| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Web Counter
"Najsretniji su oni koji najrjeđe zadiru u utrobu svojih sjećanja.
Oni izravno žive autentičnu ničim pomućenu sadašnjost.
A ja, koja ispisujem ove stranice, ne znajući što ćete Vi uopće s njima, ja sam tako željna svoje sadašnjosti, zaborava i snova koji su najjače svjedočanstvo o postajanju nade."
Online Users
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za pravi ton."
mail:
stajdooharica@gmail.com
'' U djetinjstvu i mladosti puno sanjamo i ti snovi mogu utjecati na naše dnevno raspoloženje.
Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon buđenja? Sjedila si za šalicom kave, a suze su ti tiho curile niz obraze.
''Zašto plačeš? '' pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: '' Ne znam. ''
U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. ''
NE MOGU BEZ...
• Ljubavi na sve načine
• svoje Obitelji i doma
• svoje 'Platfusfusice' i prijatelja
• Njega
• smijanja
• poljubaca
• zagrljaja i ostalog maženja i paženja
• čokolade
• kompa i Interneta
• mobitela
• svojih mjesta
• glazbe
• svoje emotivnosti
• djeteta u sebi
• svog tajnovitog svijeta i sanjarenja koja se skrivaju u njemu ponekad
• Trenutaka koje pokušavam zadržati što duže
• svog 'filozofiranja' kako bi mi On to rekao
• svoje nesigurnosti i šutljivosti koja je tu nekada
• svoje tvrdoglavosti
.......
VOLIM... (puno toga... tata me često zeza kako imam srce kao autobus... ali evo ovdje nekoliko izdvojenih stvari koje su mi upravo pale na pamet, a jako ih volim...)
• promjene
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde
• kombinaciju slanog i slatkog
• okus dobrog vina
• umiliti se
• uređivati
• koketirati
• spontane ludosti
• stare slike
• proljeće
• balade
• knjige
• život po riječima Carpe diem
• filmove
• orginalnost
• pašticadu i njoke
• kupovanje :)
• putovanja
• duga čavrljanja uz kave
• zezanciju
• partije
• naušnice
• plesanje
• čitanje dragih blogova
• sladoled
• žvake
• parkove
• pogled, snove i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• dječje igre
• Leptiriće
• svoje uspomene
• suncokrete i ostalo cvijeće
• Livade
• more
• posao koji trenutno radim
• sitnice koje mi uljepšavaju sobu
• cipelice
• šetnje
• kazališta
• sunčane naočale
• vlakove
• brodove
• sretne završetke
• poljupce na kiši
• konje
• mačke jer su tako umiljate
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• ananas, jagode, dinje, lubenice, naranče, kiwi... (hmm... voćne salate)
• ljetne salate
• uskakanje u vlak u zadnji tren
• boje
• talijanski jezik
• promatrati ljude
• primjećivati sitnice
• spavati
• međusobno razumijevanje bez riječi
• biti zaljubljena
• glasno slušati muziku
• Malog Princa
• Galeba Johnatana
• bajke
• biti živahna kao dijete (On će znati)
• pogleda kroz svoje 'ružičaste' naočale
................
• uglavnom... volim Život i živjeti bez prethodnih planiranja i ostalih scenarija...
mogla bih Vam nastaviti popis, ali neću... bar zasada, jer predugo bi trajalo...
uvijek rado čitam...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
27.02.2007., utorak
Moji Trenutci...
