| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Web Counter
"Najsretniji su oni koji najrjeđe zadiru u utrobu svojih sjećanja.
Oni izravno žive autentičnu ničim pomućenu sadašnjost.
A ja, koja ispisujem ove stranice, ne znajući što ćete Vi uopće s njima, ja sam tako željna svoje sadašnjosti, zaborava i snova koji su najjače svjedočanstvo o postajanju nade."
Online Users
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za pravi ton."
mail:
stajdooharica@gmail.com
'' U djetinjstvu i mladosti puno sanjamo i ti snovi mogu utjecati na naše dnevno raspoloženje.
Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon buđenja? Sjedila si za šalicom kave, a suze su ti tiho curile niz obraze.
''Zašto plačeš? '' pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: '' Ne znam. ''
U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. ''
NE MOGU BEZ...
• Ljubavi na sve načine
• svoje Obitelji i doma
• svoje 'Platfusfusice' i prijatelja
• Njega
• smijanja
• poljubaca
• zagrljaja i ostalog maženja i paženja
• čokolade
• kompa i Interneta
• mobitela
• svojih mjesta
• glazbe
• svoje emotivnosti
• djeteta u sebi
• svog tajnovitog svijeta i sanjarenja koja se skrivaju u njemu ponekad
• Trenutaka koje pokušavam zadržati što duže
• svog 'filozofiranja' kako bi mi On to rekao
• svoje nesigurnosti i šutljivosti koja je tu nekada
• svoje tvrdoglavosti
.......
VOLIM... (puno toga... tata me često zeza kako imam srce kao autobus... ali evo ovdje nekoliko izdvojenih stvari koje su mi upravo pale na pamet, a jako ih volim...)
• promjene
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde
• kombinaciju slanog i slatkog
• okus dobrog vina
• umiliti se
• uređivati
• koketirati
• spontane ludosti
• stare slike
• proljeće
• balade
• knjige
• život po riječima Carpe diem
• filmove
• orginalnost
• pašticadu i njoke
• kupovanje :)
• putovanja
• duga čavrljanja uz kave
• zezanciju
• partije
• naušnice
• plesanje
• čitanje dragih blogova
• sladoled
• žvake
• parkove
• pogled, snove i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• dječje igre
• Leptiriće
• svoje uspomene
• suncokrete i ostalo cvijeće
• Livade
• more
• posao koji trenutno radim
• sitnice koje mi uljepšavaju sobu
• cipelice
• šetnje
• kazališta
• sunčane naočale
• vlakove
• brodove
• sretne završetke
• poljupce na kiši
• konje
• mačke jer su tako umiljate
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• ananas, jagode, dinje, lubenice, naranče, kiwi... (hmm... voćne salate)
• ljetne salate
• uskakanje u vlak u zadnji tren
• boje
• talijanski jezik
• promatrati ljude
• primjećivati sitnice
• spavati
• međusobno razumijevanje bez riječi
• biti zaljubljena
• glasno slušati muziku
• Malog Princa
• Galeba Johnatana
• bajke
• biti živahna kao dijete (On će znati)
• pogleda kroz svoje 'ružičaste' naočale
................
• uglavnom... volim Život i živjeti bez prethodnih planiranja i ostalih scenarija...
mogla bih Vam nastaviti popis, ali neću... bar zasada, jer predugo bi trajalo...
uvijek rado čitam...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
06.02.2007., utorak
naučila sam...
