MALI SUNCOKRET
24.03.2010., srijeda
IMAGINE...IMAGERecimo, muškarcima je lako usvojiti imidž „novog“ čovjeka. Skineš loš crni kaputić od svinjske nape i zamijeniš ga skupim Herucovim odijelom, ogrneš se mantilom ili kaputom iste marke, poradiš na cipelama i kravati, podšišaš se i ti si gotov za slikanje. Što ćeš govoriti dok te slikaju, to je već manje bitno. Naučio si u bivšoj firmi da jednu te istu rečenicu možeš obrtati na sto načina u sto situacija; probudiš pjesnika u sebi, i nikog ne zanima koju marku gaća nosiš. Ti si veliki, ti si pametan, ti imaš fotelju, dobru plaću i mirnu starost. Više te ne pitaju ni kojim športom se baviš, jer si uglavnom star i podebeo. I baš te briga. Dok je damama, osobito sredovječnim, daleko teže! One prolaze burnu transformaciju od običnog ka glamuroznom. Jer, navike publike su zahtjevnije u odnosu na žene. Kad sam je prvi put vidjela, nije mi nitko trebao reći da je prosvjetni radnik: pepita sivo crni kostimić sa suknjom ispod koljena, majicom ne sjećam se boje i crnim čizmama kockastih potpetica od 3 do 5cm nešto izlizanih na strani jačeg gaženja. Ničeg posebnog, ničeg što bi vanjskim skretalo pažnju s onog što govori, jer je to osnovna zadaća prosvjetnog radnika. Sjećam se da je puno pričala za uši milih stvari, vješto i uvjerljivo. Recimo, rekla je nešto obećavajuće u smislu kako je ona čovjek iz naroda, naučena da sluša, razvijenog sluha za ljudske brige i mišljenje, te ako joj pomognemo da postane to što jako želi, vratit će nam tako što će naši problemi postati njeni. I kako ćemo je na ulici moći slobodno „povući za rukav“, što je značilo: zahvalnost i odgovornost. Jedan simpatični slušač tad je promrmljao: Ma, povući ćemo mi tebe ... Nije puno pogriješio. Kad se bljeskalica uključi, sve što si bio postaje upitno. Smanjiš priču da te ne hvataju za riječ; skratiš kontekst da ti ne izvlače koješta iz njega; reduciraš izraz i povežeš ga s mudrošću, a svoj prethodni izgled, uz pomoć stručnih osoba izmijeniš do neprepoznavanja. Jer, kada krenu intervjui moraš znati kako ti se zovu gaćice i kako ti se preziva haljina, pa koji je tvoj omiljeni dizajner torbica i cipela, pa parfem dnevni, noćni i za po kući, pa turističke destinacije ljetne i zimske... Kako krećeš u tom pionirskom poslu od nule, uz nove obveze i promjenu radne sredine, ti ne znaš više „za sebe“, a kamoli za nas. Tko smo mi? Uz taj lakši dio, treba odraditi i sportske discipline...bar da te s vremena na vrijeme uslikaju aktivnu i predanu svom omiljenom športu. E, tu je moj obrazac totalno pretjerao, birajući gotovo nemoguće: skijanje, podvodni ribolov i jahanje. Koliko sportskih učitelja, koliko novaca za opremu i nužnog prostora za njen smještaj, koliko vježbe da ne padneš s konja. Uz sve te muke nove nauke, mijenjaš si identitet kao zaštićeni svjedok; pomiješaš zvijezde i sazviježđa, prošlo i buduće, i pustiš da traje manekenska faza tvog života. Faza bez rukava. A bilo bi sve jednostavnije da nisi zaboravio sebe od nekad, kada je bila dovoljna lopta za igru graničara, ili reket i loptica koja skače stolom ili leprša zrakom, ili bicikl koji te vozio željama. Kada si smetnuo s uma da su i to sportovi, zaboravio si i tko smo mi, zar ne? P.S. Zbog svakodnevnog štetnog utjecaja prethodno opisanog i tome sličnog na moj integritet, pišem, da ne zaboravim svoj identitet. Svjedok jesam, a da li sam još što... zaboravih. |
Hvala Đorđe! 
