srebrnosiva

Sva u poslu...

Da sam prezivjela onu noc, to sam vam javila, da je vruce, pa to svi znaju, da sam se nekako oporavila od ukocene kraljeznice, obavjestavam urbi et orbi, ali ….
Dolazi susjeda s pricom kako je upravo okrecila stan, a ostalo joj malo boje, ma taman za moju malu ostavu. Eh pa zar to nije dovoljno za novu avanturu?

Dakle, naravno da mi ta lijepa «rozna» boja treba, taman ce osvjeziti moju malu ostavu, lojtrice imam, dobru volju, jedino jos neki valjak da obavim taj posao. Valjka neeeemmmaaaa, kao ima ona neki mali koji je kupila bas neki dan (dakle nov i nemoj me pitati da ti posudim, pa zar ti nije dovljno ova kantica boje), a ja se sjetim da ja imam neku cetku, negdje, od nekada…koliko veliku to cemo vidjeti. Upustim se ja u raspremanje ostavice (usput tragam za cetkom za bojanje zidova), hodam, nosam (ma uopce nije vruce, sva sreca heh) i gle evo moga alata, pa to je kistic sirok jedva nekih 6 cm, ali nema veze, mogu ja to…
Po lojtrici gore, po lojtrici dolje, grije me zarulja, a nemam gdje od nje, ako je ugasim u mraku sam, kistic u desnicu, pa u ljevicu, boja curi po meni, po lojtricama, vise po svemu nego po zidu, ali …ide me u zivotu ide me….
Naravno da sam tapkala u japankama (ma rodjene za moju kraljeznicu) i za par sati evo ga, sve gotovo, ma uredno, lijepo cisto, slozeno, mirisno….
Plan je bio, obojiti i ostaviti sve za drugi dan, ali…pa mogu ja to jos oprati da se bar toga rijesim….obavljeno, pa mogu ja dio stvari posloziti natrag da mi ne smeta po stanu…obavljeno, a mogu i ovo sto mi ne treba odnijeti u kontejner….obavljeno.
Tush, krevet, jutro, hop laaaaaaa, male slatke stare debele nogice se pokocile, ahahahaha, pa sad ti hodaj, khm…male stare artriticne sakice ne mogu ni zlicu drzati, yess. Treba li netko majstora, da mu obojam koji zid, moze strop, kisticem za platno, naravno, pa necemo valjda valjkom ili pravom cetkom… tu sam.
Samo vedro i veselo…

24.08.2007. u 23:09 | 22 Komentara | Print | # | ^

Dilema,trilema...

Dok se plavicasti oblaci sna pokusavaju ugnijezditi u moju svijest, grubo su prekinuti plamtecim osjetom bola...
Pokusah gledati nocas suze Sv. Lovre, ali ne ugledah niti jedne, pa ni moje….za moje se ne cudim, davno presahnuse, jos kada su me bacili drzeci me za kosu iznad zemlje dok su mi noge klatile u zraku, preko stepenica, jer dok sam neovlasteno uzimala kocke secera (a tada nije bilo bonbona i cokolade) razbih dragocjeni bokal i za kaznu bih podignuta za svoju dugu kosu, prodrmana i bacena, heh preletjela ja preko njih, pala u hrpu suhog lisca oraha, ali ne ispustih svoje kocke…
pokusavam se predati snovima, odagnati tu bol u kraljeznici koja mi ne da se
namjestim i opustim, tek se radja jedna misao za dugom, da, ako popijem tabletu za umirenje bolova kraljeznice,pocet ce me boliti zeludac, ako ne popijem treba pokusati lezati ravno, bez jastuka i mirno, ali…tada ce srce poceti svoj ples i tlak ce otici na 200, a onda cu se uplasiti, jer cu tesko disati i slijedi napad AP (angine pektoris) . …dakle treba rijesiti dilemu, trilemu ili sto vec…koju tabletu da popijem prvo,…da zaustavim bol u kraljeznici, pa da onda popijem da me prestane muciti zeludac, a onda ocijeniti da li prvo dodatnu tabletu za snizenje krvnog tlaka ili uspricati pod jezik nitrolingual za zaustaljanje napada AP…heh a da legnem potrbuske, uffff to ne, pa to je zabranjeno onima kojima je odrezan dio raskosnoga poprsja.
…prolazi vrijeme, vrtim se, gledam na stolicu pokraj sebe poredane flasice i kutijice i pustih misli da teku prema Onome tko me tako nadario. Pitam se cime sam zasluzila toliku paznju? Nije li to ipak previse darova za jednog covjeka, a toliki stoje u redu, ne prelazi li to granicu dobrog ukusa.
Mozda i utonem u san, mozda se i probudim, mozda se uspijem i podici na noge lagane i nesigurnim koracima krenem u novi dan, pazeci kao da hodam po jajima da ne izazovem novo sijevanje u kraljeznici.
A, ne mogu da se ne upitam, nije li beskicmenjacima ipak lakse u zivotu?
Pa da sam bila jedna od njih, mozda sada ne bi bila sama, mozda bi bio neko uz mene da mi kaze, ma proci ce i ova noc, ma ako nista drugo, ne bi me imalo sta boljeti, heh opet mozda.
I opet smo nas dvoje sami, nas dvoje i ove male sarene pilule za lilule, ali Ti si gazda, Ti si negdje stavio istek roka trajanja kod moga nastajanja, pa mi ne ostaje drugo nego se nasmijesiti (ili je to grimasa boli i straha) i reci ok, da li da si i sama upalim svijecu?

