Iznenadih samu sebe razmisljanjima svojim dubukoumnim, da li zalim, da li bi, da je bilo drugacije bila sretnija, zadovoljnija, ispunjenija, mozda i zdravija?
Upitah se to kad se nadjoh kod covjeka moje generacije, koji kaze da je ostvario ono sto je zelio.
Sepajuci do kuce, polako, a kako i bi ovakva kakva jesam, otvorih plesnu dovranu u svojoj glavi mislima, zasto sam bas tako prozivjela darovani mi zivot. Dobih ga na upotrebu s ogranicenim rokom trajanja, i sada kad vidim da se blizi vrijeme isteka roka, pravim inventuru.
Negdje u cosku moje glave (a, znali ste da je glava coskasta, zar ne), pojavljuju se neki mali znakovi da sam mogla biti na mnogim mjestima majke nam zemlje, voditi sasvim druge razgovore, zivjeti drugi zivot.
Pa, zar ce mi biti zao sto nisam?
Nisam zavrsila faks i to mi je sada zao.
Prestala sam davno svirati, i to mi je zao.
Nisam u vezi sa svojom generacijom (uspjesnim ljudima!) i to mi je zao.
Ograniceno mi kretanje (ne mojom voljom), da kazem da mi nije zao, pa covjece, poletjela bih kada bih mogla, a ne samo hodala kao vecina.
Zao mi je sto mi je zao, ali bojim se da je sada kasno za sve.
Post je objavljen 22.01.2007. u 17:58 sati.