Zbog trenutnog nedostatka interneta doma, nedostatka slobodnog vremena jer sam većinom bila usmjerena na učenje dvaju jaaako dosadnih predmeta (što btw nije urodilo pozitivnim rezultatom) a i odlaska iz Zagreba na nekoliko dana da napunim baterije i izbacim neke suvišne misli koje su se zadnjih par dana svađale u mojoj glavi nisam Vam pisala neko kratko vrijeme... i možda glupo zvuči, ali nedostajalo mi je, jer iako pišem ovaj blog tek nešto više od mjesec dana drag mi je... zbog sebe (kako bih izbacila nebrojene misli, pogotovo one o Ljubavi i Svijetu kojih je često puno)... i ljudi koji razumiju moje trenutke... a i Njega, jer znam da često baci pogled ovdje... pročitati neke misli koje su možda u meni dok stojim pred njim, a tako sam mu daleka... tako šutljiva i možda previše sanjiva... možda i sada čita ovo napokon i shvaća neke dodire i poglede koje sam mu bez riječi uputila... taj dio me još uvijek katkad uplaši i udalji od njega... to neshvaćanje unatoč tolikim riječima onda kada nisam šutljiva... izgovorenim i napisanim... jednostavno nedorečivim... No neću sada o tome... ipak su mi sada u tijelu neki drugi trzaji... ![]() Da, rekla sam kako sam bila nekoliko dana izvan Zagreba... i bilo je divno opet prošetati nekim poznatim ulicama, osjetiti more pod rukama i nogama, onu punoću mirisa koje je povjetarac nosio i vidjeti taj pogled pred očima... da, zaista je... na trenutke sam poželjela zaustaviti svijet, okrenuti satove unatrag i znati kako ne ovisim o vremenu, o polasku autobusa prema natrag... o obvezama koje me čekaju... Ah, ti trenutci?... Obožavamo ih, zar ne?... Mogu li nas toliko ponijeti da nakon njih svijet izgleda toliko lijep? ...sunčan, divan i nasmijan... Mogu li tih nekoliko sekundi na koliko nam se srca spoje toliko značiti da se barem neko vrijeme neću vraćati ni osvrtati na neke prethodne monotonije oko sebe i nepotrebna tmurna razmišljanja? Zar zaista zbog tog osjećaja zaboravljam sve ostalo?... ...kao da sam ponovno zakoračila u taj drugi svijet, svijet još šarenijih boja, gdje tako olako osmijeh nosim na licu i u očima goriljivu želju za sljedećim susretom... i sada dok ispisujem ovih par redova u mislima sam sa Njim... još uvijek sjedimo na klupi uz more, čvrsto se drzimo za ruke i sutimo... sa ponekim međusobnim pogledom znajući kako za koji tren moram krenuti... i znajući da će uslijediti rastanak po ko zna koji put... - Znaš, sljedeći put ti zaista neću dati da odeš? - još uvijek mi u glavi odzvanjaju njegove riječi prije ulaska u bus Da... ne volim rastanke... zaista ne... taj osjećaj koji razdire iznutra... ponekada, kao da u jednom trenu mogu rasprsnuti sve one čežnjive minute u kojima smo to bili Mi... možda... u kojima smo se tako dobro spojili... ali i o tome ćemo neki drugi put... dragi, hvala ti na svemu... na svim sanjivim trenutcima koje smo proveli... ************ i eto, vratih se sa novim osmijehom na licu u radnu sredinu, a stoga i u redoviti nastavak pisanja postova... prekrasan Vam dan želim |