|
Zbog trenutnog nedostatka interneta doma, nedostatka slobodnog vremena jer sam većinom bila usmjerena na učenje dvaju jaaako dosadnih predmeta (što btw nije urodilo pozitivnim rezultatom) a i odlaska iz Zagreba na nekoliko dana da napunim baterije i izbacim neke suvišne misli koje su se zadnjih par dana svađale u mojoj glavi nisam Vam pisala neko kratko vrijeme... i možda glupo zvuči, ali nedostajalo mi je, jer iako pišem ovaj blog tek nešto više od mjesec dana drag mi je... zbog sebe (kako bih izbacila nebrojene misli, pogotovo one o Ljubavi i Svijetu kojih je često puno)... i ljudi koji razumiju moje trenutke... a i Njega, jer znam da često baci pogled ovdje... pročitati neke misli koje su možda u meni dok stojim pred njim, a tako sam mu daleka... tako šutljiva i možda previše sanjiva... možda i sada čita ovo napokon i shvaća neke dodire i poglede koje sam mu bez riječi uputila... taj dio me još uvijek katkad uplaši i udalji od njega... to neshvaćanje unatoč tolikim riječima onda kada nisam šutljiva... izgovorenim i napisanim... jednostavno nedorečivim... No neću sada o tome... ipak su mi sada u tijelu neki drugi trzaji...  Da, rekla sam kako sam bila nekoliko dana izvan Zagreba... i bilo je divno opet prošetati nekim poznatim ulicama, osjetiti more pod rukama i nogama, onu punoću mirisa koje je povjetarac nosio i vidjeti taj pogled pred očima... da, zaista je... na trenutke sam poželjela zaustaviti svijet, okrenuti satove unatrag i znati kako ne ovisim o vremenu, o polasku autobusa prema natrag... o obvezama koje me čekaju... Ah, ti trenutci?... Obožavamo ih, zar ne?... Mogu li nas toliko ponijeti da nakon njih svijet izgleda toliko lijep? ...sunčan, divan i nasmijan... Mogu li tih nekoliko sekundi na koliko nam se srca spoje toliko značiti da se barem neko vrijeme neću vraćati ni osvrtati na neke prethodne monotonije oko sebe i nepotrebna tmurna razmišljanja? Zar zaista zbog tog osjećaja zaboravljam sve ostalo?... ...kao da sam ponovno zakoračila u taj drugi svijet, svijet još šarenijih boja, gdje tako olako osmijeh nosim na licu i u očima goriljivu želju za sljedećim susretom... i sada dok ispisujem ovih par redova u mislima sam sa Njim... još uvijek sjedimo na klupi uz more, čvrsto se drzimo za ruke i sutimo... sa ponekim međusobnim pogledom znajući kako za koji tren moram krenuti... i znajući da će uslijediti rastanak po ko zna koji put... - Znaš, sljedeći put ti zaista neću dati da odeš? - još uvijek mi u glavi odzvanjaju njegove riječi prije ulaska u bus Da... ne volim rastanke... zaista ne... taj osjećaj koji razdire iznutra... ponekada, kao da u jednom trenu mogu rasprsnuti sve one čežnjive minute u kojima smo to bili Mi... možda... u kojima smo se tako dobro spojili... ali i o tome ćemo neki drugi put... dragi, hvala ti na svemu... na svim sanjivim trenutcima koje smo proveli... ************ i eto, vratih se sa novim osmijehom na licu u radnu sredinu, a stoga i u redoviti nastavak pisanja postova... prekrasan Vam dan želim |
07.02.2007., srijeda
'Ljudi su čudna bića. Sve promjene koje ih u početku ispunjavaju nemirom s vremenom prihvate kao normalno stanje'...
