Marketing
Curi od jutros od četiri- pet,
rešilo nebo da potopi svet.
Nad gradom danima vise iste kulise.
Što napravite u onom trenutku kada Vam se čaša prelije?...
kada jednostavno film pukne?...
i osjetite onaj osjećaj kao da biste sada najrađe zastali, dignuli glavu prema nebu i zavrištali iz sveg glasa... dugo... dugo...
sve dok ne osjetite olakšanje... i dovoljno strpljenja kako biste se mogli vratiti natrag, ponosno se uspraviti pred ostalima i praviti se kako Vas ništa nije ni najmanje zasmetalo... a ne možete...
a hodanje u krug po uredu po stoti put više ne pomaže... kao ni osjećaj nikotina u tijelu...
jer došli ste do granice... i svjesni ste kako dalje ovako ne možete?... da je sve ovo previše...
Kažete li u tom trenu svima ono što mislite ili se suzdržavate?...
Upuštate li se u duge rasprave, objašnjavanja ili ste tip osobe koji jednostavno to prihvati, malo se smiri i krene dalje sa nadom kako je to zaista zadnji put?...
Poliva kiša al' to joj je zanat,
ma sve mi je ravno k'o severni Banat,
manje više, i sa kišom i bez kiše...
Vreme se vuče k'o teretni voz,
gde li večeras da pomolim nos?
Klasika: "Konobar, un cafe' macchiatto".
Pa da!...
Prolazi vreme, al' to mu je manir,
i sve je to plitko k'o plehani tanjir.
Izeš sliku, nigde jedra na vidiku.
Ali neki dan jednostavno više nisam mogla trpjeti to 'psihičko' maltretiranje i blago rečeno glupo ponašanje jednog od svojih kolega...
I stojeći tako nervozno i okrečući cigaretu u rukama po ne znam koji put pomislila sam u sebi: „Sve to već predugo traje, a ti po običaju šutiš i stojiš sa strane.“
Jer odmalena sam bila osoba koja je sve sukobe prvo pokušavala riješiti mirno, bez bučnih i velikih rasprava držeći često u sebi sve moguće uvrede koje želim izreći.
Još i sada se sjećam tatinih riječi: “Malena, sve se može riješiti na miran način.”
I ponekada u ovakvim situacijama samo se nasmijem sa sjetom u očima misleći na njega i na vrijeme kada je to zaista i moglo tako proći... mirno... staloženo... i ljudski...
“Da...“ :nasmijem se još jednom sama sebi i poželim ugledati njegov zaštitnički i topli pogled koji bi mi često upućivao...
Ali s vremenom se polako moje ponašanje mijenalo... od male plašljive djevojčice koja se prečesto družila s onima koji su se htjeli družiti s njom, a ne obrnuto jer imala je osjećaj kako je drugačija, čudnija, ružnija... pa do odrasle i relativno zrele djevojke koja je postepeno naučila cijeniti sebe, a time više i ostale... i naučila govoriti onima koje voli što misli i što joj u bilo kojem trenutku prođe glavom bez najmanjeg ustručavanja kao nekada... a prema ostalim usputnim ljudima koji su joj nisu legli a sretala bi ih nakratko u kafiću ili na ulici i dalje bi ostala nasmijana i ljubazna jer nije je bilo previše ni briga, a to malo dobre volje mogla bi bilo kome i bilo kada pružiti...
O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići tužno stoje.
Dođi, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj ovom svetu malo boje, čudo moje.
No taj dan nisam mogla biti više ljubazna i tolerantna, puna širokog osmijeha na licu i volje da uskočim u pomoć kada zaglibi... Jer previše me umara kada moram trpjeti prevelike količine glupavih ponašanja svaki dan... i nerada... i nezainteresiranosti... i vađenja nekoga iz problema sa klijentima...
Veče se klati k'o prezreli klip,
teška vremena, a ja težak tip
- gravitacija začas uzima svoje.
Slab sam ja igrač za subotnje gužve,
al' shvatam pomalo te pokretne spužve:
neko pijan lakše život odrobija.
I prešetavajući živčano po uredu pomislila sam na Njega i poželjela ga ovdje pored sebe... da se nečujno prišulja prema meni, zagrli me i samo koji trenutak tako drži... da osjetim poznato voljeno biće uz sebe i da mi vrati onu dobru i pozitivnu ploču koja je svirala u mojoj glavi u zadnje vrijeme...
Ali ni Njega nije bilo...
Nije imao ni trena saslušati me...
Činilo se kako se su se sve kockice u tom trenutku posložile na krivo mjesto, a ja stojim... negdje daleko od sviju... taj tren izgubljena...
--------------------------
no, nemojte se brinuti... nije taj osjećaj dugo potrajao...
to popodne izgubljena djevojčica se počela boriti za svoje mjesto u ovom ponekada prepovršnom svijetu... i osjećala se jadno, ljuto, razočarano i tužno, jer nije previše uspjela učiniti sama, ali istodobno je znala kako je taj dan napravila nešto posebno i novo... znala je da je po prvi put svoju ljutnju i nepravdu iskazala pred zapravo nepoznatim ljudima, pred šefovima i ostalim kolegama... i osjećala je fenomenalan osjećaj...
A netko poseban mi je rekao nakon toga kako će se s vremenom taj osjećaj još samo poboljšavati... jer dolazi moje vrijeme... 
Sustajem ,odustajem, pritiska me kao pegla.
Javi se, pojavi se, dodaj svetu malo vergla.
Nekad si me čudila, o, danas bi mi tako legla.
Dodaj malo ludila, dodaj svetu malo vergla.
O, daj okreni...
sustajem, odustajem...
taj ringišpil u mojoj glavi...
Post je objavljen 27.03.2007. u 11:00 sati.