| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Web Counter
"Najsretniji su oni koji najrjeđe zadiru u utrobu svojih sjećanja.
Oni izravno žive autentičnu ničim pomućenu sadašnjost.
A ja, koja ispisujem ove stranice, ne znajući što ćete Vi uopće s njima, ja sam tako željna svoje sadašnjosti, zaborava i snova koji su najjače svjedočanstvo o postajanju nade."
Online Users
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za pravi ton."
mail:
stajdooharica@gmail.com
'' U djetinjstvu i mladosti puno sanjamo i ti snovi mogu utjecati na naše dnevno raspoloženje.
Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon buđenja? Sjedila si za šalicom kave, a suze su ti tiho curile niz obraze.
''Zašto plačeš? '' pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: '' Ne znam. ''
U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. ''
NE MOGU BEZ...
• Ljubavi na sve načine
• svoje Obitelji i doma
• svoje 'Platfusfusice' i prijatelja
• Njega
• smijanja
• poljubaca
• zagrljaja i ostalog maženja i paženja
• čokolade
• kompa i Interneta
• mobitela
• svojih mjesta
• glazbe
• svoje emotivnosti
• djeteta u sebi
• svog tajnovitog svijeta i sanjarenja koja se skrivaju u njemu ponekad
• Trenutaka koje pokušavam zadržati što duže
• svog 'filozofiranja' kako bi mi On to rekao
• svoje nesigurnosti i šutljivosti koja je tu nekada
• svoje tvrdoglavosti
.......
VOLIM... (puno toga... tata me često zeza kako imam srce kao autobus... ali evo ovdje nekoliko izdvojenih stvari koje su mi upravo pale na pamet, a jako ih volim...)
• promjene
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde
• kombinaciju slanog i slatkog
• okus dobrog vina
• umiliti se
• uređivati
• koketirati
• spontane ludosti
• stare slike
• proljeće
• balade
• knjige
• život po riječima Carpe diem
• filmove
• orginalnost
• pašticadu i njoke
• kupovanje :)
• putovanja
• duga čavrljanja uz kave
• zezanciju
• partije
• naušnice
• plesanje
• čitanje dragih blogova
• sladoled
• žvake
• parkove
• pogled, snove i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• dječje igre
• Leptiriće
• svoje uspomene
• suncokrete i ostalo cvijeće
• Livade
• more
• posao koji trenutno radim
• sitnice koje mi uljepšavaju sobu
• cipelice
• šetnje
• kazališta
• sunčane naočale
• vlakove
• brodove
• sretne završetke
• poljupce na kiši
• konje
• mačke jer su tako umiljate
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• ananas, jagode, dinje, lubenice, naranče, kiwi... (hmm... voćne salate)
• ljetne salate
• uskakanje u vlak u zadnji tren
• boje
• talijanski jezik
• promatrati ljude
• primjećivati sitnice
• spavati
• međusobno razumijevanje bez riječi
• biti zaljubljena
• glasno slušati muziku
• Malog Princa
• Galeba Johnatana
• bajke
• biti živahna kao dijete (On će znati)
• pogleda kroz svoje 'ružičaste' naočale
................
• uglavnom... volim Život i živjeti bez prethodnih planiranja i ostalih scenarija...
mogla bih Vam nastaviti popis, ali neću... bar zasada, jer predugo bi trajalo...
uvijek rado čitam...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
30.03.2007., petak
|
Ponovno sam sretna... Ah, šta ću kada je osmijeh moj neizostavan suputnik... I držim ga čvrsto za ruku pokušavajući ga ne izgubiti ni trena... Naravno, ponekada ne uspijeva, jer tako mi lako sklizne iz dlana... I nestane u sekundi... Ali danas ne... *************** Jer danas ću ga opet čekati na kolodvoru nervozno lupkajući cipelicama o pod iščekujući susret s njegovim očima... I pogled koji je uvijek tu kada se ugledamo... Široki osmijeh s kojim mi prilazi iako je često umoran od puta... Danas ću ga ponovno čvrsto zagrliti i osjetiti da su se u jednom trenutku sve kockice vratile na svoje mjesto... I da je ponovno slika čista i obojana šarenim jarkim bojama... Čarobno je to koliko nam se slika može promijeniti u sekundi... i pritom razvući dugo neizbirisiv osmijeh na licu... Čaroban je upravo taj trenutak zagrljaja kada se zaustavimo u vremenu... I stojimo na mjestu ne bi li udahnuli što više jedno drugo... A svijet ide svojim uobičajenim užurbanim tokom... I danas će mi po ne znam koji put ponoviti da sam mu užasno nedostajala i kako sve teže podnosi težinu daljine... A ja ću mu uzvratiti pogledom koji kazuje slično... I poklonit ću mu sitnicu koju sam neki dan ugledala u jednom od izloga i sjetila se odmah njega... I pritom ću uživati u njegovom pogledu i iskrama dok će je brzopleto odmotavati pokušavajući ne strgati ukrasni papir...  Da... Jedva čekam da ga uhvatim za ruku i povedem u neku drugu... našu dimenziju... *************** Prekrasan Vam vikend želim...  |
