Marketing
Moji Trenutci...
Zbog trenutnog nedostatka interneta doma, nedostatka slobodnog vremena jer sam većinom bila usmjerena na učenje dvaju jaaako dosadnih predmeta (što btw nije urodilo pozitivnim rezultatom) a i odlaska iz Zagreba na nekoliko dana da napunim baterije i izbacim neke suvišne misli koje su se zadnjih par dana svađale u mojoj glavi nisam Vam pisala neko kratko vrijeme... i možda glupo zvuči, ali nedostajalo mi je, jer iako pišem ovaj blog tek nešto više od mjesec dana drag mi je... zbog sebe (kako bih izbacila nebrojene misli, pogotovo one o Ljubavi i Svijetu kojih je često puno)... i ljudi koji razumiju moje trenutke... a i Njega, jer znam da često baci pogled ovdje... pročitati neke misli koje su možda u meni dok stojim pred njim, a tako sam mu daleka... tako šutljiva i možda previše sanjiva... možda i sada čita ovo napokon i shvaća neke dodire i poglede koje sam mu bez riječi uputila...
taj dio me još uvijek katkad uplaši i udalji od njega... to neshvaćanje unatoč tolikim riječima onda kada nisam šutljiva... izgovorenim i napisanim... jednostavno nedorečivim...
No neću sada o tome... ipak su mi sada u tijelu neki drugi trzaji...
Da, rekla sam kako sam bila nekoliko dana izvan Zagreba... i bilo je divno opet prošetati nekim poznatim ulicama, osjetiti more pod rukama i nogama, onu punoću mirisa koje je povjetarac nosio i vidjeti taj pogled pred očima... da, zaista je... na trenutke sam poželjela zaustaviti svijet, okrenuti satove unatrag i znati kako ne ovisim o vremenu, o polasku autobusa prema natrag... o obvezama koje me čekaju...
Ah, ti trenutci?...
Obožavamo ih, zar ne?...
Mogu li nas toliko ponijeti da nakon njih svijet izgleda toliko lijep? ...sunčan, divan i nasmijan...
Mogu li tih nekoliko sekundi na koliko nam se srca spoje toliko značiti da se barem neko vrijeme neću vraćati ni osvrtati na neke prethodne monotonije oko sebe i nepotrebna tmurna razmišljanja?
Zar zaista zbog tog osjećaja zaboravljam sve ostalo?...
...kao da sam ponovno zakoračila u taj drugi svijet, svijet još šarenijih boja, gdje tako olako osmijeh nosim na licu i u očima goriljivu želju za sljedećim susretom...
i sada dok ispisujem ovih par redova u mislima sam sa Njim... još uvijek sjedimo na klupi uz more, čvrsto se drzimo za ruke i sutimo... sa ponekim međusobnim pogledom znajući kako za koji tren moram krenuti... i znajući da će uslijediti rastanak po ko zna koji put...
- Znaš, sljedeći put ti zaista neću dati da odeš? - još uvijek mi u glavi odzvanjaju njegove riječi prije ulaska u bus
Da... ne volim rastanke... zaista ne... taj osjećaj koji razdire iznutra... ponekada, kao da u jednom trenu mogu rasprsnuti sve one čežnjive minute u kojima smo to bili Mi... možda... u kojima smo se tako dobro spojili...
ali i o tome ćemo neki drugi put...
dragi, hvala ti na svemu... na svim sanjivim trenutcima koje smo proveli...
************
i eto, vratih se sa novim osmijehom na licu u radnu sredinu, a stoga i u redoviti nastavak pisanja postova...
prekrasan Vam dan želim
Post je objavljen 27.02.2007. u 11:50 sati.