|
„Tražite od mene da se vratim u prošlost. Da poput strvinara prekopam po utrobi sjećanja. Rekli ste da sam hrabra žena. Ipak, bojim se da će me ovo izbaciti iz ravnoteže. Kada sam se vratila doma, nisam znala što misliti. U svijesti mi je odzvanjalo Vaše upozorenje: -Učinite to samo ako i nakon dugotrajnog razmišljanja ostanete pri svojoj odluci. Opasno je putovati u predjele iz kojih možda nema povratka. Bi bi mi milije da odustanete. Upozorio sam vas na pogibeljnost toga pothvata. Čak i ako napišete podroban životopis i ja procijenim da biste trebali krenuti u susret svojoj ljubavi, odgovarat ću vas od toga nauma do posljednjeg trenutka. Ni nakon svih mijena moja ljubav nije ugasnula. Ljubim svaku bolnu misao o njemu. Ne odustajem od svoje nakane. Nije me obuzeo strah od opasnosti na koju ste me upozorili. Nesretnici koje nitko nije ozbiljno shvaćao govorili su da život bez ljubavi nema smisla. Uvjeravali su nas da je život ljubav, a ljubav život. Povjerovali su im samo oni koji svoj mir zamjeniše gubitkom i čežnjom. Neću Vam odmah u početku pričati o njemu. Ne želim ponavljati pogreške strašću opsjednutih koji ne znaju govoriti ni o čemu drugome doli o predmetu svoje žudnje. „ 'Riječima kazujemo tako malo'... Na želju jedne vrlo drage osobe da pročitam knjigu po imenu Klara od Mire Gavrana vrlo sam rado to napravila... Uostalom, nije li divno pročitati, pogledati ili napraviti nešto, sitnicu koja će tako lako izmamiti bar osmijeh na Njemu ili Njoj?.. nekome posebnom... I tako čitajući navedenu knjigu razmišljala sam istodobno o stotinu stvari, o doživljajima koje sam proživjela, a mogu ih djelićem usporediti s njenim... o tome kako smo obje u jednu ruku jako nesigurne i bojažljive, a opet jednako jake i uporne u tome da napravimo do kraja ono što želimo... i ne izgubimo olako nešto što nas je ispunjavalo do kraja... što smo osjećale svakim dijelićem tijela, duše, srca... Još uvijek su mi u glavi i mislima neki ulomci, riječi...  Kako opisati istrgnute, gotovo neuhvatljive prizore u kojima se beznačajnosti doimlju važnijima od događaja koji su nam odredili sudbinu. Odabiru li naša sadašnja osjećanja sjećanja iz ranog djetinjstva, ili rano djetinjstvo određuje naša sadašnja osjećanja?" Da... dirnula me... i zato nisam mogla barem ne prepisati ovih par rečenica sa početka priče... volim ponekada skupljati neke misli iz ulomaka koji me zaustave na tren... |
06.02.2007., utorak
naučila sam...
|
„Da su najjednostavnije šetnje u ljetnim večerima s mojim ocem, dok sam bila dijete, učinile za mene čudo kada sam odrasla.“  Mogla bi Vam satima pričati o svome ocu... o tome da sam odmalena s njim imala poseban odnos i osjećala onaj međusobni klik kako se možemo povezati u jednom trenutku, tako ostati i barem naslutiti što nam je u glavi... on bi pritom znao donekle kako se ja osjećam i koji dječji strah ili radost u tom trenu predvlada u mojim mislima... Sve je to oduvijek bilo jako posebno i teško opisivo u svega par rečenica... jer taj osjećaj koji se rodio u meni u onim danima kada smo počeli provoditi sve više slobodnog vremena zajedno bio je jedan od najljepših do sada...onda kada bi me privio uz sebe a ja bih znala kako mi u tom trenu nitko ni najmanje ne može nauditi... Taj osjećaj sigurnosti i bezgranične ljubavi proširio se i na sve ostale trenutke kada bih ostajala sama i daleko od njega... bez ikakve mogućnosti da ga pozovem i samo uhvatim za ruku... a opet kao da bih znala kako mi se ništa loše neće dogoditi jer upravo on je moj tata... Zanimljivo je to kako što smo stariji ne možemo se više u potpunosti predati sreći te vjerovati u ljubav i dobrotu onako čisto i nevino kao prije. Jer ne čini li se i Vama kako ponekad previše pažnje i važnosti pridajemo upravo nesreći koja nas zatekne u određenom trenutku?... I tako se rado sjećam tih dana kada sam sa lakoćom to radila... prepuštala se svakom pozitivnom osjećaju da me obuzme... jer nije laž kako se „Jedino djeca znadu potpuno prepustiti sreći i uživati u njoj, bez zadrške prepustiti onome što bi trebalo biti smisao našeg života...