srebrnosiva
Tuga
Eh da, jos sam ziva, ne bas u najboljem stanju, ali kako moze biti i puno teze, necu se previse zaliti.
Da, da se i zalim, sta bi se promijenilo, netko bi mozda saslusao moju recenicu do kraja, netko bi mi rekao, ma nemoj se bojati, bit ce sve ok?
Tako, kako vidim ipak se zalim, a kako i ne bi kada sam neizmjerno tuzna.Tuzna? Da, jako.
Kisa pada, ruzno je, hladno, prljavo, ne mogu u setnju, nikoga na mojim vratima, nisam uspjela otici po novu knjigu. Zar to nije dovoljan razlog za tugu?
Netko moze reci da nije, mozda ima i pravo, i neka.
Eto tako tuzna, pokusat cu joj napisati pismo. Mislite da je to ok? Necu ga poslati, ma naravno, ma nece ni znati da je napisano, tek mozda jednoga dana…….. slucajno naidje na njega, ili ne, ali meni to tada nece biti ni vazno (da li ?, hm).
Ufff, sto sam crna, ma nisam, samo sam tuzna.
Eto draga moja jedinicice,
Na hrpu mojih bolescina, dodala se jos jedna (a tko mi to dodaje, e da mi je znati), koliko ozbiljna, ne znam, vidjet cu ili jos bolje, osjetit cu.
Ovaj puta ti zelim reci da se bojim, da se bojim dana i noci koji nadolaze, jer vec sam dio scenarija prosla, ali da, ti o tome nista ne znas, jer….
….zelim vjerovati da bas tada nije bilo moguce nazvati (ccc te telefonske linije), a o dolasku da i ne govorim. U bijelini sobe, boca, infuzija, kisika, igala, negdje u daljini cujem tihi glas,… pa nitko ne pita za nju, valjda nema nikoga (tek suza slana, teska, polako se iskrade iz ugla oka i kliznu mi u uho) , oprostila sam, a kako i ne bi, tebi.
U nocima gluhim, sama, ponekad uplasena bolom, pitanjima, sto je slijedece. Evo dolazi nova kusnja. Kazu, hitno na operaciju, vidjet cemo koliko moramo odrezati.
Koga? Zar dio mene?
Da.
Tebi nisam rekla. A zasto i bi?
Da placem od tuge i srama sto ne pitas kako sam, da ponicem ocima pred sestrama i cimericama, jer…, jer kako da im objasnim, da ti nemas vremena, da ti mislis na mene, da me volis najvise na svijetu, ali…
E da ne bi rekla da ti nisam rekla, evo me sada, govorim ti, porucujem,
Bojim se, sama sam, tesko mi je. A da se javis?
A da mi ispricas kako si, sta te brine, kako tvoji prolaze dani, mozda bi mene manje boljelo. Ajde da podijelimo osmjeh i tugu, ma mogu ja i veci dio tuge, samo pokazi da te zanima kako sam…. .
Kome reci?
Da znam, a sam Bog zna da to slino zelim, kako to napraviti, sada bi ovaj post blinkao, zavijao, svijetlio....
Zasto?
Pa evo, cujte!
Boli, jaaakkko boli, najprije moja ruka, a sada i moja mala dusa.
Dakle, vrlo neugodna bol siri se mojom rukom, pa naravno desnom, a koja bi i mogla boljeti desnjaka. Sutim, trpim, premazujem kojekakvim gelovima, mastima, e da bi podnosila ono sto mi je dano........
A mozda, ma ne mozda, sigurno s tim ima veze i rok trajanja koji vjerojatno pomalo istice, ili mozda da uzmem kanticu s uljem, a sta velite na WD 40, mozda bi to pomoglo, hm.
No, moram doktorici, ok. Zena je stvarno ok, ispisala mi uputnice, neka skupim nalaze i onda odem specijalisti dr za takve poteskoce i bolescine.
Fino, prvo kod krvopija (citaj labos), tamo me urede da boli, ma moje vene je umjetnost promasiti, ali.... njima to uspijeva bez greske. Tako sada hodam, da hodam cuj mene, po svijetu i okolici, plava k`o narkic pocetnik koji jos ne zna dobro baratati svojim priborom.
Slijedi posjeta RTG-u, sva sreca da me susjeda prepoznala, pa mi uslikase rucicu moju, bez smijeksa, he he.
E sada dolazi ono pravo.
Puna nade odlazim do vrata koja me trebaju uvesti u carobni svijet dr specijaliste koji bi mi trebao olaksati ovu pokoru, ali da, nista od toga, nista, 0, zerro, njente....
Cekati moram na red do 04. 04 (a 18.03. je) sva sreca ove godine.
Pokusavam objasniti da mene boooliiiiiii, medena seka veli - nista, ali ja ne smijem piti lijekove protiv bolova, a sta mi mozemo odgovara, nema termina.