|
„Da su najjednostavnije šetnje u ljetnim večerima s mojim ocem, dok sam bila dijete, učinile za mene čudo kada sam odrasla.“  Mogla bi Vam satima pričati o svome ocu... o tome da sam odmalena s njim imala poseban odnos i osjećala onaj međusobni klik kako se možemo povezati u jednom trenutku, tako ostati i barem naslutiti što nam je u glavi... on bi pritom znao donekle kako se ja osjećam i koji dječji strah ili radost u tom trenu predvlada u mojim mislima... Sve je to oduvijek bilo jako posebno i teško opisivo u svega par rečenica... jer taj osjećaj koji se rodio u meni u onim danima kada smo počeli provoditi sve više slobodnog vremena zajedno bio je jedan od najljepših do sada...onda kada bi me privio uz sebe a ja bih znala kako mi u tom trenu nitko ni najmanje ne može nauditi... Taj osjećaj sigurnosti i bezgranične ljubavi proširio se i na sve ostale trenutke kada bih ostajala sama i daleko od njega... bez ikakve mogućnosti da ga pozovem i samo uhvatim za ruku... a opet kao da bih znala kako mi se ništa loše neće dogoditi jer upravo on je moj tata... Zanimljivo je to kako što smo stariji ne možemo se više u potpunosti predati sreći te vjerovati u ljubav i dobrotu onako čisto i nevino kao prije. Jer ne čini li se i Vama kako ponekad previše pažnje i važnosti pridajemo upravo nesreći koja nas zatekne u određenom trenutku?... I tako se rado sjećam tih dana kada sam sa lakoćom to radila... prepuštala se svakom pozitivnom osjećaju da me obuzme... jer nije laž kako se „Jedino djeca znadu potpuno prepustiti sreći i uživati u njoj, bez zadrške prepustiti onome što bi trebalo biti smisao našeg života...“ Nikada neću zaboraviti one dječje večeri kada bih ružno sanjala ili bih se jednostavno bojala zatvoriti oči u mraku a on bi samo sjeo pokraj mene, nježno i zaštitnički me uhvatio za ruku, pogledao u oči i nasmijao se... obožavala sam takve trenutke bez ikakvih riječi, suvišnih pitanja a opet toliko snažne da su mi se dovoljno duboko urezali u sjećanje... Čak i danas kada sam odrasla i velika cura ponekad legnem u krevet, a svjetla su ugašena sjetim se toga i sa čežnjom poželim da me opet tako privije uz sebe i lako ogradi od svih mogućih neprijatelja u bilo kojem smislu... Oh, kako pamtim i one njegove priče odmalena, životne mudrosti i sve silne riječi koje su bile upućene samo meni... kako bi me samo gledao raširenih očiju željih toliko toga reći uvjeravajući me u to koliko je život divan i ispunjen ako se mi sami prvotno prepustimo bez prevelikih i prečestih suvišnih razmišljanja i kompleksa, ali pritom sa puno truda, volje i ljubavi prema sebi i ostalima... Ako ne podignemo previsoke zidove oko sebe, jer u tom slučaju oni nimalo ne štite već udaljuju od svih doživljaja koje možda upravo propuštamo... Ne mogu reći kako sam ga u tim trenucima shvaćala previše, počevši od samih zidova koje je često spominjao pa do njegovog pogleda punog ljubavi koji je govorio samo to da sam ja njegova curica i kako zaslužujem sve... Često bih te njegove priče voljela slušati u dugim šetnjama gdje bi oboje bili ispunjeni zajedničkim vremenom koje provodimo upravo na taj način... gdje se upoznajemo i shvaćamo koliko smo zapravo slični... Pogotovo sam tada uživala jer to su bili oni dječji dani kada sam bila toliko nesigurna u sebe, prepuna različitih misli a opet puna volje i želje da napravim sto stvari odjednom... da upijam i uživam u pogledu kroz 'ružičaste' naočale... A što je s onim trenucima kada sam znala koliko povjerenja mogu imati u njega? Kao oca i osobu?... nekoga tko će mi u nekim trenucima dati prave smjernice.. ************************** Da... sjećam se puno divnih stvari vezano za njega... i jednostavno mi je danas došlo da Vam upravo pričam o tome... koliko sam sretna biti upravo njegovom 'curicom'... koliko stvari s radošću pamtim i doživljam ih još... puno... Da... zaista je poseban... ********************* ''Jučer je bio zadnji dan tvoje mladosti. Jučer si prevladao i posljednji nemir. Od sada ćeš iznenađenja prepoznavati kao stare poznanike. Nećeš se ljutiti na mala nesavršenstva, znajući da su nužna velikom savršenstvu. Istom ćeš blagošću pristajati na sreću i nesreću." |
