srebrnosiva

Putovanje...

Jos ne vjerujem da je bas meni i to bas samo meni posveceno, meni napisano…uzivaj …
Znam da ces prepoznati da je pisano tebi i zato mi je tesko pisati, a to ne volim.
Vec sam pocetak…pises mi glazbom i slikom…vodis me plavetnilom bijeloga, bljestavilom netaknutog djevicanski cistog kutka, da li svijeta, pitam se. Zaobljujes moje misli pahuljama snijega, a onda od takvog ushita, smiraj dana…vece…za snove. Voda se zrcali kao moja dusa i u njoj ti duso moje duse, gdje pocivas na sigurnom, mada te kidaju od mene uvijek nanovo.
U snovima padam u dubine nepoznatog, sledjena od straha na grani bez lisca, ali ne bojim se, putujem s tobom i dalje…
Cvrsto se drzim za tvoju toplu ruku i dopustam biti ponesena u zivot neke druge dimenzije, gledajuci svijet sirom otvorenih oci, sva cuda ne lijepog i lijepoga…spoznajem da sve ima svoju cijenu…da sve nekuda brza, samo ti ostajes moja sigurna luka, moj svjetionik da se ne izgubim u mraku samoce..
Sve brze plovim u nebeskim visinama uzivajuci u osjetu da nisam sama, da si tu, da se mogu nasloniti na tvoje rame i samo sutjeti, dopustajuci ti da mi pokazes
cijeli svijet, da mi pokazes da mogu jos zivjeti, da mogu zaustaviti zlo koje mi prilazi, da se mogu i moram boriti.
Hvala ti…

27.02.2008. u 19:48 | 9 Komentara | Print | # | ^

More, more...

Sklupcana na fotelji citam dobru knjigu (po preporuci, Gonic zmajeva , toplo preporucam), ne ispustam je iz ruku.
Ocalice stavila na naslon fotelje, naravno da im je tu mjesto, zar sumnjati, eh.
Tako sva vec ukocena, spustih svoje male utrnule nogice na pod, kad nesto mi pod nogom. Ma, stanem ja malo cvrsce, osjetim popusta, pa onda jos jednom za svaki slucaj, valjda se tepih srolao kraj fotelje, pa da ga izravnam. Ali gle , op laaaaaa, pa to nije tepih, to su moje ocalice, covjece…
Gledam u cudu, sad vec bivse ocalice, neprepoznatljivog oblika i pitam se, a sto sada?
Ne mogu van bez njih, vrti mi se u glavi, ne vidim tv (jest, stvarno steta, ima se sto gledati, pa…), dakle treba doci nekako do doktora , pa dalje. Hm, klijesta, malo povuci, malo potegnii skoro dobro, sva sreca da nije i staklo puklo.
Sutra dan nekako stignem do dr, veli gospodja trebate i nova stakla, ova dioptrija je preslaba, aj dobro mislim, eh da, fotoosjetljiva – imate osjetljive okice ( a dusu, a ducanik, pitam se) i naravno novi okvir.
Probam jedne, ne…druge, ne…trece…ma tko zna koje i…no evo ih, kao stvorene za mene. Sta kazete…da stavimo „plasticna stakla“ bit ce vam lakse, rece gospodja….ma naravno smijesim se sretna sto sam konacno izabrala okvire, a tada…molim, koliko….1.620 kn….nesto mi se osmjeh sledio, samo okice trepaju…
Znate to je maxM……ahaa kazem ja, da kazem, mucam i gledam kako mi je more sve dalje i dalje, ta tako sam se veselila da cu malo na put.

19.02.2008. u 22:47 | 9 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

srebrnosiva

Putovanje...

More, more...

Opis bloga

Linkovi