Marketing
Jedna od onih koji su otisli
I sada pahulje tiho padaju, i cini se da cujem tvoj glas – da nisi na klizaljkama, bila bi tako niska… a ta tvoja razbarusena crna kosa…kao divljakusa…nisko celo…ma kako to samo izgledas….
Znam da si uvijek rado citala, pa se nekako u kutku svoje glave nadam da ces naci nacina da i ovo procitas, da znas da mi je zao sto je sve tako zavrsilo, da sam se mnogo puta pitala, zar je bas tako moralo biti…
Ma samo ga pogledaj kako izgleda, govorila si po ne znam koji puta, vidi te pjege po licu, tu zutu kosu, a tek razbijene uglove prednjih zubi kroz koje suska dok govori i pjeva svirajuci gitaru, hahahha smijala si se i nazdravljala prirodi sto se tako poigrala njime. Uvijek ti je sluzio za porugu, ne samo on nego i ja, tada tvoja najbolja prijateljica.
Sve je bilo za podsmjeh, moja visina, crna gusta i jako neposlusna kosa,nisko celo, ali za cudo ne i tvoja visina,a izgledala si kao lojtra, ravne kose i frntastog nosa.
Nisi smjela obuci cipele s petom, jer su ti decki dosezali jedva do brade, a ja sam nosila stiklice od 11 cm i uzivala lagano se ljuljajuci na njima.
Nekako u tom odrastanju, izmakla si mi, ismijavajuci sve i svakoga, za moga odabranika pitala, ma gdje si samo skupila tog klosara, valjda ne na cesti…ti tako savjesna, bez gresaka, poslusna kcerka postovanih roditelja…a onda puce glas….
U soku su naravno, pa sta mislis, susjeda im rekla kako lijepo izgledas u ockivanju bebe, a i muz tvoj simpatican, onako zute kose i pjegica po licu….nitko nije mogao vjerovati da si ti bas to napravila, govorila roditeljima da redovno ides na faks, a zapravo se vjencala s vjecnom temom svoje poruge i zapocela svoj zivot u drugom gradu. Slucajno su te vidjeli i kako nisu znali, ma kako su i mogli pretpostavljati da to tvoji roditelji ne znaju, rekli im za vas susret. Tesko im je bio, ali nastojali su zivjeti kao i do tada.
Ma imala sam osjecaj da izbjegavaju susrete samnom, no nisam zeljela poticati razgovor o tebi, boljelo bi ih, a ni ja bas nisam bila sigurna sta bi rekla.
Nisi se javljala, nisam znala, ali sam cula…da cula sam i bilo mi je zao, grubijan nasmijanog lica, tvoje modrice prekrivene laganim slojem pudera koji je trebao biti dokaz tvoje srece…zar nesreci nema kraja, pitala sam se kada sam cula da je bolest zakucala na tvoja vrata, da se slika svijeta kakvog ga gledas okrenula naglavacke, da je bolest ozbiljna i da se ne zna kako ce se razvijati. Od tada sam nastojala doci do tebe, ali kontaktirala si samo s jednom iz naseg drustva. Bila je draga uvijek i sve do sada, uvijek mi je rekla sta se s tobom dogadja i kada te ostavio, tebe i djecu i da te dolazio kinjiti kada si vec jedva stajala uz hodalicu, da je dolazio sa svojom mladom zenom traziti neka svoja prava, a ti, ti? Ti si ga branila, voljela? Ili si i tada skrivala pred nama svima sta se dogadja misleci da tako ni sebi ne moras priznati svoju zivotnu pogresku? Samo si nam tebala reci, bilo bi ti lakse, pa i odlazak u onu groznu osamljenu kucu kada vise nisi imala dovoljno novca za zivot u gradu, pa i onda kada su djeca krenula svojim putem, a ti ostavljena u nekon domu koji smrdi po lijekovima i mokraci…ustajali zrak od uzdaha tuge i cemera ostavljeni, zaboravljenih i nepokretnih, nekada tako zivih muskaraca i zena, koje sada jedva da netko i obidje…..
Milost zvana Smrt te pohodila, dozvolila ti da se smiris u njenom narucju, da se izdignes iz oronolug tijela, nekada visokog, sada vec zgrcenog od bolesti…da zaplovis do zvijezda…da nam posaljes osmjeh zrakom sunca, ma nema veze sto je zut kao njegova kosa, tvoj je.
Ovo ja za tebe draga moja NN, moje sjecanje na tebe, moj oprost sto si se rugala i meni. Tmurno je sijecanjsko vece, pahulje snijega po prekrasnoj nikad ponovljenoj koreografiji plesu uz moj prozor u kojem gori svijeca, a ja zelim vjerovati da si nasla svoj mir.
Post je objavljen 31.01.2009. u 18:33 sati.