srebrnosiva
Da li sam danas srela angela?
Da li i Vi birate hlad? zacujem pitanje.
Okrenem se i iza mene gospodja koja je davno presla 70, potpuno bijele kose, skladne figure, u bijeloj vezenoj kosulji, bijelim hlacama i bijelim cipelicama.
Tako je poceo nas zajednicki hod pod vrelim suncem podneva, skrivajuci se u mrsavom hladu pokoje kuce.
Tema naravno vrucina i dok tako hodamo gospodja zapne ramenom o neki lim na prozoru kuce pored koje smo prolazile i podere rukav prelijepe kosulje.
Bas mi je zao, krenem sa sazalijevanjem, pa kako bas sada to ( da i ne spomenem nelagodu, da je stalno davala prednost meni, jer ja tesko hodam i nije bas pazila kuda ide ona).
Ma nista, kaze ona, nasit cu neku zgodnu aplikaciju ili amblemic na rukav i sve u redu.
Ali...pa pokusavam nastaviti sa zlom srecom, no veli gospodja, sada je gotovo, rukav je poderan, nema natrag, treba naci rijesenje, a ja ga imam, kako sam rekla.
Nisam mogla doci k sebi, kakav mir, kakva smirenost i blagost u glasu, pa ja bi cijeli dan lamentirala o tome sto mi se dogodilo, kud bas meni, pa zasto uvijek bas meni, pa sta cu sada.
Posjedile smo malo na klupi kod kapelice i krenule svaka na svoju stranu, a ja i dalje razmisljam kako sam zapravo imala srecu sto sam je srela, sto mi je pokazala da ne treba uvijek sve gledati crno, da treba prihvatiti ono sto se dogodilo i ako treba pokusati popraviti.
Ne znam joj ni ime, ni otkuda je dosla ni kuda je otisla, ali mi je u mislima i eto pozeljeh podijeliti to.
Uvjerena sam da taj susret nije bio slucajan.
Hvala.
Moj je zivot igra bez granica...
Pisati ili ne pisati, pitanje je koje me muci vec duze vrijeme.
Dok hodam laganim korakom vodeci svoju ljubimicu u setnju namataju se misli i slaze se prica u mojoj sijedoj glavi, no kada to trebam pretociti na ovaj "papir", bas i ne ide.
No, zasto ne pokusati, pa nece me nitko kazniti ako ne bude dobro, mozda cak nitko nece ni pokusati procitati napisano. Eto.
U krosnjama je sve vise zlatnoga lisca no zelenog, pod nogama zasusti i nagazim na koji divlji kesten, promrmljam nesto o bolu koji me tad presjece.
Pricali su da je bio petak , da je vikala vise no sto je trebalo, uzurbani oko nje nisu mislili na njega, a on je rekao neka me odnesu u bolnicu, da nisam dobro dosla, da…nek idem…
nisam jos otisla, jos uvijek se motam u tom prostoru izmedju dolaska i odlaska s ponekim kratkim zaustavljanjima…
Tako je cini se poceo moj zivot koji se pretvorio u igru bez granica, doduse nisam sigurna cijih, ali znam jedino da nije bilo bas uvijek onako kako bi ja htjela, ili mozda kako su oni htjeli…malu mirnu, tihu i sutljivu, koja ce se maknuti s puta, jer je pozvana da bude rjesenje, a ne zeljena da bude voljena.
Imala je dugu crnu kosu za koju se redovno hvatala od ocaja kada bi dosli reci da sam poginula, da me ubio, da lezim mrtva sva krvava na livadici nedaleko kuce koja je trebala biti dom, da tocno tako, trebala…ali nije.
Da ostanem na nogama, da potisnem tu krupnu suzu koja se izdajnicki htjela skotrljati niz zaprljani obraz od grubih saka i udaraca, postadoh ili htjedoh postati, gruba, hladna, nedokuciva, uvijek spremna uzvratiti, a onda se dogadjalo da me proglase mrtvom…
…da da eno je lezi pod lipom, ciglom ju je pogodio u glavu…ne ne mice se…
pune sake kose, ali ne radi mene, nego sto ce on biti kaznjen, heh da.
