srebrnosiva
Muko moja
E, ljudi moji, ovo moram ispricati, inace cu puknut na pola kao lubenica.
Dakle, kupila ja prije par mjeseci svojoj staroj majci novi tulifon (citaj telefon), jer njen je bio jos s onim okruglim brojcanikom, a onda ona krivo nazove, pa bla, bla…da ne duljim,
odem ja fino u trgovinu, kupim tulifon na dugmice, kako bi stara majka to rekla, promijenim uticnicu, spojim, provjerim i dam kratke upute o koristenju istog.
Sve radi ok, samo ne moze zvati preko grane, al nije to najbitnija stvar na svijetu, pa to nas stite da nam se ne nakaci neki diler i tako to, ma slusa ona vijesti i cita obavijesti koje dobiva uz telefonski racun. Sve do neki dan, radi bez greske, a onda pocelo neko malo krckanje, pa ne cuje, i naravno odmah mene, alllooooo, ne valja mi tulifon.
Odgovorim ja, a sta da radim, zovi one iz HT-a, neka pogledaju sta je s linijom i usput pregledaju telefon.
Stize «majstor» odmah treci dan i odmah s vrata: a joooj, to su najlosiji telefoni, pa s njima imamo samo problema, pa to je vasa kcer dobila djabe, dijelili su to u trgovinama ako kupite neku vecu stvar (da stvar!).
Pokusava stara majka objasniti da to nije tako, da sam ga kupila i platila, ali ne da se on smesti, nego odmah nastavlja, a kljuc, gdje vam je kljuc?
Ma kakav kljuc, odgovara ona, to sve zna moja kcer, pitat cu ja nju za to.
Da da, veli majstor, samo ju pitajte i recite da okrene s tim kljucem ovu strelicu (pa pokaze koju) na desnu stranu i postavi na zelenu tocku i sve ce biti dobro.
Aloooo, bio je i rekao da si ga dobila djabe (koga, sta, pitam ja?), da dodjes okrenuti na zeleno (koga, sta?), ma tulifon huh.
Pogadjate, naravno uputim se je odmah na lice mjesta, uzela kljuc (famozni kljucic kao za kofere), nasla opisanu strelicu i opisanu zelenu tocku, postupila po uputama majstora iz navedene firme i op laaaaaaaaaaa, ne moze se zvati niti jedan broj koji pocinje s 0, covjece.
Sta sad?
Pitam, mama, jel sigurno rekao zelena tocka?
Ma nisam ja luda, ako sam stara, rekao je ZELENA.
Probam vratiti na crvenu, gdje je bila, nece, a da stavim na zutu? Hoce, ali nema poziva, suti i trpi, samo se mozes javljati.
A da probate zamisliti paniku, ne mozete nikoga nazvati, a vama bas sada treba: doktor, frizer, pediker……., mila majko…
Muko moja po Ht-u, gdje mi je taj som, da ga pitam za zdravlje junacko?
Vrtim, okrecem i kako sam se u zivotu puno puta uvjerila da uvijek popusta pametniji, vratila se strelica na crvenu tocku (naravno da sam ju prisilila) i gle cuda, sve radi. Uzmem upute i naravno nadjem, da ako stavite strelicu na zelenu tocku zabranjujete sve pozive prema brojevima koji pocinju s 0, ako je na zutoj zabranjujete sve pozive, a crvena dozvoljava sve. Pa tko je tu lud, pitam se, sta je doticni gospodin htio dokazati, svoje neznanje ili da trebamo otici k njima i kupiti novi telefon?
I ne bi bilo tako strasno da nam takvi ne dolaze spajati kompice na adsl (moje osobno iskustvo), pa vam kazu kad stvar ne profunkcionira da vam ne valja komp, a kada ujutro radi, odgovor mu je, da je vasem kompu trebalo mira preko noci da shvati da je povezan s mrezom, jooooooooooooooj meni, znate sta sam mu rekla?
Covjece, pa nije to frizider, ma gdje me nadje.
U gostima
Eto me opet ovdje, a i kuda bi.
Pregledavam neke svoje biljeske, zapise, slike i slicice, pa naletih na davno napisanu pricicu,
Ufff, da vam ispricam kako sam bila u gostima? Moze?
