Marketing
postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi...
"S kim sada dijeli svoj loš dan?...
Znam da samoću ne podnosi,
Kome daje za pravo da se njenim osjeća?...
Samo da joj skrati dan...
Zašto samo s njom letim?...
Samo s njom se osjećam živ...
Sve dublje tonem, sve brže padam...
I da mogu
Želim nestati..."
Neobično je kako samo s nekim osobama osjetimo tu neopisivu dozu dragosti, energije, želje... nečeg totalno posebnog i tako drugačijeg od ostalih koje smo okusili... da li se to dogodi odmah? Nakon prvog pogleda, dodira... prve izgovorene rečenice... zajedničkog osmijeha ili?...
I nedavno mi je jedna kolegica koja se ubrzo udaje pričala o tome kako je upoznala svog sadašnjeg zaručnika... kako je već nakon prve provedene kave sa njim znala kako je upravo on osoba njenog života... uživala sam slušajući je i pritom gledajući njene iskre u očima, istinsku i veliku sreću koja je zračila iz same njene pojave i banalno zapitala je:
- Kako si znala?
- Jednostavno sam znala... ne mogu ni sama sebi zapravo samo riječima objasniti taj osjećaj koji se počne protezati od tvojih prstiju pa nadalje... od poznatih leptirića u trbuhu i želje da ga nakon zajedničkih pola sata ne pustim nigdje... tu svoju zanesenost i zbunjenost istog tog trenutka jer ne vjerujem niti želim priznati kako se takva misao iznenada pojavljuje u meni dok on priča o opcenitim stvarima iz života... ta srelica koju osjećam...kao je prvi puta tu... nije li to za početak dovoljan znak da se radi o nekome tko će ostaviti neobrisiv trag?
Pogledala sam je, zastala malo nad svojim mislima i izustila:
- Da... ali?
- Vjeruj, mi... Znaš... osjetiš na sve mogu načine... razumom, srcem, dušom... znam da možda zvuči glupo, nevjerojatno ili previše cak i za one ljubiće treće klase... ali... pogledaj me... s osjećajem koji je u meni mogu sve... ali zaista...
I obje smo se nasmijale... i ja ponovno vratim pogled prema njenom licu, tako čistom i punom onog dječjeg izraza kada gleda u svoju omiljenu igračku i čiji bi pogled u tom trenu najrađe zaustavili, zamrznuli kako bi ga kao najdražu amajliju mogli uvijek nositi u džepu... u blizini... da i nas ispuni tom pozitivnom energijom... jer djeca... vole bez ikakvih granica, zidova, predrasuda... ičega što ih sputava potpunom zadovoljstvu, sreći i ispunjenju... onome što većina nas izgubi s vremenom...uživati i prepustiti se... nažalost...
Zastala sam malo u svojim mislima, ali zatim me njeno pitanje odvrati natrag u stvarnost:
- A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ... – kaze nasmijavsi se
A ja se zamislim i par mi slika prođe pred očima, ali samo se jedna zaustavi... i sjetim se Njega... s kim sam provela svega par trenutaka uživajući u međusobnom susretu uživo... u pogledu, osmijehu i svijetu koji je tada bio samo naš... od samog početka našeg upoznavanja puno je riječi izgovoreno, puno je misli bilo pokušano prenijeto na papir a toliko je toga ostalo nedorečeno... među nama i u nama... jer kao da smo oboje svjesni da je nešto posebno što nas veže, što nas je privuklo, a opet stojimo u daljini... on ponekad s rukom koju mi pruža da krenemo dalje a ja... nesigurna u sebe i sve ostalo postavljajući pritom sto i jedno pitanje, jer znam kolika je doza opreza u njemu i znam da ima svoj život... s Njom...
Pokušala sam u istom trenu zatvoriti oči i nestati iz prostora okovanog pitanjima...
"Možda...
ako ih čvrsto zatvorim...
i dovoljno jako poželim..."
I opet se nasmijem... sjetivši se sebe kao klinke kada nije bilo tih suvišnih analiziranja i gledanja uokolo a osjećaj je bio tu...
I poželim ga nazvati i u jednom mu dahu ispričati trzaj koji je upravo prošao kroz mene, a nakon toga čuti njegove riječi, jer oduvijek se činilo kao da kaže pravu riječ u pravo vrijeme... ili ja to malo previše idealiziram jer je daleko i ne poznajem ga u potpunosti... zapravo, jako malo stvari i znam o njemu, a pritom mislim na one navike s kojima živi, voli li više crnu ili smeđu boju, sluša li blues ili rock... ali nije li to upravo onaj osjećaj koji mi je kolegica malo prije objašnjavala?!... da nekoga poželiš u tako kratkom trenutku odvući sa sobom daleko... nije li to upravo to što je tako teško pretočiti u par jednostavnih rečenica i objasniti nekome?... a opet... On bi i u tišini razumio...
I nisam ga nazvala, barem ne u tom trenutku, jer nisam bila sigurno hoću li moći zadržati u sebi ovo što se trenutno nakupilo, a znam da ima svoj život... potpuno odjeljen od moga, samo nam se na trenutke telefonskog razgovora misli spoje u jedno...
"Za kraj ostavljam ove svoje tri točkice...
Ako se priča nastavi,
ako niknu suncokreti,
ako se vrate leptiri
i opet zasvira poznata melodija..."
Kolegica je i dalje gledala znatiželjno u mene išćekujući nekakav moj odgovor... ali brzo je naslutila i sama da postoji neka priča... za koju želim da i dalje ostane samo moja...
Post je objavljen 02.03.2007. u 15:44 sati.