“ Nikada neću zaboraviti one dječje večeri kada bih ružno sanjala ili bih se jednostavno bojala zatvoriti oči u mraku a on bi samo sjeo pokraj mene, nježno i zaštitnički me uhvatio za ruku, pogledao u oči i nasmijao se... obožavala sam takve trenutke bez ikakvih riječi, suvišnih pitanja a opet toliko snažne da su mi se dovoljno duboko urezali u sjećanje... Čak i danas kada sam odrasla i velika cura ponekad legnem u krevet, a svjetla su ugašena sjetim se toga i sa čežnjom poželim da me opet tako privije uz sebe i lako ogradi od svih mogućih neprijatelja u bilo kojem smislu... Oh, kako pamtim i one njegove priče odmalena, životne mudrosti i sve silne riječi koje su bile upućene samo meni... kako bi me samo gledao raširenih očiju željih toliko toga reći uvjeravajući me u to koliko je život divan i ispunjen ako se mi sami prvotno prepustimo bez prevelikih i prečestih suvišnih razmišljanja i kompleksa, ali pritom sa puno truda, volje i ljubavi prema sebi i ostalima... Ako ne podignemo previsoke zidove oko sebe, jer u tom slučaju oni nimalo ne štite već udaljuju od svih doživljaja koje možda upravo propuštamo... Ne mogu reći kako sam ga u tim trenucima shvaćala previše, počevši od samih zidova koje je često spominjao pa do njegovog pogleda punog ljubavi koji je govorio samo to da sam ja njegova curica i kako zaslužujem sve... Često bih te njegove priče voljela slušati u dugim šetnjama gdje bi oboje bili ispunjeni zajedničkim vremenom koje provodimo upravo na taj način... gdje se upoznajemo i shvaćamo koliko smo zapravo slični... Pogotovo sam tada uživala jer to su bili oni dječji dani kada sam bila toliko nesigurna u sebe, prepuna različitih misli a opet puna volje i želje da napravim sto stvari odjednom... da upijam i uživam u pogledu kroz 'ružičaste' naočale... A što je s onim trenucima kada sam znala koliko povjerenja mogu imati u njega? Kao oca i osobu?... nekoga tko će mi u nekim trenucima dati prave smjernice.. ************************** Da... sjećam se puno divnih stvari vezano za njega... i jednostavno mi je danas došlo da Vam upravo pričam o tome... koliko sam sretna biti upravo njegovom 'curicom'... koliko stvari s radošću pamtim i doživljam ih još... puno... Da... zaista je poseban... ********************* ''Jučer je bio zadnji dan tvoje mladosti. Jučer si prevladao i posljednji nemir. Od sada ćeš iznenađenja prepoznavati kao stare poznanike. Nećeš se ljutiti na mala nesavršenstva, znajući da su nužna velikom savršenstvu. Istom ćeš blagošću pristajati na sreću i nesreću." |
03.02.2007., subota
 ’’Ljubav? Da ti se netko uvuče pod kožu... Da ti i nakon godina i godina i dalje izmamljuje osmijeh na lice… Kad te nazove na mobitel, I u onom trenu kada vidiš njegov broj osjetiš toplinu... i radost kao malo djete, jer te taj netko voli… To ne zna nitko, al znate ti i on… To ne vidi nitko jer se ne grlite i ljubite na javnim mjestima, ne volite to, imate svoju intimu, čuvate to od svih Svi znaju da postojite, da ste nerazdvojni al ne dijelite to sa okolinom Jer to je vaše… ona… Ljubav…’’ ****************** Zadnjih sam dana jako sretna… Pozdravljam Vas sve puno puno… |
01.02.2007., četvrtak
Koraci od prošlosti...