Bilo je to davno, davno u jednoj zemlji seljaka...
Pozvali moju obitelj neki rodjaci sa sela, da kao dodjemo u goste, mi iz grada, ma naravno da povedu i djecu (dis` mene vodit na selo, covjece!).
Stigli mi, mene mati usminkala u neke volancice i masnice, brat, ajd` decko k`o decko, nis posebno, e, a u dvoristu blaataaaaaaaaaaa., taman za mene. I tako krenem ja u obilazak tog seoskog dvorista, cunjam, zavirujem, osluskujem, smrdi covjece, da umres, ali idem ja dalje. Cujem ja neke cudne zvukove, k`o neko roktanje, k`o neko cviljenje ma kako da ja to ne provjerim. Eto me do nekih zamazanih vrata, zavirim, kad tamo neka ogromna prasica (ma od kuda znah tada za krmachu) i neke male zive igracke oko nje. Guraju se, ciche i cinile mi se taman tako, da se ja poigram s kojom od njih. Fino se ja tu usuljam, uhvatim jedno za noge i malo cimnem, aaaaaau al je cicalo, ma odmah ga bacih natrag, fuj, sav uflitan, bljak, ali.....
dize se prasica (citaj krmacha koja se oprasila, ima ih 13 komada) i krene zamnom. U tren shvatih da treba bjezati, i to jako brzo, uf kroz blato u onim volancicima i masnicama, bijelim cipelicama, kazu, ni noge mi se nisu vidjele, srusila sve rekorde na kratke pruge, mati cupa kosu s glave, sve se ukipilo, majke ti, a ona sve blize, puse mi za petama.
Vrag odnio salu, vide ljudi, dijete ce stradati i baci gazda na razjarenu zivotinju neku gredu, to ju je usporilo taman toliko da se ja domognem sigurnosti (ah jadne li mene).
Ma nisu jos ni poceli vikati na mene, kada se zacuje lom i dernjava, ma naravno iz one prostorije, kad oni tamo, a krmacha utamanila svih 13 prascica (ma sad me i sramota).
Brzo nozeve, vrucu vodu, lance , komsiluk i morali je zaklati, jer je podivljala od bolova, odbila joj ona greda (koja je spasila moju ludu glavu) bubreg.
A sta da vam kazem, al su me natukli, a ja si mislim, pa eto, taki su ti odrasli, pa ko im je reko da nas zovu u goste, pa lijepo su mogli nam poslati jedno da ga u miru pojedemo (ma naravno da bi ga prije toga ispekli), ostalo bi im jos 12 i ona velika, ma zlocesta zvijer, pa di ce mene, onako lijepu u roza masnicama i volancicima, ganjati kroz blato, covjece...
Zao mi...
Iznenadih samu sebe razmisljanjima svojim dubukoumnim, da li zalim, da li bi, da je bilo drugacije bila sretnija, zadovoljnija, ispunjenija, mozda i zdravija?
Upitah se to kad se nadjoh kod covjeka moje generacije, koji kaze da je ostvario ono sto je zelio.
Sepajuci do kuce, polako, a kako i bi ovakva kakva jesam, otvorih plesnu dovranu u svojoj glavi mislima, zasto sam bas tako prozivjela darovani mi zivot. Dobih ga na upotrebu s ogranicenim rokom trajanja, i sada kad vidim da se blizi vrijeme isteka roka, pravim inventuru.
Negdje u cosku moje glave (a, znali ste da je glava coskasta, zar ne), pojavljuju se neki mali znakovi da sam mogla biti na mnogim mjestima majke nam zemlje, voditi sasvim druge razgovore, zivjeti drugi zivot.
Pa, zar ce mi biti zao sto nisam?
Nisam zavrsila faks i to mi je sada zao.
Prestala sam davno svirati, i to mi je zao.
Nisam u vezi sa svojom generacijom (uspjesnim ljudima!) i to mi je zao.
Ograniceno mi kretanje (ne mojom voljom), da kazem da mi nije zao, pa covjece, poletjela bih kada bih mogla, a ne samo hodala kao vecina.
