zovu gaćice i kako ti se preziva haljina, pa koji je tvoj omiljeni dizajner torbica i cipela, pa parfem dnevni, noćni i za po kući, pa turističke destinacije ljetne i zimske... Kako krećeš u tom pionirskom poslu od nule, uz nove obveze i promjenu radne sredine, ti ne znaš više „za sebe“, a kamoli za nas. Tko smo mi? Uz taj lakši dio, treba odraditi i sportske discipline...bar da te s vremena na vrijeme uslikaju aktivnu i predanu svom omiljenom športu. E, tu je moj obrazac totalno pretjerao, birajući gotovo nemoguće: skijanje, podvodni ribolov i jahanje. Koliko sportskih učitelja, koliko novaca za opremu i nužnog prostora za njen smještaj, koliko vježbe da ne padneš s konja. Uz sve te muke nove nauke, mijenjaš si identitet kao zaštićeni svjedok; pomiješaš zvijezde i sazviježđa, prošlo i buduće, i pustiš da traje manekenska faza tvog života. Faza bez rukava. A bilo bi sve jednostavnije da nisi zaboravio sebe od nekad, kada je bila dovoljna lopta za igru graničara, ili reket i loptica koja skače stolom ili leprša zrakom, ili bicikl koji te vozio željama. Kada si smetnuo s uma da su i to sportovi, zaboravio si i tko smo mi, zar ne? P.S. Zbog svakodnevnog štetnog utjecaja prethodno opisanog i tome sličnog na moj integritet, pišem, da ne zaboravim svoj identitet. Svjedok jesam, a da li sam još što... zaboravih. |
SAPUNICAGodinama nisam pogledala ni jednu sapunicu, ubrajajući i telenovele, koje se žanrovski ponešto razlikuju. Svojevremeno sam odgledala sve epizode brazilske „Robinje Isaure“ s priličnim užitkom i radošću. Ta oživjela slikovnica, bajka, imala je neku posebnu čar i moć. Glavna glumica baršunastog glasa, tamnih očiju, s blago rastavljenim prednjim zubima kao sretnim biljegom, zarobila je moja popodneva za kojima nikad nisam požalila. Češće sam, zahvaljujući tom iskustvu, razmišljala o fenomenu privlačnosti sapunica, nego i o tom što nas odbija od njih. O „Dinastiji“ ne trebam posebno govoriti; tragovi koje je ostavila na kulturu našeg podneblja govore sami za sebe. Od „denver plave“ boje do gradnje vila i socijalističkih luksuznih naselja, preko mode do otvorenijih razgovora o homoseksualnosti muškaraca i "različitih karaktera" žena plave i crne kose...Život bogate američke obitelji Karington, koji se na našim ekranima svakodnevno odvijao osamdesetih godina u trajanju od dva Reganova mandata, bilo je zanimljivo i nezaobilazno štivo; vodič za snove koje su rijetki ostvarili u današnjem vremenu, a mnogi putem pogubili zauvijek. Ono po čemu ću ja dodatno pamtiti Dinastiju , bila je smrt mamine najbolje prijateljice negdje posljednjih godina njenog prikazivanja. Naše gotovo svakodnevno telefonsko prepričavanje ključnih momenata epizoda, od tad su pratile mamine suze i tuga za odlaskom njene dugogodišnje životne suputnice. Bilo je to prilično mučno razdoblje u maminom životu, i sva njena tuga se koncentrirala oko nemogućnosti da s prijateljicom podijeli radost viđenog. Sapunica se uvukla u naše živote, i činilo se kao da je trajala duže nego nečiji život. Iako sam već tad rjeđe pratila tok, taj događaj s posljedicama prilično me odbio od te vrste zabave. Godinama iza, kada je moja majka bila u ratnom izbjeglištvu živeći kod mene bez gotovo svega što je činilo njen život, jedini mir i radost je nalazila gledajući novu popularnu sapunicu „Santa Barbaru“. Nisam joj redovito pravila društvo, ali sam se katkad i ja opuštala uz tu bajku bježeći od ratne stvarnosti. Odlazeći iz Zagreba, pored tuge što nas ostavlja, žalila je i za svojom omiljenom serijom. Sjećam se njene sreće kada su je na jednom od njemačkih programa „dočekali“ Eden i Cruz. Broj epizode nije igrao bitnu ulogu, nego radost nastavka druženja s istim. Kao prijateljstva u svojim trajanjima i razložnim prekidima. Ponekad sam znala s nostalgijom pogledati pokoju epizodu da bih obradovala majku stanjem