Dok se plavicasti oblaci sna pokusavaju ugnijezditi u moju svijest, grubo su prekinuti plamtecim osjetom bola...
Pokusah gledati nocas suze Sv. Lovre, ali ne ugledah niti jedne, pa ni moje….za moje se ne cudim, davno presahnuse, jos kada su me bacili drzeci me za kosu iznad zemlje dok su mi noge klatile u zraku, preko stepenica, jer dok sam neovlasteno uzimala kocke secera (a tada nije bilo bonbona i cokolade) razbih dragocjeni bokal i za kaznu bih podignuta za svoju dugu kosu, prodrmana i bacena, heh preletjela ja preko njih, pala u hrpu suhog lisca oraha, ali ne ispustih svoje kocke…
pokusavam se predati snovima, odagnati tu bol u kraljeznici koja mi ne da se
namjestim i opustim, tek se radja jedna misao za dugom, da, ako popijem tabletu za umirenje bolova kraljeznice,pocet ce me boliti zeludac, ako ne popijem treba pokusati lezati ravno, bez jastuka i mirno, ali…tada ce srce poceti svoj ples i tlak ce otici na 200, a onda cu se uplasiti, jer cu tesko disati i slijedi napad AP (angine pektoris) . …dakle treba rijesiti dilemu, trilemu ili sto vec…koju tabletu da popijem prvo,…da zaustavim bol u kraljeznici, pa da onda popijem da me prestane muciti zeludac, a onda ocijeniti da li prvo dodatnu tabletu za snizenje krvnog tlaka ili uspricati pod jezik nitrolingual za zaustaljanje napada AP…heh a da legnem potrbuske, uffff to ne, pa to je zabranjeno onima kojima je odrezan dio raskosnoga poprsja.
…prolazi vrijeme, vrtim se, gledam na stolicu pokraj sebe poredane flasice i kutijice i pustih misli da teku prema Onome tko me tako nadario. Pitam se cime sam zasluzila toliku paznju? Nije li to ipak previse darova za jednog covjeka, a toliki stoje u redu, ne prelazi li to granicu dobrog ukusa.
Mozda i utonem u san, mozda se i probudim, mozda se uspijem i podici na noge lagane i nesigurnim koracima krenem u novi dan, pazeci kao da hodam po jajima da ne izazovem novo sijevanje u kraljeznici.
A, ne mogu da se ne upitam, nije li beskicmenjacima ipak lakse u zivotu?
Pa da sam bila jedna od njih, mozda sada ne bi bila sama, mozda bi bio neko uz mene da mi kaze, ma proci ce i ova noc, ma ako nista drugo, ne bi me imalo sta boljeti, heh opet mozda.
I opet smo nas dvoje sami, nas dvoje i ove male sarene pilule za lilule, ali Ti si gazda, Ti si negdje stavio istek roka trajanja kod moga nastajanja, pa mi ne ostaje drugo nego se nasmijesiti (ili je to grimasa boli i straha) i reci ok, da li da si i sama upalim svijecu?
Post je objavljen 13.08.2007. u 01:17 sati.