srebrnosiva
Neka svi cuju, hvala
Ne znam do kuda cu doci pisanjem ovoga posta, mozda samo rijec dvije, mozda ispricam cijelu pricu, duzu ili kracu, tko bi to znao, a znam, trebala bi ja, no za sada to bas i nije moguce, jer eto sam nekako razdragana, vesela, smirena, a opet nekako iskricava, bar mislim...
Cesto sam tuzna (a mislim da imam i razloga za tugu), pa o tome i pisem, ne bi li mi bilo nekako lakse, jer kada s nekim podijelim teret i nije vise tako tezak, ali danas zelim podijeliti svu radost koju osjecam jer su oko mene divni mladi ljudi.
Ma znate kako sam pocela s kompom, kako sam na veliko VI s inglisem, da bas nisam nekog zdravlja, ma ne mogu se nahvaliti, ali...
Ulazim u trgovinu, naravno s kompicima i opremom, trebam praznih cd-a pa lijepo zamolim mladu gospodju za nekoliko istih. S kojim navojem? o Boze sta je sad ovo, kakav navoj!?!, lijevi, desni, nemam pojma, daaj sta das, ja platim i to je to. Ako ne bude htio prziti (bez ulja, molim, mozda s malo maslinovog, heh), doci cu po druge i...
A, kaze gospodja, onda valjda i nije tako vazno kada do sada niste imali problema i niste primjetili razliku, khmh..
Tako malo popricasmo (vise ja, nego ona), dok je trazila prikladnu kutiju da spakuje cd-e i dvd-e i u razgovoru spomenem ja svoje neznanje inglisha. Ljudi, zena koja me nikada nije vidjela, cula, ne zna kako se zovem, kao iz topa rece: imamo mi kod kuce na kompu eRijecnik, ja cu ga sprziti i donijeti vam ga....halo....moooooooolim, covjece.
I... i jucer cujem da me netko doziva na ulici, trci ta mlada zena i nosi mi cd, ma naravno eRijecnik sa 150 000 rijeci i 350 000 tumacenja, englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski. Jos kaze, ako vam kod instalacije ne bude nesto kako treba, samo recite, rijesit cemo, pa hvala, hvala do neba i natrag, pa hvala neka cuje cijeli svijet kakvih dobrih ljudi ima, da li ona zna, da li je mogla vidjeti u ocima mojim, u mojoj zbunjenosti sto to za mene znaci? Svaki cas pomalo virkam u taj rijecnik pa ukljucim ton da cujem kako se izgovara, cista fantazija...
E, nije to sve.
Od mladog orguljasa, na cijem koncertu sam bila, dobila sam program za pisanje nota, a to znaci da ce moj Zbor (ma ne moj, nego onaj u kojem pjevam) u dogledno vrijeme dobiti lijepe nove note, citko ispisanih rijeci (cesto se od starosti vise nedaju dobro procitati). S veseljem cu to raditi, a tako je zanimljivo umjesto rijeci najprije u notno crtovlje upisivati note, sve one povisilice, snizilice, razrjesilice...a onda tocno pod note potpisivati tekst, divota jedna...
Ni to nije sve.
Od mladog orguljasa dobila sam hrpu cd-a prekrasne glazbe, klasike koju nisam mogla nigdje naci, snimaka koncerata koji nisu u prodaji, ma sva sam hepy, okruzena cd-ima, ne znam koji bi slusala, koji presnimila, da li samo u komp (ufff, ako se urusi, ostat cu bez icega), onda bolje ipak presnimiti...
Eto, mozda nekome ovo i ne izgleda tako vazno, ali meni jest.
Sretna sto sam uopce pocela pisati , sretna sto imam vas koji me citate i spremno priskacete u pomoc objasnjenjima, meni neznalici, sto mi izmamite suzu svojim komentarima ohrabrujuci me da izdrzim, sretna sto sam srela ove mlade ljude koji su me na svoj nacin razveselili.
Ma koga briga sto mi nisu donijeli kruha kada sam bila gladna, ma koga briga sto sam sama i kada to ne zelim, ima dobrih ljudi, ima vas i hvala vam svima.
Da, i?
Kako ovo poceti pisati, a da ne ispadne cendranje?
Nikako mi nije namjera da pisem samo tuzne stvari, ali evo i ovo sto mi se danas dogadja, podsjeca me na niz dogadjaja u mom zivotu u kojima sam se (ili su me drugi) uvjerila da sve ima svoju cijenu, da se sve mora platiti (nije mi utjeha sto je i drugima tako, jer im to ne zelim).