na našem terenu i nekako je približila sebi. Ali, pet mjeseci iza, majčina iznenadna smrt je trajno ugasila moj televizor za bilo koju sapunicu. Čak i poznatu muziku, koja bi se popodnevima čula iz tuđih stanova označavajući početak ili kraj epizode Santa Barbare, pratile su moje suze. To je bio definitivan kraj mog druženja sa sapunicama, i bez obzira na popularnost ili stav prema kvaliteti onih koje su dolazile, ni jedna me nije mogla više „prevariti“ i zadobiti moju pažnju. Za ovih 15. godina možda je to jedino "uspjelo blogu“, koji me neodoljivo podsjeća na sapunicu, ali o tom...neki drugi put. CITAT: „Ja s kćerima svako veče u četiri sata sedim ovde i gledam Marijanu“, rekao je gospodin Turgut, pomalo posramljen, a izrazom koji je govorio „nikome ja ne polažem račune“. "Marijana" je bila meksička telenovela koju je jedan od velikih televizijskih kanala iz Istambula emitovao pet dana u nedelji, i koja je u Turskoj bila veoma popularna... ......................... Kad god bi je snašle teške okolnosti, nepravedne optužbe, neuzvraćene ljubavi i nesporazumi, gledaoci bi se do kraja setili siromašne prošlosti i usamljenosti dugokose Marijane, siročeta nevinih očiju, a tada bi se gospodin Turgut i njegove kćeri (Svila i Kadifa), sklupčani kao mačke, čvrsto prigrlili, i dok bi kćeri oslanjale glave na očeve grudi i ramena, jedna s jedne druga s druge strane, svima bi im iz očiju kanula suza ili dve. Pošto se stideo što se toliko naviknuo da gleda jednu telenovelu , gospodin Turgut bi s vremena na vreme isticao Marijanino siromaštvo i siromaštvo Meksika, govorio kako ta devojka vodi lični rat protiv kapitalista, a ponekad bi ka ekranu doviknuo „ Ne daj se, ćero, stiže podrška iz Karsa!“ Njegove uplakane kćeri tada bi se blago nasmešile. Kau je u uglovima usana zaigrao blagi osmeh kad je serija počela, no, pošto su im se pogledi sreli, uozbiljio se shvativši da se Svili to ne dopada. ................. I Ka je u tišini gledao Marijanu, kao otac i kćerka. U jednom trenutku se, gorko pateći zbog ljubavnih jada, Marijana popela uz stepence i zagrlila svog dragog kad je bila sigurna da je niko neće videti. Nisu se poljubili, ali su uradili nešto što je na Kaa ostavilo utisak još veći - pali su jedno drugom u zagrljaj. U tišini koja je potrajala Ka je shvatio da seriju gleda čitav Kars – domaćice koje su se iz čaršije vratile kući i njihovi muževi, srednjoškolke i penzionisani starci – i da su zbog serije pusti ne samo melanholični sokaci Karsa nego ulice u čitavoj Turskoj. Istog časa je postao svestan da je budalasto što od silnog polaganja prava na intelektualni sarkazam, političke nedaće i kulturnu superiornost, svoj život suvo proživljava daleko od svih sentimentalnosti koje je budila ova serija... Kada je Marijana svom draganu rekla“ Današnji dan sam čekala celog života“, Ka je osetio da nije slučajnost što te reči odražavaju njegove misli. Pokušao je da uhvati Svilin pogled. Njegova draga, glave oslonjene na očeve grudi, svoje je krupne, od tuge i ljubavi zamagljene oči, uprla bila u ekran i žudno se prepustila emocijama koje je serija nudila. Pošto je netremice gledao u Sviline oči, Ka je uspeo da uhvati njen pogled, ali ga je ona odmah skrenula... Na Svilinom licu Ka je spazio senku, ali mu je na um došla jedna nova, srećna pesma, pa je tiho seo na stolicu pokraj kuhinjskih vrata s koje je maločas, roneći suze, Marijanu gledala gospođa Zahide, i s optimizmom zapisao novu pesmu...“ (O. Pamuk, Sneg) |
PRETEŽNO VJETROVITO
Uz nedjeljni ručak:
Ka prvom proljetnom ponedjeljku: |
TKO JE KRIV
Htjele smo u glazbenu školu. Ja sam na prijemnom prošla, a njoj se komisija nasmijala. Uz njih sam se i ja smijala. Ne ponosim se tim, i žao mi je što tu bol nikad nije zaboravila. Također mi je žao što ni danas, u našim poznim godinama, ne propusti priliku da mi to nabije na nos.
