Kasnih sedamdesetih često sam se družila sa svojim ginekologom pri nužnim kontrolama trudnoće. Kažem družila, jer pored obaveznog dijela znali smo popiti kavu i pričati o književnosti. Njemu su trebali ti razgovori jer je studij književnosti bila njegova neostvarena želja i ljubav . Uspješan četrdesetogodišnjak, otac desetogodišnje kćeri u braku s internisticom, žalio se kako nema vremena za čitanje bilo čega osim stručne literature. Ali je nakon tih susreta ipak pročitao preporučene knjige i radovao se zajedno sa mnom što smo ih mogli kratko prokomentirati. Bilo je to vrijeme kada su liječnici bili ugledni građani našeg društva, a i budući profesori, na pragu čega sam stajala, nisu zaostajali na toj društvenoj ljestvici. Istina da su se plaće razlikovale i tad, ali su bile i odraz količine uloženog vremena, kako u studij tako i kroz propisanu radnu normu.
Kada čovjek ima dovoljno, poštuje i drugog koji svojom profesijom i radom ima mogućnost za više. Tako sam bar ja mislila, i bez zavisti bilo kom na zaradi, radovala se svom budućem poslu i nastavku prosvjetne tradicije moje obitelji. Jer, u tom vremenu našeg življenja, izbor fakulteta je pretpostavljao i način na koji želiš živjeti i raditi, i sa koliko novca možeš raspolagati.
U osamdesetim, lagano su se stvari mijenjale na štetu prosvjetnih radnika. Nisam to osjetila, jer, na žalost, nisam ni imala priliku. Ali se sjećam da mi je sestra jednom rekla kako je njima profesorima opao ugled onog dana kada se više nisu mogli obući „bolje“ od svojih učenika.
Istina...mnogi roditelji su zarađivali više.
U kasnim osamdesetim, uz slutnje i nagovještaje rata, zatekla sam se na bolničkom odjelu na kom je moj ginekolog šefovao. Umoran, nervozan, razveden, na moje pitanje šta mu studira kćer, ljutito je odgovorio: hobi! Pomislivši kako se djevojka negdje okliznula u životu, jako me iznenadio nastavak priče. Studirala je književnost, ali da se on pitao, ne bi to odobrio; izabrala bi nešto profitabilnije, perspektivnije, a svoj izbor ostavila kao hobi. Podsjetila sam ga na naše samo deset godina stare priče, branila afinitete, ljubav, profesiju iako u praksi ja i nisam bila najsretniji primjerak, ali sa sviješću da sam u tom vremenu još uvijek bila samo izuzetak.
Ipak je zazvučalo kao šamar kad je rekao da jedan liječnik zaradi dvije profesorske plaće. Jer, tad sam se ja još i nadala svom kasnom početku.
Preskačući ratne godine u kojima ogromna većina živih nije imala mnogo, a mnogi gotovo ništa, s kraja devedesetih sjećam se jedne sinove priče o profesoru fizike. Zbližili su se na maturalcu, pa je profesor koji je svirao gitaru pričao kako nikad nije kupio auto, jer mu ne bi ostalo novaca za njegove sitne radosti, ali kad ga ponese mašta, uz neke marke gitara i kompjutora, jedini auto koji se u mašti smjesti je jeep Frontera. Pila se tekila , pa se zasmijao učenik koji je vozio BMW-a tvrdeći kako je profesor totalno nemaštovit jer je Opel općenito shit.
Po povratku s ekskurzije, svi su bili pozvani na „tequila party“ u roditeljski kafić jedne od učenica. Odazvali su se i profesori koji su vodili ekskurziju, a učenica je došla na mjesto okupljanja da pokaže put i preveze profesore...I kad te nešto hoće, hoće!Profesori su se zgledali i
stidljivo posjedali u jeep Fronteru!
Pričao mi je sin da se ne sjeća nakon koje tekile se usudio pogledati profesora u oči.
Vozeći se tranzicijskim putem od mraka ka svjetlu, oviseći o prijevoznom sredstvu čiju brzinu strogo određuju birani, ugled i mjesto spomenutih profesija do maksimuma je svedeno na minimum. Kroz zamjenu teza, samo se učionice proporcionalno pune nezainteresiranim zaštićenim učenicima, a čekaonice sve brojnijim bolesnim pučanstvom.
E, moj doktore...nadam se da si živ i da uživaš u zasluženoj mirovini. Nadam se da te prati zdravlje i da te služi vid. Ne znam sa sedamdeset i nešto koliko je novac bitan, ali znam da bi bilo lijepo da ostatak života provodiš na onim mjestima za koja nekad nisi imao vremena. Onako, mirno i opušteno uz djelo nekog književnika kojeg si zaboravio ili propustio; recimo, zimi na moru, a s proljeća u toplicama. Naravno, ne kao pacijent.
Jer, nekad davno sam pratila kako stare tri tetke moje majke. Mislila sam da je duh uz podnošljive bolesti jedini koji diktira vrijeme mirovine. Rekla sam da ću i ja u dalekoj budućnosti tako...stariti sa stilom: januar-Opatija; maj-Igalo; oktobar-banja, po izboru prema tegobama koje starost nosi. Neću se nikad predati staračkoj malodušnosti i škrtosti, govorila sam. A stil je nametnula najmlađa tetka, umirovljena profesorica.
Dosta!Tko priča o novcu!
Nek' živi mašta, „njojzi hvala“.
Post je objavljen 27.03.2010. u 03:02 sati.