Ma koji termin, ma kako nista, pa kako ima termin za porez, prirez, dopunsko zdravstveno, za bla bla po medijima kako se ne treba cekati na preglede, kako........
ma neka ih bude sram i tocka s tvrdo č.
Trazim se
Gdje sam?
Evo me tu sam, ali sam se zagubila sama u sebi, sve mi se dogadja, svasta, nesto i tako, pa ni sama neznam od kuda poceti, hm.
Toliko ideja, a niti jednu da stavim na "papir", toliko zelja, izmedju ostalih, da, pocinjem uciti engleski juuupiiiiiiiii.
Eh da, jedna draga osoba mi donijela komplet za ucenje inglisha, mos` mislit` kad` ja krenem, bit ce guzve.
Inace, ucila sam njemacki, pa mi je to veeeliki problem , jer vi svi dobro znate da za kompic treba inglish, huh.
Tako vam se ja trazim, mozda i nadjem ako ne nikoga, valjda samu sebe, pa cu imati nesto za napisati.
Moram opet pokusati staviti brojac vasih posjeta, nekuda se i on izgubio, mozda negdje u cosku moje glave ili....vidjet cemo.
Alenitsu, sretno i veselo... pusa.
15.03.2007. u 13:45 | 5 Komentara | Print | # | ^Macak
Eto, prebiruci ovih dana po svojim uspomenama, naidjoh na jednu zgodu iz vremena kada nije bilo TV-a, frizidera, i drugih kucnih pomagala bez kojih nam se zivot cini nemogucim.
I danas mi ostaje pitanje, zasto nasi starci ( u bilo kom vremenu), misle da nam ne trebaju objasniti , nego jednostavno ocekivati da uradimo onako kako su na rekli da moramo.
...nedjelja, prije podne, guzva neka oko bunara u dvoristu, galama, strka, povici. Hej mala, (okrecem se i ne vidim nikakve male), da ti, tebi govorim (oh opet sam ja ta mala), brzo, uzmi mrezu (to vam je ono ispleteno od dretve-spage) i idi do tete Marije. ... ali mene zanima sto se dogadja, pokusavam doci blize bunaru i onda cujem odlomke razgovora... da palo je, u vodi je, treba baciti macka da ga zahvati i izvuce prije nego zagadi vodu.....
....macak, voda, ja, mreza, teta Marija, pa kave to sve skupa ima veze, o joooooooj... kreni, brze i samo reci teti Mariji, da nam je meso palo u bunar, da nam da svoga macka i donesi ga sto prije... A, krenem vam ja tako, prasnjavim putem, noseci svoju mrezu, i mislim,... kakve ja to roditelje imam, oni mene salju da ja donesem macka od tete Marije, da ga oni bace zivog u bunar, pa neka on jadan hvata to meso. Nisu oni bas dobri, bas mi se to ne svidja, tako razmisljajuci usporavam korak, a ne bi li odgodila trenutak kada ce macka baciti u bunar. ....hm da, ali dosjetih se ja, nije teta Marija luda, ma nece ona dati svoga macka, tako je, vec ce ona naci neki izgovor.
Tako obodrena svojim mislima, ubrzam korak, da sto prije stignem, krenem kroz bascaluge (tako smo zvali jedan dio kukuruzista ), da sto prije rijesim svoju dilemu.
Lupam ja na kapiju (ma tko je tada zvonio), zovem, teeetaaaaaa Marija, i evo nje, a sto su tebe poslali, sta trebaju. Joj meni, izgovaram ja kao tudjim glasom, ma neko meso palo u bunar pa me poslali da mi date svoga macka ( Boze, mislim ja, pa ona je dobra zena). Aaaaaaa tooooo, sad` cu ja, malo pricekaj.
Nije ni ona nista bolja od svih odraslih, ma jos gora, pa ona ce dati SVOG macka da ga bace u bunar, razmisljam ja. I evo je, nosi ona nesto zamotano u novinski papir i trpa mi u moju mrezu. Uzas u mojim ocima, pitanje, kako je tako miran, tezak, ne javlja se, a ona se veselo smije i kaze pozuri, cekaju te.
Krecem ja prema nasoj kuci i mislim, a i ti si mi neki macak, sta si se u njonjio, pa sutis, sta se ne branis, sta ne potrgas te novine i ne pobjegnes, sta cekas da te bace u bunar pa plivaj i hvataj to meso.Neka, kada ti neces, ja cu te pustiti, ali samo da udjemo u bascaluge da me ne otkriju.
Medju kukuruzima polako razmotavam papir i ocekujem uplasene oci, nakostrijesene brkove, mrrrrrnjau, a kad tamo neki komad zeljeza sa tri kuke. , sta je sada ovo? ...odnesem tog "macka" doma , bacise ga u bunar i s njim zahvatise meso i sve je bilo ok.....
a, ja, da li je mene netko nesto pitao, da li sam ja ok? Zar nitko nije mogao malenoj djevojcici objasniti sto je macak koji se baca u bunar?
ccc ti starci...
