Marketing
Koraci od prošlosti...
„Suspregnuta bol nikada ne prestaje. Bol dovedena do vrhunca donosi oslobađajuću ravnodušnost. Moraš se odlučiti između ponižavajućeg zadovoljstva i uzvišene patnje. Ako nisi dovoljno jak, okreni se neprimjetno, udalji se od buke, i u samoći progovori naglas o nevažnim stvarima."
Kažu da pišem tmurne postove... da mi napisane riječi odišu jedino tugom, boli, patnjom...
Kažu da ne razumiju moju nostalgiju, sjetu i prisjećanje već odavno preživjelih osjećaja... otvaranje kutije uspomena... nepotrebno po njima...
Kažu da živim u prošlosti...
A ne vide... sasvim drugu sliku...
Da ponekad samo poželim zaustaviti trenutak...
Teško je objasniti te emocije koje se ponekad isprepliću u meni... tu želju da u isti tren primim tipkovnicu u ruke i u sekundi izbacim iz svakog dijelića sebe masu različitih nijasni osjećaja... da odlutam u trenutak koji me dirnuo... i stvorim priču uzrokovanu uzdisajima u sebi misleći pritom i na one divne trzaje u sebi koje osjećam dok stojim zanesena ljepotom...
Vjerujem da se većini ljudi to događa... samo svatko to osjeća i odigrava na svoj način... i možda pritom one crne mrlje briše onako da nitko drugi ne primjeti što se događa... i u kojog ga je mjeri to dotaklo na bilo koji način...
Ali zašto?!... zašto prikrivati u sebi tu predivnu paletu emocija koja nam se nudi?
Koja je tu da bi sljedeći dan još sretniji i svjesniji ljepote oko sebe otvorili oči i kročili u život...
Možda se čini kako najčešće samo u tmurnim trenutcima dobivam želju i inspiraciju za pisanjem te iskazivanjem svojih misli i to ostavlja tužnu notu na mene, dok zapravo sasvim suprotna prevladava mojim nevirtualnim životom...
Jer volim Trenutke...
One u kojima nešto osjetiš...
One u kojima ti srce reagira...
pa možda čak i na najmanju glupost...
One trenutke koje pamtiš...
I zbog kojih osjećaš sebe u potpunosti...
„Sretneš li čovjeka koji pjeva - pridruži mu se. Sretneš li čovjeka koji plače - pridruži mu se. Ne biraj trenutak kad ćeš se približiti čovjeku, jer svi su trenuci pravi."
Odmalena su moje velike smeđe oči počele istraživati ono što vide i zbog čega zablistaju...
Odmalena od svoga oca slušam priče o životu... priče zbog kojih još i danas zastanem s divljenjem gledati svijet... ljude... i svaki novi tren...
Odmalena mnoge stvari ostavljaju trag na meni...
I zato...
Još ću puno puta napisati nešto sjetno i nostalgično... većini možda i tužno...
kao da sama sebe želim baciti unatrag... u još veće prespitivanje i suvišno analiziranje...
Još ću puno puta biti čudljiva i pritom šutljiva...
Još će mi puno puta suza zasjati u očima...
I možda će pritom priča biti o ljubavi, prijateljstvu ili tek nekoj sitnici koja me navede da makar na minutu odlutam i bolnu sliku pretvorim u spoznaju koja me na tren zaustavi, vrati unatrag... a zatim nasmije, jer taj je dio mog života odavno prošao...
Nije li da izbjegavamo pričati i razmišljati o onim stvarima koje nas tište i ograničavaju jer ih još nismo riješili?... prevenstveno sami sa sobom... sa svojim ponosom, razumom i srcem...
jer nas još uvijek te stvari bude noćima i ne daju trena mira...
A ove ostale... pa njih ću držati u sebi do kraja... one su dio mene... i zbog njih sam to što jesam...
A to... mijenjala nikada ne bih...
Jer sretna sam...
I zato... ne brinite i ne zamjerite na postovima poput ovoga i mnogih...
Samo znajte da opet poželjeh da mogu zaustaviti trenutak... i prigliti Nekoga uz sebe...
I pritom napraviti još jedan korak od prošlosti...
„Ljudi su takvi kakvi jesu, jer su daleko od Vrline. Ne pokušavaj ih mijenjati - promjena mora doći iznutra. Zagledaj se u svoj duh, i u njemu potraži uzroke tuđeg nesavršenstva. Ako sebe približiš Vrlini za samo jedan pedalj, približio si se svim ljudima za dva pedlja. Dubina skriva uzroke, površina otkriva posljedice - sad kad si se odlučio na na taj put, ravnomjerno koračaj do kraja."
Post je objavljen 01.02.2007. u 09:06 sati.