... i jos jedno
Halo, javim se nezainteresirano na trece zvono svog starog crnog telefona, kakav se moze vidjeti jos samo u muzejima, hahaha, bas tako, ali glavno da funkcionira i ima tako lijepi zvooooooonnnn
S druge strane zice cujem, halo tko je to?
Pa onaj koga si zvao covjece, odgovaram.
Jesi li ti?
Tko ja?
Zena koja mi ne da mira ni nakon mnogih godina.
Ups, tko bi to mogao biti, pitam se.
Da te ne gnjavim puno, kaze on, da li si ti ona koja je rodjena 12 godina prije mene u istom mjesecu, ali 12 dana ranije?
Hahaha legendo, pa to si ti, gdje si se do sada krio?
Ne mogu vjerovati da si se sjetila istog trena.
A zasto ne bi?
Bili su to lijepi dani druzenja, odlazaka na zabave, ples do zore, nema veze ako su nove cipele napravile zulj, malo krvi nije smetalo, to su bili dani.
Redovno si dolazio obici svoje prijateljice iz djetinjstva, tako si i mene upoznao, a ja tako saznala da mi draga prijateljica starija nekoliko godina nego sto prizna. Ma nije morala skrivati godine, bila je kao lutka, lijepa, mladolika, uscuvana…neudana, a tvoja je zena navikla na tvoja putovanja, ma radi posla, naravno.
Sve znas, nista ne zaboravljas.
Tako nekako, a sto te ja to uznemiravam?
Htio bih te vidjeti, zaplesati, nasmijati se i reci , da ti se onda nisam usudio pokazati da mi se svidjas.
Zaboravi.
Sjecanja I
Cesto navracas u tisinu mojih misli.
Zagledana u proslost, prebirem trenutke lijepe i manje lijepe koje smo provele zajedno i na svoj uzas primjecujem da mi je promaklo mnogo toga.
Jednoga dana, a mozda ni tada, u svom sjecanju ces sresti lik koji je bio uz tebe cijeli svoj zivot, ali ne i obrnuto.
Tuzno, mozda i ruzno, ali nije te zanimalo kako zivi, tek sada kad sjedis sama i gledas u daljinu ocekujuci da dodje, ili da se samo javi onaj sto tebi zivot znaci, prodje sjena nasmijana, brizna, ponosna…, a sve za tebe.
Ma tko li je to?
Mozda spodoba koju si pospremila u ropotarnicu zaborava da ne moras sama sebi priznati da nisi bila fer?
Bijela pahulja, moja mala principesa
Mozda uspijem nesto i napisati za pocetak povratka, ma tesko je ili mozda nije, mozda zasvijetli neka lampica osim na boru i u mojoj glavi...mozda.
Koliko sam samo puta dosla i pokusala zaplesati prstima po tipkovnici, no valjda nije bilo dovoljno zelje.
Oprostila sam se od svog malog papagala, no nedostajao mi je netko s kim bi dijelila svoju svakodnevicu.
Tako se odlucih u svoj mali dom dovesti bijelu pahulju utjelovljenu u maloj slatkoj maltezerici.
Sada je vec "velika" no s njom stvarno nikada nije dosadno, vjerujem da cu vas nasmijati sa nasim dogodovstinama, a mozda vam i suza zaiskri potajno od tuge sto ju je netko napao, ozlijedio, a ona vikala u pomoc svojim visokim C.
Stigla je jedne veceri, donijeli je u maloj kutiji, kao bijelu grudu, uplasenu, siroko otvorenih crnih okica, koje gledaju sto se dogadja. Cvrsto je drzala svoju malu plisanu igracku svojim malim sapicama, bila je to veza sa mamom, sestrama i bracom, njihov miris koji ju je smirivao.
Dala se u istrazivanje stana, prosla ispod najdonje precke na stolici (cca 10 cm visine) i sasvim mirno obiljezila tepih, ups.
Pa nije jos znala gdje stoji njena pelenica, naravno da joj je oprosteno.
Problem je bilo spavanje, nisam znala da ce doci tu vecer, nista nisam imala pripravljeno, no sjetih se kosare za rublje, izbacih sve van , dekicu za nju unutra i eto krevetica,
Prespavale smo bez drame i cvileza, kao da smo oduvijek zajedno.
Povratak?
