Marketing
„Hladno, kišno nedjeljno jutro. Sjedimo u mračnoj, zagušljivoj kavani na željezničkom kolodvoru i ispijamo već treću kavu. Pepeljara na stolu je puna opušaka. Oko nas galama, buka, smrad. Mi ništa ne čujemo, ništa ne vidimo. Sjedimo tako jedno nasuprot drugom i pokušavamo pronaći riječi potonule u jezerima tišine između nas.
Bože, ne mogu vjerovati da je ovaj trenutak uistinu došao?!... Toliko sam ga iščekivala – kao oslobođenje, toliko sam ga se bojala – kao kazne! On odlazi, ne više na tjedan - dva ili mjesec - tri kao što je to nekad običavao, ovaj put odlazi zauvijek.
Ne samo što odlazi iz ovog grada, on odlazi iz mene. Ne postoji način da ga zadržim, i da postoji, ne želim ga znati. I sada, u posljednjim zajedničkim trenucima dok čekamo na njegov vlak, mi nemamo što reći jedno drugom.
Kuda su nestali svi oni zajednički snovi koje smo kao kolače od šlag pjene zajedno ovim istim rukama, što leže tu tako strane i daleke, kao jednima pravili?!...
Najgore je što čak i ne boli. Bol je odavno prestala. Ostala je samo uznemirujuća ravnodušnost, mučan i tegoban mir, uzaludan pokušaj da osjetim nešto, posljednji put, za čovjeka kojem sam u nekom drugom životu još uvijek očajnički voljela.
Pogledah na sat. On primijeti taj moj pogled i ironično se nasmiješi.
Odjednom mi se sve učini besmisleno i krenuh ustajati. On me zadrži naglim pokretom ruke.
- Ne idi. Ne još.
- Čemu sve ovo? Čemu ovo mučenje? – glas mi je podrhtavao i iznenada ja se slomih. Suze mi počeše teći niz lice i slap oživjelih riječi provali iz mene: - Zar je moguće da smo sada veći stranci nego u prvoj noći naše ljubavi?
On se bolno nasmiješi, rukom mi obrisa suze i prošaputa:
- Ne plači, malena. Nikad to nisi znala. Smijanje ti je oduvijek išlo bolje. Hajde, digni glavu, digni je onako kako samo ti znaš.
Znala sam da ne smijem, ali očaj, posljednji oblik nade, govorio je iz mene:
- Zašto moraš ići?
Spustio je glavu.
- Zvao sam te da kreneš sa mnom. Moj poziv je bio jednako besmislen kao i ovo tvoje pitanje. Ja bježim od ograničenosti ovog grada, ti u njemu vidiš izazov širenja. Ne mogu više čekati nadajući se da ćeš nekim čudom jednog jutra ustati i poželjeti da se odvojiš od ovih ulica. Tada to ne bi bila ti, a tebe volim!...
Šutjela sam. Znala sam da govori istinu. Nisam ga mogla više zadržavati. Čudno. Grad koji nas je spojio, sada nas razdvaja. Pogledah ga.
- I što sad? Imamo još malo vremena... Što još možemo reći?
Zašutio je. Nakon nekoliko sekundi čuo se zvižduk za polazak i mi smo krenuli van prema vagonima. I dalje smo hodali šutke sve do njegova vagona. Tu stadosmo. On se okrenu prema meni i raširi ruke.
- Želio bih te poljubiti.
Prstom zatvori moja usta prije nego što sam se uspjela pobuniti.
- Dopusti mi toliko za kraj pa makar bio to poljubac stranaca.
Opustih se, on se sagne i poljubi me grubo, žestoko, gotovo nasilnički – onako kako ljube oni koji nemaju osjećaja za ono što diraju.
Nisam mu uzvratila poljubac. Nešto u meni nije dalo.
Brzo se okrenu i uskoči u vlak koji je već kretao.
Ostala sam nijema gledajući kako njegov lik polako nestaje.
Osjećala sam suze, ljubav, očaj, sreću i patnju...
Jutarnja se rasvjeta gasila i ljudi su mislili na ulice. Sunce se malo pokazalo i ja osjetih neku radost oko srca. Pomislih na muškarca koji je upravo vlakom otišao iz mog života. Koliko sam mu dugovala?! Da njega nije bilo nikad ne bih spoznala tko sam!
Došao je u ovaj grad, jer je želio upoznati grad u kojem je njegov otac rođen. Upoznavši mene ostao je duže negoli je to isprva planirao. Ipak, nije ostao dovoljno dugo. S tugom pomislih na naš rastanak kad se iznenada sjetih kako je on najgrublji bio onda kad je najviše osjećao. Tko zna da li se on sjetio moje ravnodušnosti na njegove dodire svaki put kad bih se od siline osjećaja ukočila?
Da, možda smo zaista jedno drugom bili veći stranci nego li sam to ikad mislila. A, ipak, zar netko nije jednom rekao da se upravo stranci zbog nepoznavanja vole najviše?!
Tog sam trenutka znala: vratit će se on.
Prije ili kasnije – nije ni važno.
Čekat ću.
Rukom dodirnuh vrat.
Ako mene i ne bude, znam tko će mu pričati o mojoj ljubavi.
Potrčah.
Moj grad me čekao...“
Post je objavljen 08.03.2007. u 21:52 sati.