srebrnosiva

Kako sam ja vidjela

…prestat cu sada o tome.
Moram ti otracati domjenak na kojem sam bila. Da li si vec od nekoga cuo, kako je bilo? Nadam se dobrom komentaru (ako ga je bilo), za nas.
Kako bi me veselilo da si bar malo cuo i da si me vidio (ma znam da jesi, na svoj nacin). Bijah obucena sva u crno (pa moja omiljena boja, zar ne), od glave do pete (za svaki slucaj ako nisi vidio). Duga crna suknja, crna bluza dugih rukava (blago prozirna, tek da naslutis sta je ispod nje), crne cipele (naravno stikla 9 cm), zar je potrebno naglasiti da je i sve ostalo bilo u tom stilu, moja crna kosa prosarana srebnosivim, koje si tako volio.
No da nastavim, lijepo sam vidjela kako su pristizali zainteresirani za nase umijece i za to da budu vidjeni . U trenu pozalih sto te nema, ali kad ugledah ulizicke smjeske na nekim (poznatim) licima, bijah sretna i ponosna sto nisi medju njima.
Rukovah se uljudno s poznatima, otrpjeh poneki komentar i poglede…
Zaduzeni za nadgledanje kako se tko ponasa i tko se s kim druzi bi brzo otkriven (naravno od mene, jer izucih ja izgleda dobro zanat, kako kaze moja kolegica).
Tajo nas obisao, porazgovarao, rukovao se (nekoliko puta) zazelio laku noc i to bi bilo to. Ljudi su se smjeskali (a sto su misili da mi je znati), jeli i pili kao da su iz gladi utekli, namjestali se da budu na crti obilaska ocevog.
Promatrah to iz svoga ugla oslonjena na rub stola i pamtila (sjetih se svoje zelje da imam kameru ).
Zelim vjerovati da te ovo zanima, a probaj zamisliti kako je bilo sve to vidjeno okom moje zamisljene kamere. Moze?
Generalni galamdjija, pognutih ramena, smjerno naherene glave, sklopljenih rucica, sepa, jer opet zasigurno ima na tabanima, ma one oci (oh, umalo ne napisah nesto drugo), da, kaze narod «kurje oci».
Mali Perica, po sistemu – kud on okom ja skokom, blago teleceg lisca nasmijanog, okica zacudjenih, uvijek na usluzi.
Poznato lice iz osusenih polja, blazeno se smjeska, vlaznih ociju iza ocalica (koje doduse puno toga mogu prikriti), brzo se oprasta, jer eto ceka ga put, noc je, a on je ipak dosao (da li sam? pitam se gledajuci plavusu koja se ne odvaja od njega).
A, da a onaj tvoj ljubimac, he he, velikih ociju, nemirno hoda noseci flasu, nudeci goste, ne bi li neprimjetno dosao do prijateljice koja se tako glasno hihoce svracajuci na sebe (pa tako i na njega) dosta pogleda. Robuje on i ne znajuci sto mu se sve plete iza ledja, a nitko da mu kaze. Hlace mu preduge, pa izgleda kao da hoce na brzinu odrasti, ali ne ide to tako lako, mnogima si na oku. I dok inace gospa cita, kazu (a kamera biljezi) kao majka «knespoljka», sitna joj se djeca o skut hvataju, a ona krsna, jedno nosi, drugo o skut visi, moj Srdjane, Mrdjene, Mladjene, dok silazi od govornice, a on smjerno gleda u pod (oh zloceste li i gresne kamere).
Naocit gospodin (kazu iz susjednog mjesta), ugodnog ponasanja, odmjerenog smjeska, ostavlja topao dojam, ali, sto mu bi s odijelom?, djeluje cudno, podstava se stisla (da li samo ona), pa nekako … Prijateljski se pozdravlja i spominje neka buduca putovanja (misli li tako?), ne mogu na brzinu procijeniti, jer lice je to covjeka od iskustva.
Nas mestar od katedre, prvi smeteno napusti zbor vidjenih gostiju, ne nasavsi si nigdje mjesta i bi mi ga zao.
Izblajhana plavusa, izbijeljenog lica, iscrtanih obrva i usana, utegnuta pojasom, okupirala oca pricama, savjetima mudrim, jer po godinama mu majkom moze biti. Sada u prvom redu, ali znamo mi (zar ne) koje ona mlada…. a sad stara – tu gdje je. Upucuje, kritizira (pa bivsa umjetnica s dasaka sto zivot znace) valjda ipak ima pravo svjetovati (cini mi se da joj je madez prosli puta bio kraj drugog oka).
Novinar sto je znao sta ce napisati i prije nego je dosao, drzi se case, hvali vino i gleda sve mutnim pogledom, kao da mu je samo on mutan.
Lijecnika, profesora, obicnih ljudi, svi zeljni da stisnu ruku, da budu primjeceni, smiju se da i ne znaju cemu, ali nije ni bitno, pa otac se nasalio.
Eto, sve vidjeh, samo sebe ne, jer ne vidjeh ogledala, ali i bez njega znam – sama, okomih se opet na one koji nose hlace, snimam sloj po sloj, ne za javnost, nego za svoju dusu i za tebe, duso moje duse.
(znat ce onaj tko se treba prepoznati)

15.01.2007. u 20:01 | 4 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

srebrnosiva

Kako sam ja vidjela

Opis bloga

Linkovi