Jos ne vjerujem da je bas meni i to bas samo meni posveceno, meni napisano…uzivaj …
Znam da ces prepoznati da je pisano tebi i zato mi je tesko pisati, a to ne volim.
Vec sam pocetak…pises mi glazbom i slikom…vodis me plavetnilom bijeloga, bljestavilom netaknutog djevicanski cistog kutka, da li svijeta, pitam se. Zaobljujes moje misli pahuljama snijega, a onda od takvog ushita, smiraj dana…vece…za snove. Voda se zrcali kao moja dusa i u njoj ti duso moje duse, gdje pocivas na sigurnom, mada te kidaju od mene uvijek nanovo.
U snovima padam u dubine nepoznatog, sledjena od straha na grani bez lisca, ali ne bojim se, putujem s tobom i dalje…
Cvrsto se drzim za tvoju toplu ruku i dopustam biti ponesena u zivot neke druge dimenzije, gledajuci svijet sirom otvorenih oci, sva cuda ne lijepog i lijepoga…spoznajem da sve ima svoju cijenu…da sve nekuda brza, samo ti ostajes moja sigurna luka, moj svjetionik da se ne izgubim u mraku samoce..
Sve brze plovim u nebeskim visinama uzivajuci u osjetu da nisam sama, da si tu, da se mogu nasloniti na tvoje rame i samo sutjeti, dopustajuci ti da mi pokazes
cijeli svijet, da mi pokazes da mogu jos zivjeti, da mogu zaustaviti zlo koje mi prilazi, da se mogu i moram boriti.
Hvala ti…
Post je objavljen 27.02.2008. u 19:48 sati.