Jednom sam joj rekla: Ako sam te samo tad uvrijedila, onda i nisam tako loša. Ali nešto ni dan danas ne mogu da shvatim, kao ni tog davnog dana: kako su roditelji dozvolili djetetu da se dobrovoljno izloži podsmjehu samo zato što je njihova ambicija bila jača od djetetovog talenta. Roditelji su bili prosvjetni radnici! Još nisam skupila snagu da ju to pitam. Vjerojatno nikad i neću; bila bih dvostruki krivac. I sinoć mi je moja najstarija prijateljica poslala poruku: Bože, pa ova djeca pjevaju kao ja, ha ha ha! Zaštitimo talente! |
MEĐU NAMAU mojim šetnjama prošlošću često se srećem s jednim prijatnim druženjem, opet u kvartovskoj knjižnici, s gospođom D. U. i gospodinom R. G. Tema druženja je bila gospođin roman „Štefica Cvek u raljama života“ po kojem je gospodin napravio izvrstan film „U raljama života“. Kao veliki štovatelj njihove umjetnosti, upoznata s oba djela, pamtit ću tu noć i po tom što voditeljica večeri nije svladala gradivo, nego je onako ofrlje odrađivala posao za koji je plaćena, pa sam s tugom mislila „što bih dala da“ sam na njenom mjestu. No, njima voditelj nije ni trebao ni smetao...svojom veličinom su ispunili vrijeme noći za sjećanje. Bilo je to prije 26. godina. U međuvremenu se dogodilo svašta značajnog i ružnog, a malo lijepog, no sudeći po komentarima mladih novog vremena, uz knjigu, film je preživio sve društvene potrese i zauzeo kultno mjesto na ljestvici njihovog omiljenog štiva. A životni putovi i djela cijenjene gospode, unatoč povijesnim stranputicama i osporavanjima, postali su uzor mnogim obrazovanim i dobronamjernim ljudima, kao i trn u peti nekim drugima. Danas, u vremenu trnja i ocvalih ruža; u vremenu interneta i mobitela s porno sadržajima koje koriste naša djeca, i kablovske televizije s „programom za odrasle“ koji u slobodnoj prodaji nude i novinski kiosci uz akciju "ženske književnosti"; u vremenu psiho fizičkog nasilja nad nezaštićenim pojedincem ili rizičnim grupama; u vremenu depresije, krize i bezvolje... trn u pametnoj peti se zabrinuto oglasio: - Hrvatsko društvo za promicanje i zaštitu ljudskih prava, preciznije njegov Odbor za ravnopravnost spolova zatražio je od pučkog pravobranitelja zabranu daljnjeg prikazivanja najnovijeg filma R.G. “ Neka ostane među nama ”. U pismu koje u ime organizacije potpisuje N.B. navodi se da taj film “najgrublje vrijeđa javni moral i teško diskriminira žene”, pa se Ured pravobranitelja poziva da utvrdi nisu li redatelj R. G. i scenarist A. T. time prekršili Zakon o suzbijanju diskriminacije. Zadivljena brzinom reakcije Odbora, pitam se tko je tu pogledao film i da li je prijedlog jednoglasno prihvaćen ili je samo rezultat sugestije onih kojima je trn najdublje zašao da mu nema spasa. A tko je taj, neka ostane među nama! Kako o onom što volim ne znam tiho i malo, tako ni ovaj put...u zadovoljstvu nisam „skromna“. |
