Marketing
Evo jedne priče o Njima povodom ovih divnih sunčanih i toplih dana...
*********
„Jeste li znali da Leptiri na svojim krilima mogu nosit Bubamare, a da ih nikada ne osjete kao dodatan teret, već kao nešto što je sraslo s njima?... Baš onako kao nešto sa čime si rođen...
Istina je, vjerujte…
I uvijek su bili ugodni za oko i pogled ostatku svijeta... sve ostale životinjice su se dolazile igrati s njima jer Bubamara je imala taj poseban, skrovit, nevin šarm koji je zračio iz nje, pa bi i sam plahi Leptir dobio na važnosti pored nje.
Ma nije da Leptir nije imao svojih kvaliteta i da je ¨kupio slavu¨ na račun Bubamare - imao je i on svojih svjetlih trenutaka ,ali znate ono kad nešto u zajednici izgleda kao cjelokupni paketić koji ti odmah upadne u oko i priraste srcu?... E baš tako su njih dvoje djelovali zajedno...
Ponekad bi istraživali druga dvorišta, ponekad su ih znale životne razigranosti i hirovitosti razdvojit, ponekad bi se neke druge Bubice učinili zanimljivijim i ljepšim… ali Leptir bi uvijek negodovao jer je znao da je ta Bubamara za njega nešto uzvišeno i iznad ovozemaljskog sirovog zadovoljstva. I tako su njih dvoje uvijek bili Postojani i Jedini Stvarni… kao što to pjesnik reče… ali Bubamara je jednom otišla u nepoznato područje, neki novi svijet koji je zapravo uvijek potajice priželjkivala. I tamo je srela Tratinčicu koja joj se toliko dopala da je napustila Bubski svijet i otišla živjeti s biljkama. S vremena na vrijeme dolazila bi u staro dvorište u posjet svom Leptiru, i ma da je Leptir znao da je uvijek blizu Bubamarina srce, nije bilo više one radosti - nevine i plahe... onako po prvi put postao je svjestan da će doći dan kad će se Bubamara sve rjeđe i rjeđe vraćati… i što će onda dogoditi sa njim?...
Nakon par nevera i lomova krila Leptir je uhvatio hrabrosti i otišao na najduži put u svom životu. Više ga nije bilo briga za krila… Kontakt sa Bubamarom je sveo na minimum, družio se sa ostalim krasnim svijetom za koji nije znao ni da postoji, pio vodu iz vaze u nevjerojatnim količinama… Nije mislio i bilo mu je dobro iako je jedna Bubica cijelo vrijeme bila podsjetnik na njegovu Najdražu.
A u tom je međuvremenu Bubamara bila na nekakvom susretu s ostalim Bubama i konzumirala nešto što joj šteti te počela pisat besmislice Leptiru...
Leptir je bio ljut, bez obzira što je cijeli Život čekao na te riječi, i to je Bubamari dao i do znanja, a ona je bila povrijeđena jer je (bar je tada tako rekla) po prvi put bila iskrena sa svojim osjećajima prema njemu i njega baš tad nije bilo… bezobraznog li mišljenja - pomisli Leptir.
Nema pravo na to ma koliko mu značila u životu; zašto ga, k vragu, više ne pusti da živi i leti prema mogućnostima svojih krhkih, već dovoljno izranjavanih krila?!... Ne smije mu to više radit… ali onaj vrag na lijevom ramenu mu nije dao mira: dan odlaska činio se tako dalekim, bube su postale prozirne i svijet više nije imao boja – sivilo...
Prvi korak u poznato, staro dvorište... bio je toliko hrapav, težak i nestabilan; želio je što prije sredit te nebuloze sa dotičnom i sam postat nevidljiv, ali Bubamara je odgađala termin utakmice jer je bilo strah kako će ovog puta sudac Bumbar svirati kraj i više neće biti penala, a kamoli uzvratnih utakmica.
I tako je napetost rasla - od potpune euforije do totalnog ludila. Osjećaji se nisu dali razaznat - nijedan okus, miris ni boja ih nisu mogli opisat, a kamoli približit racionalnom.
¨Racio¨je ionako davno umro - zaboravih…
Bilo je svega… i nepričanja od skoro mjesec dana… i sve se činilo boljim dok nisu bili na čajanki kod Pčelice i dok Leptir opet nije nagnuo iz vaze, a Bubamara jedva dočekala!... Kad su se sutradan sreli onako iskreno su priznavali raznorazne osjećaje, porive, želje, snove, ushite… ljubili su se od sreće i uzavrelosti - željeli su jedno drugo kao da im je zadnja večer koju će zajedno provesti u životu…
…i bila je… uz poljupce su se rastali i Leptir je istresao porukama zadnje riječi, osjećaje i suze… iskrenost je dostigla vrhunac među njima u tih 4-5 dana.
Bubamara se povukla jer zna da još jedna jedina nevera Leptiru donosi smrt, a ona mu ne bi mogla zaštitit krila… i postupila je prijateljski jer da joj Leptir ne znači ništa ne bi brinula o njegovim krilima… ali mora se vratit na svoj cvijet jer je tamo pronašla sok života i postala ovisna o njemu više nego joj on ustvari može dati. Ali nije Leptirovo da joj sudi, zar ne?!...
I nemojte bit tužni, jer Život je lijep, a Svemir ima neku namjeru za nas besmrtne i vrijeme će pokazat zašto je Bubamara 15 godina bila na Leptirovim krilima, a da nikad ne poželi sletjeti sa njih i letjeti krilo uz krilo sa Leptirom. Njih dvoje možda više nikad neće komunicirat, sjesti kod Pčelice na med ali…
zar ne bi bio dovoljan razlog za sretni završetak Leptirova spoznaja nečeg najuzvišenijeg, najljepšeg i najmoćnijeg na svijetu i u svemiru, nečeg što nikad nitko neće moći objasniti i nadjačati, a to savršenstvo je sklopljeno u jednoj riječi i tisuću osjećaja i ushita?…„
*************
Bubski, biljski ili ljudski svijet... nema nikakve razlike... poanta je ista...
Prekrasan Vam dan želim... svaki dan... 
Post je objavljen 15.03.2007. u 14:50 sati.