Mogla bih Vam večeras nizati riječi, A tako malo reći... Tako teško objasniti kako se zaista osjećam... Mogla bih upotrijebiti otrcane fraze, Ali nismo li već svi oglušili na njih?! Barem u situacijama kada se radi o nama samima... Jer drugome je uvijek lakše dati savjet, I sagledati priču objektivno... A naša priča nama je uvijek posebna... Drugačija... Često bi rekli kompliciranija... Da, zaista se čini kako ponekada previše kompliciramo, A opet ponekada volim to... Preispitivati sebe I stavljati različite nastavke svojim slikama... Nasmiješiti se... Ili pustiti suzu... Prepustiti se mislima... Iako znam koliko u nekim trenutcima mogu biti kobne... Da... A prepustiti se I ne razmišljati i o ostalim preprekama Također zvuči tako jednostavno i lijepo, A opet... Uvjerena sam kako malo ljudi to može... ili možda nitko... Barem u potpunosti... Evo i sada dok bacam na papir različite fraze, Sa smislom ili bez... Unatoč poslu i brojnim obvezama koje si ponekada stavljam na vrat, uz glasnu melodiju u pozadini... Kako upravo ne bih razmišljala o ničemu Prolaze mi misli kroz glavu... Misli o njemu... Nama... Čini se kako su prečesto prelukave... Zaskoče me u trenu kada im se najmanje nadam... I nimalo ne očekujem... I puštam ih... Barem na još koji trenutak... Da me vrate u pojedine slike... ![]() |