BAPSKADanas sam jako meteo patna. Jučerašnje sunce me zanijelo pa pomislih, napokon je prošla. A mogla sam već sinoć znati da nije, jer me lijevi jajnik tako žignuo dva puta, kao mjesto stare ozljede, i najavio bitan zaokret u prirodi. Nevjerojatan je i nepogrješiv; kada se on javi, to je siguran znak da mene, a i vas, čeka ružan dan. Ozbiljno, ne šalim se. Kada pokuca kurje oko na lijevoj nozi, bit će kiše; na desnom tabanu, dolazi sunce. Taj bol i znak pokušavam kozmetički odstraniti, trošeći uzaludno pare, ali mi stara pedikerka reče da se više ni u njihovim školama ne uči „vađenje“ kurjih očiju. Na pitanje, pa što se uči, odgovara: njega. Tako da je taj posao ostavljen kirurgu, a stari zanat se profinio. Ali taj jajnik, moja davna trauma duše i tijela, kada se oglasi, znam da se u Alpama nešto gadno komeša. Zvuči kao bapska priča, ali ja ju ni svojim godinama ni voljom ni djelom, nažalost, ne mogu izmijeniti. Jutros me dočeka takav vjetar i cijelu me razbaca, po svim mojim regijama i županijama. I nikako da se skupim u hrpu. A nije ni čudo...stigla je Baba Marta. Na nju sam totalno zaboravila. Zbunile me teorije za i protiv; nikako da se slože: jel' globalno zatoplilo ili je zaledilo? Zadnji kalendarski tjedan zime, u osvit proljeća, ona nas još malo muči...hukne; pa iz djetinjstva pamtim njeno „pravo ime“: babine muke( huke), bez tepanja i uljepšavanja. Ružna je, i gotovo. A kad se sjetim, s pogledom na kupljenu kartu, dođe mi...da pošaljem sve... Neću biti prosta. Nego sam htjela reći, da je bilo sreće, i da Majstora nisu zaboljela leđa, sad bih se ja pjevušeći, uz kavicu lagano šminkala, tiho radovala i mislila što ću obući na koncert. Uživala bih u tom i čekala da se „kanadski kralj tuge“ pojavi pred mojim očima. A ovako, ostalo je čekanje...do ljeta. I neizvjesnost, naravno. Uz koje muke, babe, huke, psovke, žigove duše i tijela...živi bili pa vidjeli. Dragi moji, uz ovu razbacanu i nabacanu priču, neka ostane i nešto lijepo. Uživajte! |
STARI I NOVI BREGAKaže Brega: Nije pjesma hrana, sex...to ti je kao so...nek' nije bljutavo!! |
1/2 OD CIJELOG
Pošaljem u podne kratku poruku, ali velikim slovima:
JE LI TAAMOO SUNČANO, TJ. LIJEPO? Odmah stiže odgovor, također velikim slovima ispisan: JOOOOOOOJ! Sjedeći pogledam preko balkona...prvo u poluoblačno nebo, gdje se nazire polusunce...ustanem sa stolice i ukažu mi se polubijeli krovovi ...napravim polukorak na hladni balkon i dolje se poluzazeleni trava pod snijegom... Joj...uzdah mi se ote, je... te poluživote. |
OČEVI I KĆERI |
DAR
Rekla si: Ovo je za tebe.
U hladnoj martovskoj noći, dok ti tiho spavaš, a sprema se bura i nevera u prvom danu moje 57.-e godine, toplo mi je. Hvala ti. SONGBIRD For you there'll be no crying For you the sun will be shining 'Cause I feel that when I'm with you It's alright, I know it's right And the songbirds keep singing Like they know the score And I love you, I love you, I love you Like never before To you, I would give the world To you, I'd never be cold 'Cause I feel that when I'm with you It's alright, I know it's right And the songbirds keep singing Like they know the score And I love you, I love you, I love you Like never before Like never before; like never before. EVA CASSIDY (1963. – 1996.) |
KRALJ RIBARAJEFF BRIDGES |
RIBE
Razgovarajući jednom o zodijačkim znakovima, s čuđenjem sam shvatila da u mom najbližem okruženju prevladavaju "ribe“. I već sam htjela postaviti tezu da čovjek najviše voli sebi slično, ali pobilo me to što oni koje najviše volim , nisu ribe.
