Bijah u prilici proci kamenom pustinjom.
Zašto me se dojmila ta ljepota pustinje, ta divlja ljepota, surova i teška kao i moj život, hm.
Tamo visoko u stijenama bila bi prepuštena sama sebi, svojim mislima, tišini u meni i oko mene, suze ne bi morala skrivati. Tekle bi i tekle, možda pomogle nekoj travčici da preživi sušu, da li moje duše?
Bliže Tebi, da li bi tada čuo moj vapaj, moj krik bola osame, smrt moje duše, bi li oprostio da se "slučajno" sunovratim odozgo i nepozvana dodjem? Što i tko je moj svijet? Koga cekam?
Jednoga dana neću doći i nitko se neće pitati gdje sam, jednoga se dana neću javiti na telefon, pustite ga neka zvoni, ta to je jedini zvuk u ovoj pustoši.
Ma, nemojte se ljutiti na mene ako ostane neki nedovršeni posao, zalijte cvijeće i zatvorite knjigu, te svjedoke mene - MENE? Ali, tko sam ja...
Post je objavljen 08.01.2007. u 10:21 sati.