Cestitka
I nisam bila bas odusevljena kada su rekle da ce doci prije podne, ma daaaaaj, sta sada, kako prije podne. Dovest ce i onog malog bebaca koji sve dira, a kod mene ima svasta sto nije za njegove rucice. Kako da to sve maknem na brzinu, kako da budem opustena i sretna, kako da pijem kavu dok malac uzima neku iglu, skarice ili vec nesto sto stoji samo meni na znanim mjestima, a opasno je za njega.
Eto, znaci tako ce mi poceti dan.
Zvono na vratima , bebac jedva drzi ruzu i kesi se svojim bezubim slatkim ustima, naravno da krece u pohod po stanu, a jaaaaaa? Covjece, pa za njim.
Smjeskaju se one i pruzaju mali paketic koji mi je poslala. Da poslala., moja draga mlada prijateljica.
Dakle na malenom paketicu je pisalo:
Prima slavljenica, ekspres dostavom rodjendanskom, dostavljac: komsinica.
Gledam, okrecem, sta bi to moglo biti, pa naravno da otvaram, uokvirena slicica, nas dvije na proslavi njene diplome ispod koje pise:
Prijatelj je netko tko razumije tvoju proslost, vjeruje u tvoju buducnost i prihvaca te danas onakvim kakav jesi.A u pisamcu:
Zelim vam sretan rodjendan i da i ove godine postanete godinu dana mladji duhom, kao sto ste se pomladili od proslog rodjendana.Grlo mi se steglo, suze se zavozale u ocima. Tako mi nedostaje, tako bih htjela da je tu. Ali, ona je krenula u novi zivot, i daleko je od mene, a ja sam sanjala da ce bar ona ostati tu negdje, da cu je vidjeti vise nego 2 puta godisnje, kao nju.Ma rekoh vam, necu biti tuzna, pa pogledajte kakvu prijateljicu imam, pa pokraj nje mi je lakse podnositi njenu nezainteresiranost sto se samnom dogadja.
Samo sam htjela podijeliti ovo s vama.
Sutra je novi dan, sutra cu ponovo biti svoja, sutra cu doci i ponovo pisati, sutra ….
Ne zelim biti tuzna
Eto, dok se spremate na spavanje, pisanje novoga posta, ili tko zna sta, ja polako ispracam jos jednu godinu svoga zivota.
Mogu vam reci da i nije bila neka, ali kako bi moglo biti i puno gore, sutim.
Posebna je, jer sam se pocela hrvati sa svojim neznanjem o kompu, a i to je vec nesto, ma ne nesto, nego je moje veselje, pravo i veliko.
Jos jedno moje veselje, u ovoj godini nisam zaglavila niti jednom u Bolnici.
Pa naravno, sutra mi je rodjendan. Da li ce me tko nazvati (ono, sretan rodjendan, puno zdravlja, bla bla...), doci nece (mozda i bolje, kad vec ne dolaze i inace), to znam, ali zato sam si ja isplanirala cijelu festu.
Mozda se netko sjeca moga plana za Bozic i Novu godinu, sve je propalo radi bolescine hude, ali ovaj puta sam sutjela i sve uspjela prirediti.
Dakle, jedino mi ostaje da se ujutro odsetam (da odsetam?, bit ce malo teze, ali...) do cvjecarne i kupim si cvijece.
Mislite da je to tuzno?
Ma nije.
Pa ja si inace redovno kupujem cvijece da mi uveseljava moje dane, bar jednu ruzu.
Ispekla sam si malu tortu (ne smijem puno papati), ucifrala ju i sada zalim sto nemam neki fotic da to sve poslikam i pokazem vam (ha, poslikat cu mobom, pa mozda nekad...), mozda budem jednom, he he, ako budem jos ziva.
Kupila sam si i poklon, da da. Zelja mi je bila imati tanjure na coskove, heeeeee, i kupila sam ih, samo za sebe, pa sta se cudite, ja uvijek sama sjedim za stolom.
Isplanirala jelovnik, trebat ce mi vremena da sve skuham, ali sam priredila sve sto se moze dan ranije i kupila si bocu vina (hihihihi od 0,20 l grasevina Daruvar).
Dosta za mene, ne mislite li?
Eto tako, sada cu na spavanje, sretna da sam s nekim podijelila moje planove za sutra.
A, da, naravno da cu se dotjerati, kao da idem u elitni restoran, stol servirati i postaviti vrhunski, naravno uz blagi drhtaj plamicaka svjecica.
Bit ce i on samnom (doduse u mislima), mozda klizne neka izdajnicka suza, ali zivot ide, kotrlja se kao i ja i nikoga ne ceka, pa ni mene, hm da.
