13.03.2007., utorak

Ljubav...

Ni drevni mitovi – ne mogu,
Ni rajski vrtovi – ne mogu,
Ni sveti ratovi – TO ne mogu...

Ni tajni redovi – ne mogu,
Ni hladni vjetrovi – TO ne mogu...

Ni stari drugovi što se raduju
ne mogu ugasiti.
TO svitlo u Tebi...
I kad je svugdi mrak...
Ka šta je sad.
Ti svitliš...

Tu nemore niko ništa.
Tu nemo'š ništa čak ni Ti.
TO stvar je ljubavi..
Koja stoji i ne pita ništa.

Ni Di? Ni Kako?
ONA uvik POSTOJI..."


I maloprije slušajući na poslu neke drage melodije u pozadini, a danas sam u zaista dobrom raspoloženju, dođoh i na ovu... i sjetim se Njega... ali ne sa tugom, sjetom, suzom u oku ili bilo kojom drugom tmurnom ili imalo bolnom notom, već baš onako... sa osmijehom na licu prisjećajući se lijepih trenutaka... zajedničkih... kada bi se držali za ruke, satima šetali i razgovarali o budućnosti...
o Nama...
o Ljubavi koje će potrajati...
Zauvijek...
Baš kao i Leptirići u nama...

I sjetih se trenutaka u kojima bih ga gledala kao čudo koje se tako odjednom pojavilo u mom životu i stvorilo u vrlo kratkom vremenu toliko emocija i bujica u meni... toliko želja, iskri u ovim sanjivim očima i osmijeha na licu...

I u nedjelju sam ga tako gledala dok sam se kao dijete dugo ljuljala na ljuljačkama i vrtila na vrtuljku u obližnjem parku...

Volim taj osjećaj... letjeti u zraku i osjetiti svaki dašak vjetra...
Odgurivati se lagano prstima o pod...
I prisjetiti se kako me kao djevojčicu uvijek otac vodio na slične ljuljačke...
I dizao me prema oblacima...



A taj tren je to je činio On...
A ja sam uživala u svakom pokretu...
I poželjeh nikada ne skinuti ove sunčane naočale kroz koje je Svijet izgledao zaista 'ružičast'...

Veselila sam se vikendu koji je već iza mene...
Njegovom dolasku...
Sreći i nervozi koja je tu svaki put pri njegovoj rečenici:
-Ej, malena, evo me u blizini... još koji trenutak i tu sam...

Zbog njega obukla sam i suknjicu u kojoj me voli vidjeti...
I stavila parfem u kojem mu mirišem na ljeto...
I prisjećam na noći koje bi provodili zagrljeni ispod zvijezda na toplom pijesku...

I ponovo mi je pričao o Ljubavi...
koju osjeća i koja nikada neće umrijeti...
ponovno mi je izmamio iskre u očima...
i ja ponovno zaboravih na prepreke koje nas u posljednje vrijeme okružuju...
i ne daju nam naprijed...

Ponovno sam osjetila onaj osjećaj kao da će zaista ovo potrajati Zauvijek...
Bez ponovnih koraka unatrag...
I pucanja zavezanog čvora na istom mjestu...

Ponovno su ti divni trzaji zavladali mojim bićem...
Bacivši u zaborav sve ostalo...
I zato tada nisam ni htjela razmišljati o tome...
Već prije njegovog ponovnog odlaska upiti što više pogleda, dodira i riječi...
I sada ponoviti ovdje već poznato...

I nastavih se vrtjeti...





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.