Zao mi je sto mi je zao, ali bojim se da je sada kasno za sve.
Kako sam ja vidjela
…prestat cu sada o tome.
Moram ti otracati domjenak na kojem sam bila. Da li si vec od nekoga cuo, kako je bilo? Nadam se dobrom komentaru (ako ga je bilo), za nas.
Kako bi me veselilo da si bar malo cuo i da si me vidio (ma znam da jesi, na svoj nacin). Bijah obucena sva u crno (pa moja omiljena boja, zar ne), od glave do pete (za svaki slucaj ako nisi vidio). Duga crna suknja, crna bluza dugih rukava (blago prozirna, tek da naslutis sta je ispod nje), crne cipele (naravno stikla 9 cm), zar je potrebno naglasiti da je i sve ostalo bilo u tom stilu, moja crna kosa prosarana srebnosivim, koje si tako volio.
No da nastavim, lijepo sam vidjela kako su pristizali zainteresirani za nase umijece i za to da budu vidjeni . U trenu pozalih sto te nema, ali kad ugledah ulizicke smjeske na nekim (poznatim) licima, bijah sretna i ponosna sto nisi medju njima.
Rukovah se uljudno s poznatima, otrpjeh poneki komentar i poglede…
Zaduzeni za nadgledanje kako se tko ponasa i tko se s kim druzi bi brzo otkriven (naravno od mene, jer izucih ja izgleda dobro zanat, kako kaze moja kolegica).
Tajo nas obisao, porazgovarao, rukovao se (nekoliko puta) zazelio laku noc i to bi bilo to. Ljudi su se smjeskali (a sto su misili da mi je znati), jeli i pili kao da su iz gladi utekli, namjestali se da budu na crti obilaska ocevog.
Promatrah to iz svoga ugla oslonjena na rub stola i pamtila (sjetih se svoje zelje da imam kameru ).
Zelim vjerovati da te ovo zanima, a probaj zamisliti kako je bilo sve to vidjeno okom moje zamisljene kamere. Moze?
Generalni galamdjija, pognutih ramena, smjerno naherene glave, sklopljenih rucica, sepa, jer opet zasigurno ima na tabanima, ma one oci (oh, umalo ne napisah nesto drugo), da, kaze narod «kurje oci».
Mali Perica, po sistemu – kud on okom ja skokom, blago teleceg lisca nasmijanog, okica zacudjenih, uvijek na usluzi.
Poznato lice iz osusenih polja, blazeno se smjeska, vlaznih ociju iza ocalica (koje doduse puno toga mogu prikriti), brzo se oprasta, jer eto ceka ga put, noc je, a on je ipak dosao (da li sam? pitam se gledajuci plavusu koja se ne odvaja od njega).
A, da a onaj tvoj ljubimac, he he, velikih ociju, nemirno hoda noseci flasu, nudeci goste, ne bi li neprimjetno dosao do prijateljice koja se tako glasno hihoce svracajuci na sebe (pa tako i na njega) dosta pogleda. Robuje on i ne znajuci sto mu se sve plete iza ledja, a nitko da mu kaze. Hlace mu preduge, pa izgleda kao da hoce na brzinu odrasti, ali ne ide to tako lako, mnogima si na oku. I dok inace gospa cita, kazu (a kamera biljezi) kao majka «knespoljka», sitna joj se djeca o skut hvataju, a ona krsna, jedno nosi, drugo o skut visi, moj Srdjane, Mrdjene, Mladjene, dok silazi od govornice, a on smjerno gleda u pod (oh zloceste li i gresne kamere).
Naocit gospodin (kazu iz susjednog mjesta), ugodnog ponasanja, odmjerenog smjeska, ostavlja topao dojam, ali, sto mu bi s odijelom?, djeluje cudno, podstava se stisla (da li samo ona), pa nekako … Prijateljski se pozdravlja i spominje neka buduca putovanja (misli li tako?), ne mogu na brzinu procijeniti, jer lice je to covjeka od iskustva.
Nas mestar od katedre, prvi smeteno napusti zbor vidjenih gostiju, ne nasavsi si nigdje mjesta i bi mi ga zao.