27.03.2007., utorak
|
Curi od jutros od četiri- pet, rešilo nebo da potopi svet. Nad gradom danima vise iste kulise. Što napravite u onom trenutku kada Vam se čaša prelije?... kada jednostavno film pukne?... i osjetite onaj osjećaj kao da biste sada najrađe zastali, dignuli glavu prema nebu i zavrištali iz sveg glasa... dugo... dugo... sve dok ne osjetite olakšanje... i dovoljno strpljenja kako biste se mogli vratiti natrag, ponosno se uspraviti pred ostalima i praviti se kako Vas ništa nije ni najmanje zasmetalo... a ne možete... a hodanje u krug po uredu po stoti put više ne pomaže... kao ni osjećaj nikotina u tijelu... jer došli ste do granice... i svjesni ste kako dalje ovako ne možete?... da je sve ovo previše...  Kažete li u tom trenu svima ono što mislite ili se suzdržavate?... Upuštate li se u duge rasprave, objašnjavanja ili ste tip osobe koji jednostavno to prihvati, malo se smiri i krene dalje sa nadom kako je to zaista zadnji put?... Poliva kiša al' to joj je zanat, ma sve mi je ravno k'o severni Banat, manje više, i sa kišom i bez kiše... Vreme se vuče k'o teretni voz, gde li večeras da pomolim nos? Klasika: "Konobar, un cafe' macchiatto". Pa da!... Prolazi vreme, al' to mu je manir, i sve je to plitko k'o plehani tanjir. Izeš sliku, nigde jedra na vidiku. Ali neki dan jednostavno više nisam mogla trpjeti to 'psihičko' maltretiranje i blago rečeno glupo ponašanje jednog od svojih kolega... I stojeći tako nervozno i okrečući cigaretu u rukama po ne znam koji put pomislila sam u sebi: „Sve to već predugo traje, a ti po običaju šutiš i stojiš sa strane.“ Jer odmalena sam bila osoba koja je sve sukobe prvo pokušavala riješiti mirno, bez bučnih i velikih rasprava držeći često u sebi sve moguće uvrede koje želim izreći. Još i sada se sjećam tatinih riječi: “Malena, sve se može riješiti na miran način.” I ponekada u ovakvim situacijama samo se nasmijem sa sjetom u očima misleći na njega i na vrijeme kada je to zaista i moglo tako proći... mirno... staloženo... i ljudski... “Da...“ :nasmijem se još jednom sama sebi i poželim ugledati njegov zaštitnički i topli pogled koji bi mi često upućivao... Ali s vremenom se polako moje ponašanje mijenalo... od male plašljive djevojčice koja se prečesto družila s onima koji su se htjeli družiti s njom, a ne obrnuto jer imala je osjećaj kako je drugačija, čudnija, ružnija... pa do odrasle i relativno zrele djevojke koja je postepeno naučila cijeniti sebe, a time više i ostale... i naučila govoriti onima koje voli što misli i što joj u bilo kojem trenutku prođe glavom bez najmanjeg ustručavanja kao nekada... a prema ostalim usputnim ljudima koji su joj nisu legli a sretala bi ih nakratko u kafiću ili na ulici i dalje bi ostala nasmijana i ljubazna jer nije je bilo previše ni briga, a to malo dobre volje mogla bi bilo kome i bilo kada pružiti... O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi. To ne zna niko, samo ti. Bez tebe drveni konjići tužno stoje. Dođi, iz plave boce se pojavi, bar jednu želju ispuni i dodaj ovom svetu malo boje, čudo moje. No taj dan nisam mogla biti više ljubazna i tolerantna, puna širokog osmijeha na licu i volje da uskočim u pomoć kada zaglibi... Jer previše me umara kada moram trpjeti prevelike količine glupavih ponašanja svaki dan... i nerada... i nezainteresiranosti... i vađenja nekoga iz problema sa klijentima... Veče se klati k'o prezreli klip, teška vremena, a ja težak tip - gravitacija začas uzima svoje. Slab sam ja igrač za subotnje gužve, al' shvatam pomalo te pokretne spužve: neko pijan lakše život odrobija. I prešetavajući živčano po uredu pomislila sam na Njega i poželjela ga ovdje pored sebe... da se nečujno prišulja prema meni, zagrli me i samo koji trenutak tako drži... da osjetim poznato voljeno biće uz sebe i da mi vrati onu dobru i pozitivnu ploču koja je svirala u mojoj glavi u zadnje vrijeme... Ali ni Njega nije bilo... Nije imao ni trena saslušati me... Činilo se kako se su se sve kockice u tom trenutku posložile na krivo mjesto, a ja stojim... negdje daleko od sviju... taj tren izgubljena...  -------------------------- no, nemojte se brinuti... nije taj osjećaj dugo potrajao... to popodne izgubljena djevojčica se počela boriti za svoje mjesto u ovom ponekada prepovršnom svijetu... i osjećala se jadno, ljuto, razočarano i tužno, jer nije previše uspjela učiniti sama, ali istodobno je znala kako je taj dan napravila nešto posebno i novo... znala je da je po prvi put svoju ljutnju i nepravdu iskazala pred zapravo nepoznatim ljudima, pred šefovima i ostalim kolegama... i osjećala je fenomenalan osjećaj... A netko poseban mi je rekao nakon toga kako će se s vremenom taj osjećaj još samo poboljšavati... jer dolazi moje vrijeme...  Sustajem ,odustajem, pritiska me kao pegla. Javi se, pojavi se, dodaj svetu malo vergla. Nekad si me čudila, o, danas bi mi tako legla. Dodaj malo ludila, dodaj svetu malo vergla. O, daj okreni... sustajem, odustajem... taj ringišpil u mojoj glavi... |
21.03.2007., srijeda
|
- Daj, Gerry, ugasi svjetlo - smijala se Holly Gerry je plesao po spavaćoj sobi, polako se razodijevajući i u striptease stilu izazovno otkopčavajući bijelu pamučnu košulju. Došavši do posljednjeg gumba, vragolasto je podigao lijevu obrvu, poslao Holly poljubac, zavitlao košulju nad glavom i bacio je na pod. Holly se opet zahihotala. - Da ugasim svjetlo? Ni slučajno! Onda ne bi vidjela ovu divotu! Zauzeo je bodybuildersku pozu i zategnuo mišiće. Nije bio tašt, no da je kojim slučajem bio, ne bi mu se moglo zamjeriti. Snažnoga i čvrstog tijela, dugih i mišićavih nogu bio je savršena reklama za teretanu u kojoj je redovito satima vježbao, a iako nije bio posebno visok, sa svojih je nepunih 180 centimetara posve dovoljno nadvisivao Hollyinih nježnih 160. Sviđalo joj se to. Kad bi se zagrlili, vrškom bi mu glave doticala bradu, a lice udobno smještala uz vrat. Imala je osjećaj kao da su posebno oblikovani za takve prigode. Dok je svlačio bokserice, srce joj je zalupalo mrvicu brže. Uhvatio ih je vrhovima nožnih prstiju, kratko zanjihao i zatim ih bacio na Hollyinu glavu. - Ajde, ovako sam bar u mraku - nasmijala se. Oduvijek je bio duhovit. I susjećajan. I drag. Strpljivo bi slušao njezine umorne žalopojke o poslu i kolegama, a kad bi se i svađali, svađali bi se oko gluposti. Uvijek bi u jednom trenutku svađe prasnuli u smijeh. Ostavljeno svjetlo na verandi? Nepodešena budilica? Nikad nisu imali ozbiljnijih problema. Završivši sa striptizom, Gerry se bacio na krevet. Zagrlio ju je i zavukao joj hladna stopala pod noge. - Kvragu, Gerry! Stopala su ti ko sante leda! Nije se pomakao. - Gerry! - zaprijetila je - Holly! - podrugljivo je ponovio - Nešto si zaboravio. - Što? - Svjetlo. - Aha, svjetlo. - pospano je promrmljao i tobože zahrkao. - Gerry! - Pa, sinoć sam ja gasio... - Da, ali prije dvije sekunde si stajao na milimetar od prekidača! - Upravo tako. Prije dvije sekunde - pospano je odgovorio Mrzila je ustajati iz toploga kreveta, bosa koračati po hladnome parketu i zatim po mraku tumarati natrag. Glasno je uzdahnula i coknula jezikom. - Ne cokći, Holly. Što ćeš kada ja umrem? - Naći ću novoga muža koji će mi, za razliku od tebe, uvijek gasiti svjetlo. - odbrusila je, svom mu snagom odgurujući hladna stopala u stranu. - Ha! - Ili ću si ga gasiti sama. - Mo'š mislit - frknuo je - Kad umrem, morat ću ti ostaviti poruku na prekidaču, inače se nikada nećeš sjetiti ugasiti svjetlo. - Baš krasno od tebe. Radije mi ostavi svu lovu i nekretnine. - I poruku na prekidaču za centralno grijanje, inače ćeš se smrznut. - Jako smiješno. - I na terapaku mlijeka. - Duhovit si do besvijesti. - E, da. Bilo bi dobro da ti ostavim i poruke na prozorima jer ćeš ih inače ujutro otvoriti prije isključivanja alarma pa će dojuriti policija i eto problema. - Ustvari, najbolje bi bilo da mi, kad sam već tako nesposobna bez tebe, oporučno ostaviš cijeli popis svakodnevnih zaduženja! - Dobra ideja - nasmijao se - Dobo, dobro! Sama ću ugasiti usrano svjetlo! - nadureno je ustala iz kreveta , zajauknula pri dodiru s hladnim podom i ugasila svjetlo. Zatim je, ispruženih ruku, polako kroz mrak krenula prema krevetu. - Alo? Holly? Gdje si? Zar si se izgubila? Ima li koga... oga... ga... a... - zadirkivao ju je Gerry. - Lako se tebi za... auuuuu! - zaurlala je udarivši nožnim palcem o krevet. - Kvragu! Sranje! Gerry je poplunom prigušio navalu