13.08.2007. u 01:17 | 11 Komentara | Print | # | ^

Internet

Ovo je moj mali ljubimac, moj papagalo koji mi donosi radost, ljutnju, brigu i kojesta drugo.
No, ovo sto se dogodilo mozda i nije nista neobicno, ali eto, moj papigic je ziv zahvaljujuci internetu. Da zna, vjerojatno bi se naklonio i rekao hvala, ali kako ne zna on, nego ja, to dodje na isto.
Druzimo se mi gotovo 3 godine, idemo jedno drugom na zivce, vicemo jedno na drugo (nemamo inace na koga, pa eto…). Pazim ga , cuvam, ucim pricati, ali…da, nije to obicni papigic, ne samo da je najljepsi, najpristojniji, ne pravi nered, fucka za gazdaricom…
Naime, on je jedna mala ljencina koja nece svoj kljun brusiti na sipinu kost. Pozalih se ja u trgovini gdje sam ga kupila, a oni kazu da nema pomoci, ako ne bude to radio, uginut ce.
Prolazilo vrijeme, iskreno govoreci ja na to i zaboravila, kad jednu vece nekako se tuzno javlja. Gledam ga, pa otvoren mu je kavezic, moze van, ima hrane, vode, svojih poslastica i tako, ali nije to. Uzmem ga na ruku i odnesem u kupaonu pred ogledala, tamo se jako voli zabavljati, misli da su jos trojica s njim (jaaadan), nista, opet nekakav tuzan pijukic. Gledam ga sa svih strana i primjetim da nekako cudno trza glavom. Sta je sad to, upitah se, pa nije se nikada tako ponasao? Jao meni, kada sam stavila jos jedne naocale, pa on ne moze otvoriti kljun, kljun je prerastao i zaglavio se i on ne moze niti jesti niti piti.
Mozete li vi sebi zamisliti moju paniku?
Mozete li vi zamisliti koji je mene strah uhvatio da ce on umirati ispred mene od gladi i zedji?
Naravno da je vece bila, naravno da nikoga nema, naravno da smo sami.
Sta da radim?
Bila sam spremna da mu ujutro otvorim balkon i pustim ga van, takva ce mu smrt biti brza , jer ce ga ptice dohvatiti cim se pojavi, ma strasno, ali…
Internet sine mu kroz glavu, brzo za komp, ukucam u trazilicu: tigrice i evogaaa, sve sam nasla, sve moguce savjete pa i pomoc za takve slucajeve. Opisano kako ga trebam drzati, kako obrezati kljun skarama, kako drzati njegovu glavu da ga na povrijedim, kako da mu obrezem pandjice, ma divota.
Sada to radimo redovno, on vec zna, i strpljivo ceka da zavrsim posao sa skarama, a onda uziva kada to finije obradjujem sa turpijicom za nokte. Ma sta da vam kazem, poseban je.
E da, u trgovini se nisu mogli nacuditi kako sam se usudila to sama raditi, kao, to rade samo veterinari za dosta love.
Ma ce nama veterinar, kad mi imamo komp i puno srce ljubavi, heh.

01.08.2007. u 22:01 | 12 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	kolovoz, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

srebrnosiva

Sva u poslu...

Dilema,trilema...

Internet

Opis bloga

Linkovi