Izblajhana plavusa, izbijeljenog lica, iscrtanih obrva i usana, utegnuta pojasom, okupirala oca pricama, savjetima mudrim, jer po godinama mu majkom moze biti. Sada u prvom redu, ali znamo mi (zar ne) koje ona mlada…. a sad stara – tu gdje je. Upucuje, kritizira (pa bivsa umjetnica s dasaka sto zivot znace) valjda ipak ima pravo svjetovati (cini mi se da joj je madez prosli puta bio kraj drugog oka).
Novinar sto je znao sta ce napisati i prije nego je dosao, drzi se case, hvali vino i gleda sve mutnim pogledom, kao da mu je samo on mutan.
Lijecnika, profesora, obicnih ljudi, svi zeljni da stisnu ruku, da budu primjeceni, smiju se da i ne znaju cemu, ali nije ni bitno, pa otac se nasalio.
Eto, sve vidjeh, samo sebe ne, jer ne vidjeh ogledala, ali i bez njega znam – sama, okomih se opet na one koji nose hlace, snimam sloj po sloj, ne za javnost, nego za svoju dusu i za tebe, duso moje duse.
(znat ce onaj tko se treba prepoznati)
Stafeta
Preuzeh blogersku stafetu (naravno od zvonjave, zlatno moje), pa da odradim svoje, evo 5 stvari koje niste znali o meni:
1. Bojim se pasa
2. Luda sam za setnjama uz vodu
3. Da mogu, opet bi isla na faks i zavrsila ga
4. Ucim iako imam 101 godinu
5. Volim se smijati
Molim da stafetu preuzmu:
- analiza
- robi
- Moooi
- Gad
- mima
Zatvori tiho
Hvala,
i Tebi sretan Bozic.
Sjedim, gledam, ne vidim.
Sretna!?!, uzdrhtala, sama.
Suze u ocima, za tobom?
Osluskujem, ne cujem te.
Ali..,tu si, u meni...
Nitko ne zna, pa ni ti duso moje duse,
da si moj.
Zatvori tiho da me ne probudis,
vjecnost je na mojim vjedjama.
Tko sam
Bijah u prilici proci kamenom pustinjom.
Zašto me se dojmila ta ljepota pustinje, ta divlja ljepota, surova i teška kao i moj život, hm.
Tamo visoko u stijenama bila bi prepuštena sama sebi, svojim mislima, tišini u meni i oko mene, suze ne bi morala skrivati. Tekle bi i tekle, možda pomogle nekoj travčici da preživi sušu, da li moje duše?
Bliže Tebi, da li bi tada čuo moj vapaj, moj krik bola osame, smrt moje duše, bi li oprostio da se "slučajno" sunovratim odozgo i nepozvana dodjem? Što i tko je moj svijet? Koga cekam?
Jednoga dana neću doći i nitko se neće pitati gdje sam, jednoga se dana neću javiti na telefon, pustite ga neka zvoni, ta to je jedini zvuk u ovoj pustoši.
Ma, nemojte se ljutiti na mene ako ostane neki nedovršeni posao, zalijte cvijeće i zatvorite knjigu, te svjedoke mene - MENE? Ali, tko sam ja...
Zavarati sebe, da ili ne
Evo mene! Dal` me netko trazio?
Samo vedro i veselo, to je moja deviza, bar sam si tako zamislila.
Dakle, od planiranog,
… hm da, svecana vecera - caj, prilog antibiotici (bez salate),
svecana odjeca - pidzama na cvjetice, pocesljana, uff kao u krevetu.
Jos uvijek se micem i disem, dakle ziva sam, a to znaci da cu opet pisati, samo dok jos malo dodjem do sebe, kad vec nisam uspjela do drugih.
No, po cemu je ovaj dan drugaciji od ostalih, pitala sam se nakon sto sam se probudila prvog dana Nove godine.
Kako se covjek moze utjesiti, kako moze sam sebe uvjeriti da su svi oni koji su festali, pjevali, jeli, pili, grlili se ….
zapravo sve namjestili, a nista se novo ne dogadja. Isto sunce izlazi, isto vidimo kroz prozor kao i dan ranije,ma kad vam kazem, sve je isto, samo …