smijeha. - Još jedna stavka za oporučni popis. Pazi na rub kreveta dok hodaš u mraku! - Daj začepi! - vikula je Holly. - I ne budi morbidan! - 'Oćeš pusu da manje boli? - umiljavao joj se dok je lijegala u krevet. - Ne, ne treba - tužno je odvratila. - Samo me pusti da si stopala ugrijem na tvojim... - Ajme! Isuse! - zajaukao je - Noge su ti ko sante leda! - Buahahaha! - osvetnički se nasmijala. (ulomak iz knjige P.S. volim te, Cecilia Ahern)  ___________________ Neki dan pojavio se na vratima sa ovom knjigom u rukama... slušao je jednom kako sam prijateljici govorila kako bih je voljela pročitati, a i vjerojatno mu je bila puna kapa mojih zadirkivanja kako bi nekada (unatoč tome što on baš ne voli čitati) mogao navratiti u neku knjižaru i kupiti mi kao poklončić neku lijepu knjigu umjesto ostalih sitnica... Ali kako god došlo do toga da si je kupio, Dragi, hvala ti... I jedva čekam da mi opet ponovno ugriješ i moja često hladna stopala... Puno je emocija prošlo kroz mene dok sam čitala ovu knjigu... od ulomaka poput ovoga koji bi me nasmijali i podsjetili na neke Naše slične gluposti... u kojima bi se ponašali poput djece međusobno se sukobljavajući, ali na onaj presladak način jer bi se poslije sami sebi iskreno nasmijali... i to bi postalo ono Naše... ono što nam se sviđa, sitnice koje poznajemo jedno kod drugoga i ne bi nikada za ništa promijenili... Jer nije li divota nekoga poznavati toliko dobro da znaš koja će ga sitnica u tom trenu oraspoložiti?... Koja riječ dirnuti u srce?... Koja čokolada ili sladoled od lješnjaka razveseliti?... Kako izgleda kada se smije?... Kada je tužan ili prestrašen zbog nečega?... Koja mu se obrva digne kada se naljuti, a ne želi mi odmah reći zbog čega?... Kakav mi pogled uputi kada mi nešto želi reći?... A kakav kada mi samo želi pokazati da me voli?... Bez riječi... Nije li divota znati toliko stvari o njemu?... i pritom biti svjestan toga kako samo ti to znaš... sve to... a tako samo i On... o tebi...  _______________ hmmm... evo za početak ovaj ulomak, ali vjerujem da ću se često poslužiti još nekima, jer jednostavno mi neke stvari uđu pod kožu kada me taknu... smijehom, suzom ili bilo kojom drugom notom... preporučam je... lagana knjiga... a puna Ljubavi, Prijateljstva i jednostavno svakodnevice kroz koju svi prolazimo, ali svatko od nas drugačije doživljava... |
15.03.2007., četvrtak
|
Evo jedne priče o Njima povodom ovih divnih sunčanih i toplih dana... ********* „Jeste li znali da Leptiri na svojim krilima mogu nosit Bubamare, a da ih nikada ne osjete kao dodatan teret, već kao nešto što je sraslo s njima?... Baš onako kao nešto sa čime si rođen... Istina je, vjerujte… I uvijek su bili ugodni za oko i pogled ostatku svijeta... sve ostale životinjice su se dolazile igrati s njima jer Bubamara je imala taj poseban, skrovit, nevin šarm koji je zračio iz nje, pa bi i sam plahi Leptir dobio na važnosti pored nje.  Ma nije da Leptir nije imao svojih kvaliteta i da je ¨kupio slavu¨ na račun Bubamare - imao je i on svojih svjetlih trenutaka ,ali znate ono kad nešto u zajednici izgleda kao cjelokupni paketić koji ti odmah upadne u oko i priraste srcu?... E baš tako su njih dvoje djelovali zajedno... Ponekad bi istraživali druga dvorišta, ponekad su ih znale životne razigranosti i hirovitosti razdvojit, ponekad bi se neke druge Bubice učinili zanimljivijim i ljepšim… ali Leptir bi uvijek negodovao jer je znao da je ta Bubamara za njega nešto uzvišeno i iznad ovozemaljskog sirovog zadovoljstva. I tako su njih dvoje uvijek bili Postojani i Jedini Stvarni… kao što to pjesnik reče… ali Bubamara je jednom otišla u nepoznato područje, neki novi svijet koji je zapravo uvijek potajice priželjkivala. I tamo je srela Tratinčicu koja joj se toliko dopala da je napustila Bubski svijet i otišla živjeti s biljkama. S vremena na vrijeme dolazila bi u staro dvorište u posjet svom Leptiru, i ma da je Leptir znao da je uvijek blizu Bubamarina srce, nije bilo više one radosti - nevine i plahe... onako po prvi put postao je svjestan da će doći dan kad će se Bubamara sve rjeđe i rjeđe vraćati… i što će onda dogoditi sa njim?... Nakon par nevera i lomova krila Leptir je uhvatio hrabrosti i otišao na najduži put u svom životu. Više ga nije bilo briga za krila… Kontakt sa Bubamarom je sveo na minimum, družio se sa ostalim krasnim svijetom za koji nije znao ni da postoji, pio vodu iz vaze u nevjerojatnim količinama… Nije mislio i bilo mu je dobro iako je jedna Bubica cijelo vrijeme bila podsjetnik na njegovu Najdražu.  