Smijem li uopce vise nakon toliko vremena krociti u ove prostore, a da ne povrijedim sve one koji su me vjerno pratili i strpljivo cekali da se vratim?
Smijem li vas zamoliti za oprostenje i dozvolu da se vratim?
Smijem li vam zahvaliti na dobrim zeljama i bodrenju da izdrzim?
Sve mi je ovo nedostajalo i zelim se vratiti, zelim opet pokusati napisati po koje slovo, rijec, podijeliti svoje sjecanje, nadanje, zelje....
Nece biti lako, vidim, ali tek kada dopustim prstima da zaplesu, poteci ce valjda nesto, prica....mozda
Jedna od onih koji su otisli
I sada pahulje tiho padaju, i cini se da cujem tvoj glas – da nisi na klizaljkama, bila bi tako niska… a ta tvoja razbarusena crna kosa…kao divljakusa…nisko celo…ma kako to samo izgledas….
Znam da si uvijek rado citala, pa se nekako u kutku svoje glave nadam da ces naci nacina da i ovo procitas, da znas da mi je zao sto je sve tako zavrsilo, da sam se mnogo puta pitala, zar je bas tako moralo biti…
Ma samo ga pogledaj kako izgleda, govorila si po ne znam koji puta, vidi te pjege po licu, tu zutu kosu, a tek razbijene uglove prednjih zubi kroz koje suska dok govori i pjeva svirajuci gitaru, hahahha smijala si se i nazdravljala prirodi sto se tako poigrala njime. Uvijek ti je sluzio za porugu, ne samo on nego i ja, tada tvoja najbolja prijateljica.
Sve je bilo za podsmjeh, moja visina, crna gusta i jako neposlusna kosa,nisko celo, ali za cudo ne i tvoja visina,a izgledala si kao lojtra, ravne kose i frntastog nosa.
Nisi smjela obuci cipele s petom, jer su ti decki dosezali jedva do brade, a ja sam nosila stiklice od 11 cm i uzivala lagano se ljuljajuci na njima.
Nekako u tom odrastanju, izmakla si mi, ismijavajuci sve i svakoga, za moga odabranika pitala, ma gdje si samo skupila tog klosara, valjda ne na cesti…ti tako savjesna, bez gresaka, poslusna kcerka postovanih roditelja…a onda puce glas….
U soku su naravno, pa sta mislis, susjeda im rekla kako lijepo izgledas u ockivanju bebe, a i muz tvoj simpatican, onako zute kose i pjegica po licu….nitko nije mogao vjerovati da si ti bas to napravila, govorila roditeljima da redovno ides na faks, a zapravo se vjencala s vjecnom temom svoje poruge i zapocela svoj zivot u drugom gradu. Slucajno su te vidjeli i kako nisu znali, ma kako su i mogli pretpostavljati da to tvoji roditelji ne znaju, rekli im za vas susret. Tesko im je bio, ali nastojali su zivjeti kao i do tada.
Ma imala sam osjecaj da izbjegavaju susrete samnom, no nisam zeljela poticati razgovor o tebi, boljelo bi ih, a ni ja bas nisam bila sigurna sta bi rekla.
Nisi se javljala, nisam znala, ali sam cula…da cula sam i bilo mi je zao, grubijan nasmijanog lica, tvoje modrice prekrivene laganim slojem pudera koji je trebao biti dokaz tvoje srece…zar nesreci nema kraja, pitala sam se kada sam cula da je bolest zakucala na tvoja vrata, da se slika svijeta kakvog ga gledas okrenula naglavacke, da je bolest ozbiljna i da se ne zna kako ce se razvijati. Od tada sam nastojala doci do tebe, ali kontaktirala si samo s jednom iz naseg drustva. Bila je draga uvijek i sve do sada, uvijek mi je rekla sta se s tobom dogadja i kada te ostavio, tebe i djecu i da te dolazio kinjiti kada si vec jedva stajala uz hodalicu, da je dolazio sa svojom mladom zenom traziti neka svoja prava, a ti, ti? Ti si ga branila, voljela? Ili si i tada skrivala pred nama svima sta se dogadja misleci da tako ni sebi ne moras priznati svoju zivotnu pogresku? Samo si nam tebala reci, bilo bi ti lakse, pa i odlazak u onu groznu osamljenu kucu kada vise nisi imala dovoljno novca za zivot u gradu, pa i onda kada su djeca krenula svojim putem, a ti ostavljena u nekon domu koji smrdi po lijekovima i mokraci…ustajali zrak od uzdaha tuge i cemera ostavljeni, zaboravljenih i nepokretnih, nekada tako zivih muskaraca i zena, koje sada jedva da netko i obidje…..