Vani je strasna vrucina, prestrasna, a ja sjedim u ugodno rashladjenom stanicu, klima pomalo radi, komp na radnom stolu, glazba lagano svira i svatko bi se normalan upitao, i? Da, bas i?
Jos u vrijeme kada sam isla u osnovnu skolu, (a bijah odlicna ucenica), uciteljica je odlucila podijeliti neke sitne nagrade (koje su nama mnogo znacile), nama odlikasima. Cini mi se da sam joj nekako bila draza od ostalih, pa nije znala kako da meni pokloni ono sto je mislila da ce me najvise razveseliti. Odlucila se (danas znam da je to bilo jako pogresno) ispisati nagrade na papirice i staviti ih u kutiju, da mi izvlacimo, pa tko sta izvuce, njegovo je. Sve smo to onako veseli napravili, svatko je od nas nekoliko odlikasa izvukao svoj papiric i predao ga uciteljici prethodno pogledavsi sta je dobio. Nije bila zadovoljna sto ja nisam izvukla ono sto je ona namijenila meni i jednostavno se odlucila oduzeti drugoj djevojcici izvucenu nagradu i dati je meni. Dakako da sam bila premala da bih se pobunila ili napravila nesto drugo, uzela sam poklon i otisla doma.
Bila je zima, jedna od onih sa mnogo snijega, kada smo se po cijele dane preko zimskih praznika sanjkali, neumorno vukli sanjke uz brijeg da bi se za par minuta, vristeci od ushita i djecije radosti spustili do podnozja, a onda jos jednom, pa jos jednom…od nekuda su se pojavila njezina dva brata, stariji od mene, veci i jaci naravno. Vikali su na mene radi nagrade, a onda me poceli tuci…jako su me tukli, nemilice su me tukli i tukli, vruce su mi suze palile obraze, …nisam nikoga zvala, a koga bi, svi su se razbjezali…pljustali su udarci i nogama i rukama po meni, srusili su me, a onda su mi trpali snijeg u usta u kojima se bojio mojom krvlju…sve radi jednog cesljica, koji je bio tirkizne boje sa sarenim svjetlucavim zvjezdicama, koji mi se se cak nije ni svidjao.
Zanimljivo, ali se vise ne sjecam kako su i zasto prestali, ali nekako sam se uspjela ustati, i otici doma. Nikome nisam nista govorila, ali nisam zaboravila.
Nitko od njih troje nije dobro prosao, braca su umrla ne presavsi 45 godina, alkohola…bolesti, a ona se vukla po zatvorima…
Majka je voljela da budem lijepo obucena, pa sam nekako uvijek «odskakala» od mojih prijateljica (pitam se da li su to one doista bile) . Kada bi se dogovorile da izadjemo u setnju ili negdje van, u kino, gotovo uvijek su imale razlog da se ne ide, nakon sto bi vidjele kako sam obucena…
I tako, da sada ne nabrajam sve te ruzne stvari koje godinama potiskujem, ali prisutne su i kao utvare me opominju, da sve sto mi se lijepo i dobro dogadja, da moram platiti visoku cijenu, ponekad previsoku.
Da, zanimljivo, znanica koja nazalost boluje od leukemije (o tome me zamolila da nikome ne govorim, pa to i ne cinim), nazvala me za ovih vrucina (dok jos nisam imala klimu) i rekla, da bi se ona ubila da je bolesna kao ja…ljudi zar je potreban komentar…
O mojoj velikoj i nesretnoj ljubavi, (uvjerih se da nije dobro unesreciti nikoga), samo napomena, sin prvorodjenac, bolestan (koliko sam cula srce), njegovoj maloj necakinji pila odrezala palac na desnoj ruci, a on, onako lijepog tena, barsunaste koze koju sam tako voljela, on ima psorijazu…nisam sretna.
Ono sto me potaklo na pisanje ovog neobicnog (priznajte ipak da jest) posta, je pocetak, dakle ugodno rashladjeni stan….i drugima je vruce, nemaju ugradjene klima uredjaje, ali ne, ne obilaze me, ne dolaze, ne zanima ih kako sam, pa cak i kada ih zovem na druzenje, da i njima bude lakse prebroditi tih +40, odgovor je...pa nije tako vruce..heh, naucila sam lekciju zivota, neka plati taj svoj «luksuz» samocom. Ok.
No ja cu biti i dalje ok, i dalje cu pisati, ponekad o tuznim, ponekad o veselim stvarima.
Ali, nekako mi se cini da covjek ima vise potrebu reci ono sto ga boli i tisti, nego ono sto ga veseli, pa eto…
Zar...