A u tom je međuvremenu Bubamara bila na nekakvom susretu s ostalim Bubama i konzumirala nešto što joj šteti te počela pisat besmislice Leptiru... Leptir je bio ljut, bez obzira što je cijeli Život čekao na te riječi, i to je Bubamari dao i do znanja, a ona je bila povrijeđena jer je (bar je tada tako rekla) po prvi put bila iskrena sa svojim osjećajima prema njemu i njega baš tad nije bilo… bezobraznog li mišljenja - pomisli Leptir. Nema pravo na to ma koliko mu značila u životu; zašto ga, k vragu, više ne pusti da živi i leti prema mogućnostima svojih krhkih, već dovoljno izranjavanih krila?!... Ne smije mu to više radit… ali onaj vrag na lijevom ramenu mu nije dao mira: dan odlaska činio se tako dalekim, bube su postale prozirne i svijet više nije imao boja – sivilo... Prvi korak u poznato, staro dvorište... bio je toliko hrapav, težak i nestabilan; želio je što prije sredit te nebuloze sa dotičnom i sam postat nevidljiv, ali Bubamara je odgađala termin utakmice jer je bilo strah kako će ovog puta sudac Bumbar svirati kraj i više neće biti penala, a kamoli uzvratnih utakmica. I tako je napetost rasla - od potpune euforije do totalnog ludila. Osjećaji se nisu dali razaznat - nijedan okus, miris ni boja ih nisu mogli opisat, a kamoli približit racionalnom. ¨Racio¨je ionako davno umro - zaboravih… Bilo je svega… i nepričanja od skoro mjesec dana… i sve se činilo boljim dok nisu bili na čajanki kod Pčelice i dok Leptir opet nije nagnuo iz vaze, a Bubamara jedva dočekala!... Kad su se sutradan sreli onako iskreno su priznavali raznorazne osjećaje, porive, želje, snove, ushite… ljubili su se od sreće i uzavrelosti - željeli su jedno drugo kao da im je zadnja večer koju će zajedno provesti u životu… …i bila je… uz poljupce su se rastali i Leptir je istresao porukama zadnje riječi, osjećaje i suze… iskrenost je dostigla vrhunac među njima u tih 4-5 dana. Bubamara se povukla jer zna da još jedna jedina nevera Leptiru donosi smrt, a ona mu ne bi mogla zaštitit krila… i postupila je prijateljski jer da joj Leptir ne znači ništa ne bi brinula o njegovim krilima… ali mora se vratit na svoj cvijet jer je tamo pronašla sok života i postala ovisna o njemu više nego joj on ustvari može dati. Ali nije Leptirovo da joj sudi, zar ne?!... I nemojte bit tužni, jer Život je lijep, a Svemir ima neku namjeru za nas besmrtne i vrijeme će pokazat zašto je Bubamara 15 godina bila na Leptirovim krilima, a da nikad ne poželi sletjeti sa njih i letjeti krilo uz krilo sa Leptirom. Njih dvoje možda više nikad neće komunicirat, sjesti kod Pčelice na med ali… zar ne bi bio dovoljan razlog za sretni završetak Leptirova spoznaja nečeg najuzvišenijeg, najljepšeg i najmoćnijeg na svijetu i u svemiru, nečeg što nikad nitko neće moći objasniti i nadjačati, a to savršenstvo je sklopljeno u jednoj riječi i tisuću osjećaja i ushita?…„  ************* Bubski, biljski ili ljudski svijet... nema nikakve razlike... poanta je ista... Prekrasan Vam dan želim... svaki dan... |
13.03.2007., utorak
Ljubav...
|
„Ni drevni mitovi – ne mogu, Ni rajski vrtovi – ne mogu, Ni sveti ratovi – TO ne mogu... Ni tajni redovi – ne mogu, Ni hladni vjetrovi – TO ne mogu... Ni stari drugovi što se raduju ne mogu ugasiti. TO svitlo u Tebi... I kad je svugdi mrak... Ka šta je sad. Ti svitliš... Tu nemore niko ništa. Tu nemo'š ništa čak ni Ti. TO stvar je ljubavi.. Koja stoji i ne pita ništa. Ni Di? Ni Kako? ONA uvik POSTOJI..." I maloprije slušajući na poslu neke drage melodije u pozadini, a danas sam u zaista dobrom raspoloženju, dođoh i na ovu... i sjetim se Njega... ali ne sa tugom, sjetom, suzom u oku ili bilo kojom drugom tmurnom ili imalo bolnom notom, već baš onako... sa osmijehom na licu prisjećajući se lijepih trenutaka... zajedničkih... kada bi se držali za ruke, satima šetali i razgovarali o budućnosti... o Nama... o Ljubavi koje će potrajati... Zauvijek... Baš kao i Leptirići u nama... I sjetih se trenutaka u kojima bih ga gledala kao čudo koje se tako odjednom pojavilo u mom životu i stvorilo u vrlo kratkom vremenu toliko emocija i bujica u meni... toliko želja, iskri u ovim sanjivim očima i osmijeha na licu... I u nedjelju sam ga tako gledala dok sam se kao dijete dugo ljuljala na ljuljačkama i vrtila na vrtuljku u obližnjem parku... Volim taj osjećaj... letjeti u zraku i osjetiti svaki dašak vjetra... Odgurivati se lagano prstima o pod... I prisjetiti se kako me kao djevojčicu uvijek otac vodio na slične ljuljačke... I dizao me prema oblacima...  