srebrnosiva
Misli...
Dan kao stvoren za setnju, sunce miluje svojim toplim zrakama, poziva na setnju.
Odlazim iz svoja cetiri zida, udahnuti jesenske topline i boje, osluhnuti sapat suhog lista sto bezglasno pada s velikog kestena…prica mi o sretnom paru koji je gugutao ispod njegove krosnje, listu koji se zapleo o njenu dugu kosu i njegovim drhtavim rukama dok ga je sklanjao..sjajni veliki kesteni crveno-smedje boje vire iz svojih jos zelenih bodljikavih kosuljica.
U parku sam, klikam svojim aparaticem za zaustavljanje vremena, uzivam i pomalo se primicem gradu.
Guzva, kao da nitko nije na poslu, auti jure na sve strane, ali lijepo je, gledam poznata lica, pozdravljam suncanim osmjehom, jer uskoro ce magle zastrti sve pa i lica…hladnoca ce se uvuci u svaki kutak nasih malih zivota…srca i misli…
Poznato lice, prilazi mi i obraca mi se…tebe poznam…da, kako me ne bi poznali (predavao mi je u skoli).
Kako ste? pitam, gledajuci to zbunjeno lice, oci koje nemirno lutaju oko mene …da tebe poznam…tebe cu pitati…tebi smijem reci…
Nelagoda mi se penje uz ledja, nekako mi cudno, al` sta reci, pa na ulici smo, prolaznici su svuda oko nas, poznati manje poznati, pozdravljam, odzdravljam…
Cuj, govori mi tiho naginjuci se prema meni, tebe poznam, pa cu te pitati (o Boze pa neka vec kaze), gdje je Posta?
Molim (lecnem se od pitanja, pa stojimo od Poste cca 50 m)?
Znas, nesto me nazivciralo dok sam placao racun, ma ne sjecam se vise za sta, a tada kad se uznemirim, izgubim se.
Nadam se da nije primjetio izraz moga lica, nisam bila spremna na to, nisam od nikoga cula, nisam nista znala…
Ajde da malo popricamo, predlazem, pa cemo odsetati zajedno do Poste ili…da nekoga zovem, da nekome kazem…joj meni.
Pristao je popricati samnom, pita me kako sam, sta radim, a onda mi ispricao kako se pred neka tri tjedna nije znao vratiti iz vocnjaka…
Raspitujem se da li je bio kod lijecnika, odgovori mi da je bio na svim pretragama, ali da nema dg…hm.
Polako se pogled smiruje, vise ne bjezi, njegove plave oci uokvirene borama i prosjedim obrvama, smijese mi se, kaze, e sada znam, znat cu doci do Poste i mislim da cu znati koliko novaca trebam dati za racun koji nosim na naplatu (a meni prolazi kroz glavu, Pitagorin poucak sam te pitao…izrecitirati ga moras, a ne misliti).
Pitam da li je siguran da ide sam, odgovara da je sve u redu .
Pozdravljam se i odlazim svojim putem, noseci knjigu koju sam procitala vratiti u Knjiznicu, korak vise nije lak, nekako me pritisla spoznaja da mu je dosao nemili gost zvani Alzheimer u posjet, ma koji posjet, pa taj se neda istjerati…
Namece mi se misao, da su nam produljili vijek trajanja, ali kvaliteta zivota , sta s njom, sta dobivamo sto smo zivi, a ne znamo ni tko smo ni sto smo?
Da li bi bliznjima lakse bilo da nas nema, ili da strepe da li cemo se znati vratiti doma?
U takvim teskim mislima idem polako doma (nova knjiga za citanje je u ruci), iza mene mladi covjek s djecakom koji je izasao iz skole, pretpostavljam otac, uzima tesku torbu na svoja ledja i slusa djecaka kako prica o dogadjajima u razredu…prica, mase rukama…a onda me zgromi glas oca: daaaaajjjjjjj zasuti vec jednom, uzmi zraka!
Kada je vrijem za slusanje?
Kada je vrijeme za pricanje?
Nesto se ocito pobrkalo….nisam vise sigurna sta, ali bojim se da bi taj otac jednoga dana u buducnosti mogao cuti iste te rijeci od sina. Sinu ce biti zamjereno naravno, ali, pa on ce samo ponoviti ono sto je slusao od svoga djetinjstva….
meni to sve 'vuče' na alzhaimera...
| Decy | 14.10.2008. u 16:23
mojoj prijateljici rekla je njena prijateljica:
'oprosti, ovo je ružno što ću ti reći,
ali blago tebi pa su ti mrtvi.
ja uvijek tražim moga oca
i nemam svoj život'.
tata joj boluje od alzhaimera i često
se izgubi.
a to tako počinje.
strašno....