Da li je danas bio jos samo jedan obican dan?
Ne, nije.
Bio je topao, vruc. Nebo plavo, plavo kao more, nigdje oblacka, kao onoga dana… samo beskrajno plavetnilo u kojem se zelim izgubiti….
Izgubiti se kao kao u plavom moru, plivajuci, polako, lijeno, ne mreskajuci vodu, pustajuci da me voda nosi i miluje, kako samo ona to zna. Obilaziti hridine i gledati brodove kako prolaze…
Gipko, samo kako se to moze u vodi, pribliziti se tiho plivajuci onima koji sjede na plazi, u smiraj dana, uzivajuci u zalasku sunca, u boji mora poput rastaljenog zlata …ne primjecujuci me da ih gledam …on, ona, djeca koje se igraju u pijesku, grade kule koje ima voda rusi…da, sada voda, jednoga dana ljudi…nazalost.
Zelim da zna da ga gledam, zelim da me pogleda i vidi, ali on vidi samo moju dugu rasutu kosu po povrsini mora…
Zar si zaboravio, zar zaista vise samnom ne zelis zapoloviti, pa i do neba ako treba, zar je tako tesko bilo cekati, zar…
Suze su kliznule, slane, da more postane jos slanije, smjesak se pretvara u grimasu tuge, voda oblijeva zajedno sa suzama lice i cini ga sve ledenijim. Ledenim kao tvoje srce, kao tvoje ledene rijeci koje me posjekose onoga dana…
…zivjeli su nekada davno dvoje mladih zaljubljenih dan po dan. Zaklinjali se na vjecnu ljubav, grlili sebe i cijeli svijet. Jedne prelijepe ljetne noci u setnji cinilo im se da je i nebo sislo k njima. Toliko je velika ljubav bila njegova da je htio skinuti zvijezdu s neba i njome joj okititi kosu…
Ljudi su ih gledali i saputali o njihovoj ljubavi, njihovim snovima, nadanjima, a onda…
…zao mi je, rekao je jednoga dana, ali ona je trudna i moram se ozeniti…
Zasto?
Danas sam jako tuzna, ne mogu si pomoci, jedina pomoc je da ovo ispricam. Znam da nitko ne voli tuzne price, ali zelim je podijeliti s vama, zelim da se zna, iako nisu vazna njihova imena.
Voljeli su se njih dvoje, jako, jako. Bilo ih je lijepo gledati kako zaljubljeni setaju drzeci se za ruke i mastaju. Ona onako crne kose i malih pjegica po licu, uvijek njezno nasmijana, on velikih zacudjenih ociju, kako je gleda s obozavanjem.
Eh da, nisu bili iste nacionalnosti i upleli se (hm koliko puta to naprave misleci da rade dobro), naravno njegovi roditelji.
Nije to kraj price i nije samo tuga radi toga.
Odlucili njegovi ozeniti ga i on nije imao kuda nego ispuniti njihovu zelju.
I danas pamtim njene suze, njen napukli glas, drhtaj usne, smeteni pogled, kada mi je rekla, da, danas se zeni, da li cu moci to prezivjeti...
Zivot se nastavio, njegovi se petljali i dalje i zena pobjeze od njega i njih.....
Da li je to nova sansa za njih?
Ne. Doveli su drugu.
I druga je otisla....
Ona je zivjela sama, radila, tugovala, mozda se nadala, mozda....
Godine su prolazile, oni se ponovo nadjose. Srela sam ih opijene srecom, pricali su mi sve kako je bilo, upadali jedno drugome u rijec, da mi kazu detalje, kako su se sreli, kako je ona oprostila sto je popustio roditeljima, sto nije slusao srce, a ja sretna slusala, ma konacno da su sretni, nista se manje nisu voljeli, ma prekrasno ljudi moji.
Odoh polako (a kako i bi drugacije) namatajuci u svojoj glavi, kako se zivot pobrinuo (ili netko drugi), da njih dvoje budu sretni, da zajedno docekaju starost, da budu potpora jedno drugom....
Neki dan ga sretoh, mahnem na pozdrav i viknem, pozdravi je, bas ste super...........
Danas, sta danas, ? Sok. Sta da kazem, mislila sam da ce se tabla s osmrtnicama srusiti na moju glavu... citam, ne vjerujem, stavljam naocale za citanje, ma je, pa je, on je
da... iznenada preminuo...
Kazu, vratili sa setnje, uzeo daljinski da upali tv....i nikada ga vise nece upaliti...
ma zasto?