A taj tren je to je činio On... A ja sam uživala u svakom pokretu... I poželjeh nikada ne skinuti ove sunčane naočale kroz koje je Svijet izgledao zaista 'ružičast'... Veselila sam se vikendu koji je već iza mene... Njegovom dolasku... Sreći i nervozi koja je tu svaki put pri njegovoj rečenici: -Ej, malena, evo me u blizini... još koji trenutak i tu sam... Zbog njega obukla sam i suknjicu u kojoj me voli vidjeti... I stavila parfem u kojem mu mirišem na ljeto... I prisjećam na noći koje bi provodili zagrljeni ispod zvijezda na toplom pijesku... I ponovo mi je pričao o Ljubavi... koju osjeća i koja nikada neće umrijeti... ponovno mi je izmamio iskre u očima... i ja ponovno zaboravih na prepreke koje nas u posljednje vrijeme okružuju... i ne daju nam naprijed... Ponovno sam osjetila onaj osjećaj kao da će zaista ovo potrajati Zauvijek... Bez ponovnih koraka unatrag... I pucanja zavezanog čvora na istom mjestu... Ponovno su ti divni trzaji zavladali mojim bićem... Bacivši u zaborav sve ostalo... I zato tada nisam ni htjela razmišljati o tome... Već prije njegovog ponovnog odlaska upiti što više pogleda, dodira i riječi... I sada ponoviti ovdje već poznato... I nastavih se vrtjeti...  |
08.03.2007., četvrtak
|
„Hladno, kišno nedjeljno jutro. Sjedimo u mračnoj, zagušljivoj kavani na željezničkom kolodvoru i ispijamo već treću kavu. Pepeljara na stolu je puna opušaka. Oko nas galama, buka, smrad. Mi ništa ne čujemo, ništa ne vidimo. Sjedimo tako jedno nasuprot drugom i pokušavamo pronaći riječi potonule u jezerima tišine između nas. Bože, ne mogu vjerovati da je ovaj trenutak uistinu došao?!... Toliko sam ga iščekivala – kao oslobođenje, toliko sam ga se bojala – kao kazne! On odlazi, ne više na tjedan - dva ili mjesec - tri kao što je to nekad običavao, ovaj put odlazi zauvijek. Ne samo što odlazi iz ovog grada, on odlazi iz mene. Ne postoji način da ga zadržim, i da postoji, ne želim ga znati. I sada, u posljednjim zajedničkim trenucima dok čekamo na njegov vlak, mi nemamo što reći jedno drugom. Kuda su nestali svi oni zajednički snovi koje smo kao kolače od šlag pjene zajedno ovim istim rukama, što leže tu tako strane i daleke, kao jednima pravili?!... Najgore je što čak i ne boli. Bol je odavno prestala. Ostala je samo uznemirujuća ravnodušnost, mučan i tegoban mir, uzaludan pokušaj da osjetim nešto, posljednji put, za čovjeka kojem sam u nekom drugom životu još uvijek očajnički voljela. Pogledah na sat. On primijeti taj moj pogled i ironično se nasmiješi. Odjednom mi se sve učini besmisleno i krenuh ustajati. On me zadrži naglim pokretom ruke. - Ne idi. Ne još. - Čemu sve ovo? Čemu ovo mučenje? – glas mi je podrhtavao i iznenada ja se slomih. Suze mi počeše teći niz lice i slap oživjelih riječi provali iz mene: - Zar je moguće da smo sada veći stranci nego u prvoj noći naše ljubavi? On se bolno nasmiješi, rukom mi obrisa suze i prošaputa: - Ne plači, malena. Nikad to nisi znala. Smijanje ti je oduvijek išlo bolje. Hajde, digni glavu, digni je onako kako samo ti znaš. Znala sam da ne smijem, ali očaj, posljednji oblik nade, govorio je iz mene: - Zašto moraš ići? Spustio je glavu. - Zvao sam te da kreneš sa mnom. Moj poziv je bio jednako besmislen kao i ovo tvoje pitanje. Ja bježim od ograničenosti ovog grada, ti u njemu vidiš izazov širenja. Ne mogu više čekati nadajući se da ćeš nekim čudom jednog jutra ustati i poželjeti da se odvojiš od ovih ulica. Tada to ne bi bila ti, a tebe volim!... Šutjela sam. Znala sam da govori istinu. Nisam ga mogla više zadržavati. Čudno. Grad koji nas je spojio, sada nas razdvaja. Pogledah ga. - I što sad? Imamo još malo vremena... Što još možemo reći? Zašutio je. Nakon nekoliko sekundi čuo se zvižduk za polazak i mi smo krenuli van prema vagonima. I dalje smo hodali šutke sve do njegova vagona. Tu stadosmo. On se okrenu prema meni i raširi ruke. - Želio bih te poljubiti. Prstom zatvori moja usta prije nego što sam se uspjela pobuniti. - Dopusti