Ja se bojim starosti ali rekao sam svojima kad ostarim da se samnom ne zajebavaju
| Kenguur | 14.10.2008. u 19:14
nego da me ubace u neki staracki dom.
Zao mi je tih starih ljudi a kako mi zena radi u starackom svasta se naslusam pa mi bude zao.,
Vecina jedva ceka da smjesti te starce u domove i kada umru da podjele njihovu imovinu.
Zalosno.
tuga Božja,rekao bi neko ...ali sve nas čeka radoblje koje se inače zove tim imenom - najgore što mže biti je biti sam u starosti i biti bolestan i živjeti napušten od svih to je beznađe ..imao sam priliku slušati kako ljudi naglas izogarju ....onu najstrašniju rečenicu ..... pozdravlja te bakin spomenar
| bakin spomenar | 15.10.2008. u 07:41
I moje godine mic po mic idu tam gdi je dragi Bog rekel laku noć,ali,odkud znam kad više niš nebum znal?Da se sada s tim opterečujem-nebum!Ja sam do njihovog posljednjeg dana brinul o roditeljima,nadam se da buju i kčer i njen sin to isto radili i za mene.Ali,tko zna kakav bu nam kraj...jedino znam da me to još ne brine i pokušavam stariti da druge s tim ne umaram.
| Sa dva prsta po tipkovnici | 15.10.2008. u 08:59
Kak sam odlučil pisati i biti tu na blogu sve dok mozak funkcionira,jedino bum vama ovde dosađival svojom poezijom,ak bu na to ličila,a kak volim fotkanje,bum šetal i fotkal.. :-)))
Osmjeh ti ostavljam :-)))
možda smo se srele?
| između jave i sna | 15.10.2008. u 13:49
snažno si ovo napisala... godine nas stižu i tko zna što nas čeka, nekako se najviše bojim baš tog zaboravljanja...
a mladi otac? ah, kad bi mladi mogli imati djelić naše mudrosti... tužno je kako se život sveo samo na užurbanost i borbu za više novaca, a gube se one prave vrijednosti života kao što je zajedničko odrastanje uz svoju djecu...
pozdrav ti topli i ako vidiš neku maslačkicu što s Fridom šeta, zaustavi ju ;)
zdravo požegana, nije me/nas odavno bilo, prilično zauzeti faksom i ostalim obvezama.
| starmen | 23.10.2008. u 00:31
neznam što reći na ovu priču, poprilično je tužna, što se naravno podrazumijeva. neznam, nadam se da me neće zadesiti slična sudbina...memories, memories...
jure
ugodan vikend i svako dobro
| bakin spomenar | 24.10.2008. u 18:25
da, nije važno koliko godina nam bude darovano da ih proživimo, već kakva je kvaliteta tog života kad predstavljamo samo teret nekome... nemam još takvih iskustava, roditelji su još zdravi, hvala Bogu, ali nikad ne znaš što nas čeka... :))
| poezija duše | 25.10.2008. u 00:33
....ajoj.....
| VJETROVI TUGE | 27.10.2008. u 12:29
ja imam fobiju mirisa staraca......
ponekad kada sjedim u busu znam razmisljati o tome
hoce li taj njihov miris prijeci na mene.......
fuj!!!!!!!
*osmijeh...:))
pozdravljamo te :)
| Tajanstveni hram | 28.10.2008. u 17:57
i ja još šetam tim parkom
| cvjetići | 31.10.2008. u 21:28
u mislima
da li je živo još ono stablo Ginko biloba na kraju parka ?
cvjetici - da zivo je i mislim da sam uspjela fotkati njegov plod, bar tako neki kazu iako ja nisam u to nisam sigurna, pokusat cu staviti sliku toga na blog, djeluje vrlo zanimljivo
| pozegana | 01.11.2008. u 00:21
lijepi podravi za tebe čitamo se
| bakin spomenar | 12.11.2008. u 17:26
Konačno sam se vratila u blogosferu, ovo je samo brzinski obilazak, tek da pozdrav ostavim...
| Irida | 15.11.2008. u 16:49
grozno,jadan,sigurno mu ni bližnji ne znaju u kakvom je stanju
| .Miss Angel. | 29.11.2008. u 13:36
da znaju nebi ga samog poslali,ili im uopće nie stalo
no evo mene nazad :)
*ljubim*
