„Ni drevni mitovi – ne mogu, Ni rajski vrtovi – ne mogu, Ni sveti ratovi – TO ne mogu... Ni tajni redovi – ne mogu, Ni hladni vjetrovi – TO ne mogu... Ni stari drugovi što se raduju ne mogu ugasiti. TO svitlo u Tebi... I kad je svugdi mrak... Ka šta je sad. Ti svitliš... Tu nemore niko ništa. Tu nemo'š ništa čak ni Ti. TO stvar je ljubavi.. Koja stoji i ne pita ništa. Ni Di? Ni Kako? ONA uvik POSTOJI..." I maloprije slušajući na poslu neke drage melodije u pozadini, a danas sam u zaista dobrom raspoloženju, dođoh i na ovu... i sjetim se Njega... ali ne sa tugom, sjetom, suzom u oku ili bilo kojom drugom tmurnom ili imalo bolnom notom, već baš onako... sa osmijehom na licu prisjećajući se lijepih trenutaka... zajedničkih... kada bi se držali za ruke, satima šetali i razgovarali o budućnosti... o Nama... o Ljubavi koje će potrajati... Zauvijek... Baš kao i Leptirići u nama... I sjetih se trenutaka u kojima bih ga gledala kao čudo koje se tako odjednom pojavilo u mom životu i stvorilo u vrlo kratkom vremenu toliko emocija i bujica u meni... toliko želja, iskri u ovim sanjivim očima i osmijeha na licu... I u nedjelju sam ga tako gledala dok sam se kao dijete dugo ljuljala na ljuljačkama i vrtila na vrtuljku u obližnjem parku... Volim taj osjećaj... letjeti u zraku i osjetiti svaki dašak vjetra... Odgurivati se lagano prstima o pod... I prisjetiti se kako me kao djevojčicu uvijek otac vodio na slične ljuljačke... I dizao me prema oblacima... A taj tren je to je činio On... A ja sam uživala u svakom pokretu... I poželjeh nikada ne skinuti ove sunčane naočale kroz koje je Svijet izgledao zaista 'ružičast'... Veselila sam se vikendu koji je već iza mene... Njegovom dolasku... Sreći i nervozi koja je tu svaki put pri njegovoj rečenici: -Ej, malena, evo me u blizini... još koji trenutak i tu sam... Zbog njega obukla sam i suknjicu u kojoj me voli vidjeti... I stavila parfem u kojem mu mirišem na ljeto... I prisjećam na noći koje bi provodili zagrljeni ispod zvijezda na toplom pijesku... I ponovo mi je pričao o Ljubavi... koju osjeća i koja nikada neće umrijeti... ponovno mi je izmamio iskre u očima... i ja ponovno zaboravih na prepreke koje nas u posljednje vrijeme okružuju... i ne daju nam naprijed... Ponovno sam osjetila onaj osjećaj kao da će zaista ovo potrajati Zauvijek... Bez ponovnih koraka unatrag... I pucanja zavezanog čvora na istom mjestu... Ponovno su ti divni trzaji zavladali mojim bićem... Bacivši u zaborav sve ostalo... I zato tada nisam ni htjela razmišljati o tome... Već prije njegovog ponovnog odlaska upiti što više pogleda, dodira i riječi... I sada ponoviti ovdje već poznato... I nastavih se vrtjeti... |