mi toliko za kraj pa makar bio to poljubac stranaca. Opustih se, on se sagne i poljubi me grubo, žestoko, gotovo nasilnički – onako kako ljube oni koji nemaju osjećaja za ono što diraju. Nisam mu uzvratila poljubac. Nešto u meni nije dalo. Brzo se okrenu i uskoči u vlak koji je već kretao. Ostala sam nijema gledajući kako njegov lik polako nestaje. Osjećala sam suze, ljubav, očaj, sreću i patnju... Jutarnja se rasvjeta gasila i ljudi su mislili na ulice. Sunce se malo pokazalo i ja osjetih neku radost oko srca. Pomislih na muškarca koji je upravo vlakom otišao iz mog života. Koliko sam mu dugovala?! Da njega nije bilo nikad ne bih spoznala tko sam! Došao je u ovaj grad, jer je želio upoznati grad u kojem je njegov otac rođen. Upoznavši mene ostao je duže negoli je to isprva planirao. Ipak, nije ostao dovoljno dugo. S tugom pomislih na naš rastanak kad se iznenada sjetih kako je on najgrublji bio onda kad je najviše osjećao. Tko zna da li se on sjetio moje ravnodušnosti na njegove dodire svaki put kad bih se od siline osjećaja ukočila? Da, možda smo zaista jedno drugom bili veći stranci nego li sam to ikad mislila. A, ipak, zar netko nije jednom rekao da se upravo stranci zbog nepoznavanja vole najviše?! Tog sam trenutka znala: vratit će se on. Prije ili kasnije – nije ni važno. Čekat ću. Rukom dodirnuh vrat. Ako mene i ne bude, znam tko će mu pričati o mojoj ljubavi. Potrčah. Moj grad me čekao...“  |
07.03.2007., srijeda
Prosvijetljena perspektiva
|
Ovo je napisao Andz Roonez, čovjek koji je imao poseban dar: znao je reći vrlo mnogo s vrlo malo riječi... • Naučio sam... Kada si zaljubljen, to se vidi.  • Naučio sam... Da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim.  • Naučio sam... Bog nije sve učinio u jednom danu... Zašto mislim da ja mogu?  • Naučio sam... Da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.  • Naučio sam... Da je ponekad sve što netko treba, nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje. • Naučio sam... Da činjenice, ako ih ignoriram ili izbjegavam, ne mijenjam. • Naučio sam... Najlakši način da kao osoba rastem jest da se okružim ljudima koji su pametniji od mene.  • Naučio sam... Da je život težak i zahtjevan, ali da sam ja žilaviji i izdržljiviji. • Naučio sam... Ako se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek usidriti negdje drugdje. • Naučio sam... Da nitko nije perfektan, dok se ne zaljubiš u njega. • Naučio sam... Da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš. • Naučio sam... Da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.  • Naučio sam... Da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.  • Naučio sam... Da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ. • Naučio sam... Što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti. • Naučio sam... Da je ispod svačijeg tvrdog oklopa netko tko želi biti cijenjen i voljen.  |
06.03.2007., utorak
Par razbacanih misli...
|
Mogla bih Vam večeras nizati riječi, A tako malo reći... Tako teško objasniti kako se zaista osjećam... Mogla bih upotrijebiti otrcane fraze, Ali nismo li već svi oglušili na njih?! Barem u situacijama kada se radi o nama samima... Jer drugome je uvijek lakše dati savjet, I sagledati priču objektivno... A naša priča nama je uvijek posebna... Drugačija... Često bi rekli kompliciranija... Da, zaista se čini kako ponekada previše kompliciramo, A opet ponekada volim to... Preispitivati sebe I stavljati različite nastavke svojim slikama... Nasmiješiti se... Ili pustiti suzu... Prepustiti se mislima... Iako znam koliko u nekim trenutcima mogu biti kobne... Da... A prepustiti se I ne razmišljati i o ostalim preprekama Također zvuči tako jednostavno i lijepo, A opet... Uvjerena sam kako malo ljudi to može... ili možda nitko... Barem u potpunosti... Evo i sada dok bacam na papir različite fraze, Sa smislom ili bez... Unatoč poslu i brojnim obvezama koje si ponekada stavljam na vrat, uz glasnu melodiju u pozadini... Kako upravo ne bih razmišljala o ničemu Prolaze mi misli kroz glavu... Misli o njemu... Nama... Čini se kako su prečesto prelukave... Zaskoče me u trenu kada im se najmanje nadam... I nimalo ne očekujem... I puštam ih... Barem na još koji trenutak... Da me vrate u pojedine slike...  |
02.03.2007., petak
postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi...