No, ljudi o kojima često razmišljam, koji su nedvojbeno utjecali na mene, s kojima najviše ispijam kave i jedem priče, među kojima su i neki bliski rođaci, jesu ribe. Drage moje i jedan moj: B*, P*, Đ,* C*, M*, R*, JA, M*, A*, LJ*; Sretni nam rođendani! Kako je i Dan žena u znaku ribe, želim da ga sve moje žene provedu što ljepše, i jednom kažu: Eee, te 2010.-te je bio pravi 8. Mart! Uz muziku i jato riba, nesebično vam dajem i "jato tulipana“...neka meni ostane onaj jedan, neobično taman, ali predivne „niagara boje“ kako ju oduševljeno nazvah pri prvom susretu. Živjeli! |
PONOĆNI FILM
"Nevini glasovi" (Glas nevinih) iz 2004. potresna je ratna drama jednoga od najpoznatijih meksičkih suvremenih redatelja, Luisa Mandokija. Naime, radi se o zastrašujućem prikazu prilika tijekom građanskog rata u državi San Salvador tijekom 1980-ih. Ono što je veliki motiv filma, pa i glavna njegova tema, jest prikaz novačenja dvanaestogodišnjih dječaka u vojnike, o kojoj film progovara vrlo racionalno i naturalistički. Iako antiratan, film razvija priču unutar konkretnih ratnih situacija, dajući zornu sliku siromašnih ljudi koji nedužni stradavaju u njima.
Chava (C. Padilla) je jedanaestogodišnji dječak koji živi sa svojom siromašnom obitelji u gradiću koji je trenutno bojno polje između gerilaca i državne vojske. Budući da će uskoro imati dvanaest godina, shvaća da će sad, kao i ostali mu vršnjaci, biti unovačen..." Film je osvojio desetak nagrada na međunarodnim festivalima, uključujući i Kristalnog medvjeda na Berlinskom za najbolji film. |
IMENJAKINJE
Dva cijenjena i meni draga pjesnika imaju pjesmu istog naslova. U jednoj uživam otkako znam za Miloša Crnjanskog, a o drugoj razmišljam otkako sam je otkrila.
Osim istog naslova, i pjesma Izeta Sarajlića upućena je ženi. Dok Crnjanski na marginama navodi vrijeme nastanka i ime žene s početka 20. st., Sarajlić nam otkriva njenu vjersku pripadnost s kraja istog stoljeća. Prvoj slutimo vjeru, drugoj ime. Jednu je pisao pjesnik mladić po završetku Prvog svjetskog rata, drugu ostarjeli pjesnik, učesnik Drugog svjetskog i žrtva našeg lokalnog rata u balkanskom dijelu Europe. Znamo da je jednim ratom nestala moćna evropska država i u nizu nastalih, bila je i naša. Ovim trećim ratom, ta naša država u međuvremenu ideološki i teritorijalno korigirana Drugim svjetskim, raspala se ustupajući mjesto novonastalim malim državama Balkana, u kojima danas živimo i u kojima počivaju naši pjesnici. Iz ovog površnog pogleda na dvije pjesme istog imena, poželih i treću...voljela bih da mi ona odgovori Gdje su? ostale opjevane žene iz krvavih ratova i revolucija 20.stoljeća. MILOŠ CRNJANSKI Mizera Kao oko mrtvaca jednog sjaje oko našeg vrta bednog, fenjeri. Da l noć na tebe svile prospe? Jesi li se digla među gospe? Gde si sad Ti? Voliš li još noću ulice, kad bludnice i fenjeri stoje pokisli? A rage mokre parove vuku, u kolima, ko u mrtvačkom sanduku, što škripi. Da nisi sad negde nasmejana, bogata i rasejana, gde smeh vri? O, nemoj da si topla, cvetna, O, ne budi, ne budi sretna, bar ti mi, ti. O, ne voli, ne voli ništa, ni knjige, ni pozorišta, ko učeni. Kažeš li nekad, iznenada, u dobrom društvu, još i sada, na čijoj strani si? O, da l se sećaš kako smo išli, sve ulice noću obišli po kiši? Sećaš li se, noćne su nam tice i lopovi, i bludnice, bili nevini. Stid nas beše domova cvetnih, zarekli smo se ostat nesretni, bar ja i Ti. U srcu čujem grižu miša, a pada hladna, sitna kiša. Gde si sad Ti? (Beč, U revoluciji. 