Dva cijenjena i meni draga pjesnika imaju pjesmu istog naslova. U jednoj uživam otkako znam za Miloša Crnjanskog, a o drugoj razmišljam otkako sam je otkrila.
Osim istog naslova, i pjesma Izeta Sarajlića upućena je ženi. Dok Crnjanski na marginama navodi vrijeme nastanka i ime žene s početka 20. st., Sarajlić nam otkriva njenu vjersku pripadnost s kraja istog stoljeća. Prvoj slutimo vjeru, drugoj ime.
Jednu je pisao pjesnik mladić po završetku Prvog svjetskog rata, drugu ostarjeli pjesnik, učesnik Drugog svjetskog i žrtva našeg lokalnog rata u balkanskom dijelu Europe.
Znamo da je jednim ratom nestala moćna evropska država i u nizu nastalih, bila je i naša. Ovim trećim ratom, ta naša država u međuvremenu ideološki i teritorijalno korigirana Drugim svjetskim, raspala se ustupajući mjesto novonastalim malim državama Balkana, u kojima danas živimo i u kojima počivaju naši pjesnici.
Iz ovog površnog pogleda na dvije pjesme istog imena, poželih i treću...voljela bih da mi ona odgovori Gdje su? ostale opjevane žene iz krvavih ratova i revolucija 20.stoljeća.
MILOŠ CRNJANSKI
Mizera
Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?
Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.
Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.
O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?
O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?
Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.
Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?
(Beč, U revoluciji. 1918.
Za studentesu, Idu Lotringer)
IZET SARAJLIĆ
Mizera
Pravoslavko moja, prijateljice moje mladosti!
Šta u podrumu radiš, pri svijeći?
Voliš li još Skendera i Ćamila?
Jesam li još uvijek tvoj pjesnik najveći?
Strašno je što s u istom gradu ne možemo ni vidjeti ni čuti.
A evo već danima,
uza svu našu bijedu,
ni sunce, ni ono da nam se nasmiješi.
Nisu nas,
nisu nas baš voljeli u "Masleši",
ali važno je da smo i takvog "Maslešu" voljeli mi.
Sjetiš li se Junuza?
I kako smo zajedno plakali na njegovoj sahrani?
Nije zar da se danas odričeš tih suza?
Nije zar da ti danas ništa ne znače
ni te suze ni "Masleša" ni svi mi?
Nije zar da si i ti pristala uz paljanske koljače?
O, nemoj bar ti, bar ti!
(Sarajevska ratna zbirka iz 1992. godine.)
Post je objavljen 05.03.2010. u 19:05 sati.