|
„Suspregnuta bol nikada ne prestaje. Bol dovedena do vrhunca donosi oslobađajuću ravnodušnost. Moraš se odlučiti između ponižavajućeg zadovoljstva i uzvišene patnje. Ako nisi dovoljno jak, okreni se neprimjetno, udalji se od buke, i u samoći progovori naglas o nevažnim stvarima." Kažu da pišem tmurne postove... da mi napisane riječi odišu jedino tugom, boli, patnjom... Kažu da ne razumiju moju nostalgiju, sjetu i prisjećanje već odavno preživjelih osjećaja... otvaranje kutije uspomena... nepotrebno po njima... Kažu da živim u prošlosti... A ne vide... sasvim drugu sliku... Da ponekad samo poželim zaustaviti trenutak... Teško je objasniti te emocije koje se ponekad isprepliću u meni... tu želju da u isti tren primim tipkovnicu u ruke i u sekundi izbacim iz svakog dijelića sebe masu različitih nijasni osjećaja... da odlutam u trenutak koji me dirnuo... i stvorim priču uzrokovanu uzdisajima u sebi misleći pritom i na one divne trzaje u sebi koje osjećam dok stojim zanesena ljepotom... Vjerujem da se većini ljudi to događa... samo svatko to osjeća i odigrava na svoj način... i možda pritom one crne mrlje briše onako da nitko drugi ne primjeti što se događa... i u kojog ga je mjeri to dotaklo na bilo koji način... Ali zašto?!... zašto prikrivati u sebi tu predivnu paletu emocija koja nam se nudi? Koja je tu da bi sljedeći dan još sretniji i svjesniji ljepote oko sebe otvorili oči i kročili u život...  Možda se čini kako najčešće samo u tmurnim trenutcima dobivam želju i inspiraciju za pisanjem te iskazivanjem svojih misli i to ostavlja tužnu notu na mene, dok zapravo sasvim suprotna prevladava mojim nevirtualnim životom... Jer volim Trenutke... One u kojima nešto osjetiš... One u kojima ti srce reagira... pa možda čak i na najmanju glupost... One trenutke koje pamtiš... I zbog kojih osjećaš sebe u potpunosti... „Sretneš li čovjeka koji pjeva - pridruži mu se. Sretneš li čovjeka koji plače - pridruži mu se. Ne biraj trenutak kad ćeš se približiti čovjeku, jer svi su trenuci pravi." Odmalena su moje velike smeđe oči počele istraživati ono što vide i zbog čega zablistaju... Odmalena od svoga oca slušam priče o životu... priče zbog kojih još i danas zastanem s divljenjem gledati svijet... ljude... i svaki novi tren... Odmalena mnoge stvari ostavljaju trag na meni... I zato... Još ću puno puta napisati nešto sjetno i nostalgično... većini možda i tužno... kao da sama sebe želim baciti unatrag... u još veće prespitivanje i suvišno analiziranje... Još ću puno puta biti čudljiva i pritom šutljiva... Još će mi puno puta suza zasjati u očima... I možda će pritom priča biti o ljubavi, prijateljstvu ili tek nekoj sitnici koja me navede da makar na minutu odlutam i bolnu sliku pretvorim u spoznaju koja me na tren zaustavi, vrati unatrag... a zatim nasmije, jer taj je dio mog života odavno prošao... Nije li da izbjegavamo pričati i razmišljati o onim stvarima koje nas tište i ograničavaju jer ih još nismo riješili?... prevenstveno sami sa sobom... sa svojim ponosom, razumom i srcem... jer nas još uvijek te stvari bude noćima i ne daju trena mira... A ove ostale... pa njih ću držati u sebi do kraja... one su dio mene... i zbog njih sam to što jesam... A to... mijenjala nikada ne bih... Jer sretna sam... I zato... ne brinite i ne zamjerite na postovima poput ovoga i mnogih... Samo znajte da opet poželjeh da mogu zaustaviti trenutak... i prigliti Nekoga uz sebe... I pritom napraviti još jedan korak od prošlosti... „Ljudi su takvi kakvi jesu, jer su daleko od Vrline. Ne pokušavaj ih mijenjati - promjena mora doći iznutra. Zagledaj se u svoj duh, i u njemu potraži uzroke tuđeg nesavršenstva. Ako sebe približiš Vrlini za samo jedan pedalj, približio si se svim ljudima za dva pedlja. Dubina skriva uzroke, površina otkriva posljedice - sad kad si se odlučio na na taj put, ravnomjerno koračaj do kraja." |