Milost zvana Smrt te pohodila, dozvolila ti da se smiris u njenom narucju, da se izdignes iz oronolug tijela, nekada visokog, sada vec zgrcenog od bolesti…da zaplovis do zvijezda…da nam posaljes osmjeh zrakom sunca, ma nema veze sto je zut kao njegova kosa, tvoj je.
Ovo ja za tebe draga moja NN, moje sjecanje na tebe, moj oprost sto si se rugala i meni. Tmurno je sijecanjsko vece, pahulje snijega po prekrasnoj nikad ponovljenoj koreografiji plesu uz moj prozor u kojem gori svijeca, a ja zelim vjerovati da si nasla svoj mir.
Dolazis po mene?
I opet pada snijeg, ne da pokrije brijeg,
nego da mi otkrije tvoje tragove.
Toplim ti dahom otvaram put
Snijeg je gust i ne znas kud
Zar?
No okno sto privlaci tvoje oko
Svijetli u tami
Ceka…
Tek skripu koraka
Tiho, jos tise…
Ne, neces me probuditi
Budna sanjam
Ispruzenu ruku tvoju
Kako me zove
Da podjem s tobom
Smijem li?
U tvojoj se kosi rasuse zvijezde
Snjezne
Meke ko usne ljubljene
Zeljne topline
Ljubavi nase.
Dragi moji, zelim vam svima Cestit Bozic i sretnu Novu 2009. godine, mnogo ljubavi, mira, obilje Bozijeg blagoslova, ma svu srecu ovoga svijeta,
s ljubavlju vasa Srebrnosiva.
Igracke za odrasle
Ne mogu vjerovati da vec dvije godine piskaram ovdje, kako vrijeme brzo prolazi, ajmo se cuditi, hahah.
Negdje u opisu bloga sam napisala da ce biti i komentara dogadjanja oko mene, pa nekako bas danas imam potrebu pisati o TV-u koji gledamo, tocnije programu.
Jucer tako dresiram svoj daljinski upravljac, skoci lijevo, stisni desno i ugledam, sto? umjetni penis. Koci se na sred ekrana, u svoj svojoj velicini ljepoti, boji i .... program RTL televizije negdje oko 19,3o sati, dakle vrijeme kada po mojoj nekakvoj procjeni takvim stvarima bas i nije mjesto ni vrijeme.
Necu reci da ne znam sta je to, necu reci da nije zanimljivo, ali cu reci da je neukusno u tom terminu takve stvari pokazivati, jer djeca su jos uvijek tu negdje, gledaju ili cekaju crtic (ali ne ocekuju takav, vjerujem) .
Netko ce reci da danasnja djeca znaju vise nego mi zelimo to priznati, mozda je i to tocno, ali bas ne vidim prijeku potrebu da im se to pokazuje i objasnjava kao igracka, hrvatski proizvod koji bi mogao postati prepoznatljiv, pa demonstracija pranja istoga u perilici rublja, onda susenja u susilici rublja s napomenom da je sada spreman za uporabu. Krasno, a da onda kazemo tati neka to napravi.......hm da s kojim ono deterdzentom, da li ce mama biti zadovoljna, bas sam zla.
Vjerojatno se mnogo pisalo o neprimjerenim emisijama, ali ova mi je posebno zapela za oko.
Nisam odusevljena ni s emisijom Moj tata je bolji od tvoga tate, jer sto time zelimo poruciti djeci, da treba dokazivati tko je bolji, pa ako nije tata, mozda brat koji ce te isprebijati negdje iza coska ako budes tvrdio da je i tvoj tata dobar...nesto mi tu ne ide pod kapu.
Pitam se kako se osjeca dijete ciji tata nije pobijedio?
Sa neuspjehom u takmicenju se bas ni odrasli ne nose tako lako, kako je tek djeci?
O trenutku istine da i ne govorim.