|
"S kim sada dijeli svoj loš dan?... Znam da samoću ne podnosi, Kome daje za pravo da se njenim osjeća?... Samo da joj skrati dan... Zašto samo s njom letim?... Samo s njom se osjećam živ... Sve dublje tonem, sve brže padam... I da mogu Želim nestati..."  Neobično je kako samo s nekim osobama osjetimo tu neopisivu dozu dragosti, energije, želje... nečeg totalno posebnog i tako drugačijeg od ostalih koje smo okusili... da li se to dogodi odmah? Nakon prvog pogleda, dodira... prve izgovorene rečenice... zajedničkog osmijeha ili?... I nedavno mi je jedna kolegica koja se ubrzo udaje pričala o tome kako je upoznala svog sadašnjeg zaručnika... kako je već nakon prve provedene kave sa njim znala kako je upravo on osoba njenog života... uživala sam slušajući je i pritom gledajući njene iskre u očima, istinsku i veliku sreću koja je zračila iz same njene pojave i banalno zapitala je: - Kako si znala? - Jednostavno sam znala... ne mogu ni sama sebi zapravo samo riječima objasniti taj osjećaj koji se počne protezati od tvojih prstiju pa nadalje... od poznatih leptirića u trbuhu i želje da ga nakon zajedničkih pola sata ne pustim nigdje... tu svoju zanesenost i zbunjenost istog tog trenutka jer ne vjerujem niti želim priznati kako se takva misao iznenada pojavljuje u meni dok on priča o opcenitim stvarima iz života... ta srelica koju osjećam...kao je prvi puta tu... nije li to za početak dovoljan znak da se radi o nekome tko će ostaviti neobrisiv trag? Pogledala sam je, zastala malo nad svojim mislima i izustila: - Da... ali? - Vjeruj, mi... Znaš... osjetiš na sve mogu načine... razumom, srcem, dušom... znam da možda zvuči glupo, nevjerojatno ili previše cak i za one ljubiće treće klase... ali... pogledaj me... s osjećajem koji je u meni mogu sve... ali zaista... I obje smo se nasmijale... i ja ponovno vratim pogled prema njenom licu, tako čistom i punom onog dječjeg izraza kada gleda u svoju omiljenu igračku i čiji bi pogled u tom trenu najrađe zaustavili, zamrznuli kako bi ga kao najdražu amajliju mogli uvijek nositi u džepu... u blizini... da i nas ispuni tom pozitivnom energijom... jer djeca... vole bez ikakvih granica, zidova, predrasuda... ičega što ih sputava potpunom zadovoljstvu, sreći i ispunjenju... onome što većina nas izgubi s vremenom...uživati i prepustiti se... nažalost... Zastala sam malo u svojim mislima, ali zatim me njeno pitanje odvrati natrag u stvarnost: - A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično? - Kako to misliš? - Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja... - Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je - Da... čini se kako ipak razumiješ... – kaze nasmijavsi se A ja se zamislim i par mi slika prođe pred očima, ali samo se jedna zaustavi... i sjetim se Njega... s kim sam provela svega par trenutaka uživajući u međusobnom susretu uživo... u pogledu, osmijehu i svijetu koji je tada bio samo naš... od samog početka našeg upoznavanja puno je riječi izgovoreno, puno je misli bilo pokušano prenijeto na papir a toliko je toga ostalo nedorečeno... među nama i u nama... jer kao da smo oboje svjesni da je nešto posebno što nas veže, što nas je privuklo, a opet stojimo u daljini... on ponekad s rukom koju mi pruža da krenemo dalje a ja... nesigurna u sebe i sve ostalo postavljajući pritom sto i jedno pitanje, jer znam kolika je doza opreza u njemu i znam da ima svoj život... s Njom... Pokušala sam u istom trenu zatvoriti oči i nestati iz prostora okovanog pitanjima... "Možda... ako ih čvrsto zatvorim... i dovoljno jako poželim..." I opet se nasmijem... sjetivši se sebe kao klinke kada nije bilo tih suvišnih analiziranja i gledanja uokolo a osjećaj je bio tu... I poželim ga nazvati i u jednom mu dahu ispričati trzaj koji je upravo prošao kroz mene, a nakon toga čuti njegove riječi, jer oduvijek se činilo kao da kaže pravu riječ u pravo vrijeme... ili ja to malo previše idealiziram jer je daleko i ne poznajem ga u potpunosti... zapravo, jako malo stvari i znam o njemu, a pritom mislim na one navike s kojima živi, voli li više crnu ili smeđu boju, sluša li blues ili rock... ali nije li to upravo onaj osjećaj koji mi je kolegica malo prije objašnjavala?!... da nekoga poželiš u tako kratkom trenutku odvući sa sobom daleko... nije li to upravo to što je tako teško pretočiti u par jednostavnih rečenica i objasniti nekome?... a opet... On bi i u tišini razumio... I nisam ga nazvala, barem ne u tom trenutku, jer nisam bila sigurno hoću li moći zadržati u sebi ovo što se trenutno nakupilo, a znam da ima svoj život... potpuno odjeljen od moga, samo nam se na trenutke telefonskog razgovora misli spoje u jedno... "Za kraj ostavljam ove svoje tri točkice... Ako se priča nastavi, ako niknu suncokreti, ako se vrate leptiri i opet zasvira poznata melodija..." Kolegica je i dalje gledala znatiželjno u mene išćekujući nekakav moj odgovor... ali brzo je naslutila i sama da postoji neka priča... za koju želim da i dalje ostane samo moja... |
01.03.2007., četvrtak
SLUČAJNO
 "Vratiš mi se ponekad na ulici, u pogledu dječaka koji sliče onom koji nam je stidljivo, vragolasto čak, viknuo: "... zaljubljeni... vole se!" Voljeti će i on! Davati sebe, a nemati ništa! Uvijek plačem zbog tih prepoznatih dječaka. Vidim te "neočekivano" u tim drugim gradovima, jedinog poznatog između tisuću nepoznatih... Ti znaš da sam ovdje samo zbog tebe, ipak, kažeš: "Divno je sresti nekoga ovako slučajno." "Da!" Slučajno sam ovdje, da ti vratim one neprospavane noći, poljupce... da ti vratim onaj dio tebe koji sam posudila i nikako ga do sada nisam stigla vratiti! Znao si da ti nešto nedostaje, sada točno znaš što. Sasvim slučajno sam kilometrima daleko da ti poželim dobar dan! Srećo, vjeruj sasvim slučajno... A to što odgovaram spuštenog pogleda, to nije da sakrijem laž, već sunce je prejako. Slučajno... "Da! Sasvim slučajno sam ovdje, u prolazu sam... i žurim...!" - kažem. |