1918. Za studentesu, Idu Lotringer) IZET SARAJLIĆ Mizera Pravoslavko moja, prijateljice moje mladosti! Šta u podrumu radiš, pri svijeći? Voliš li još Skendera i Ćamila? Jesam li još uvijek tvoj pjesnik najveći? Strašno je što s u istom gradu ne možemo ni vidjeti ni čuti. A evo već danima, uza svu našu bijedu, ni sunce, ni ono da nam se nasmiješi. Nisu nas, nisu nas baš voljeli u "Masleši", ali važno je da smo i takvog "Maslešu" voljeli mi. Sjetiš li se Junuza? I kako smo zajedno plakali na njegovoj sahrani? Nije zar da se danas odričeš tih suza? Nije zar da ti danas ništa ne znače ni te suze ni "Masleša" ni svi mi? Nije zar da si i ti pristala uz paljanske koljače? O, nemoj bar ti, bar ti! (Sarajevska ratna zbirka iz 1992. godine.) |
SVE PO 10.
Da li biste voljeli da vam se vaše djelo na kom ste proveli jedan značajan dio svog života, a ne može ne biti to, prodaje po 10.kn! Po principu prodaje kineske robe na kioscima, tezgama placeva ili malim dućanima preprodavača: sve po 7., a u recesiji već: sve po 9. - 12.kn.
Kod nas se upravo dogodila rasprodaja „ženske književnosti“ na kioscima diljem Lijepe naše, tako da i u najzabačenijim krajevima i onim bez knjižara, za samo 10.kn možete kupiti knjigu i saznati kako i što pišu ONE, koje su „moderne, iskusne, uspješne, šarmantne...one su žene s pričom.“ Smije se jučer jedan sredovječni muškarac kupivši četiri knjige za nedavnu cijenu jedne, i konstatira kako će za Dan žena obradovati 4. žene, ne navodeći u kom svojstvu. Kako je do tog dana preostalo još samo nekoliko, hitno predlažem da nas se još malo počasti i „muškom književnošću“, kad je već ta podjela zaživjela, i njihovom pričom za 10.kn. Kada budu praznili lagere, bilo bi lijepo da muške priče po talijanskom receptu uviju u celofan spojen nekim cvjetićem, leptirićem, ribicom ili slonićem dignute surle, za sreću. Zavladala jeftinoća, da ne povjeruješ. |
ŽIVOT I SMRTMOMO KAPOR (1937. – 2010.) Donoseći vijest o smrti slikara i književnika Mome Kapora autor u e-novinama priču o njegovom liku i djelu gradi oko dvije izreke: "O mrtvima sve najbolje" (stara latinska izreka) "Žive smo dužni da poštujemo, mrtvima dugujemo samo istinu" (Volterova nadgradnja iste) |
HIT DANA"Seljaci zapjevali: Imao bih da sam krao Godine nisu lake, nije vrijeme za seljake. Imao bih da sam krao, nisam lopov, ne bih znao i savjest mi nije takva, ima nas i poštenjaka. Ma nije lako ni radniku, a ni umirovljeniku. Najbolje je ipak onima što tjeraju politiku. Zaorili su seljaci koji već dva dana prosvjeduju u Ferovcu u Požeško-slavonskoj županiji." A ovako je to nekad bilo: Pronađi i podvuci razlike: |
USKORO...Pojedinačno i opće... svi su tako nervozni, povrijeđeni... unatoč značaju i iskustvu. U susret ravnoteži strpljenje i upornost, ma koliko koštali, neophodni su. Kad se sjetim, kažem, neću da se sjećam. No, proljeće (klimatološko) je na prozoru. Pogledajte ga! Mahnite mu, osmjehnite se...a možete i vrata otvoriti. Uživajte! |
USKORO...Zagrljaj Suncu (O) |
< | ožujak, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |