Mozda uspijem nesto i napisati za pocetak povratka, ma tesko je ili mozda nije, mozda zasvijetli neka lampica osim na boru i u mojoj glavi...mozda.
Koliko sam samo puta dosla i pokusala zaplesati prstima po tipkovnici, no valjda nije bilo dovoljno zelje.
Oprostila sam se od svog malog papagala, no nedostajao mi je netko s kim bi dijelila svoju svakodnevicu.
Tako se odlucih u svoj mali dom dovesti bijelu pahulju utjelovljenu u maloj slatkoj maltezerici.
Sada je vec "velika" no s njom stvarno nikada nije dosadno, vjerujem da cu vas nasmijati sa nasim dogodovstinama, a mozda vam i suza zaiskri potajno od tuge sto ju je netko napao, ozlijedio, a ona vikala u pomoc svojim visokim C.
Stigla je jedne veceri, donijeli je u maloj kutiji, kao bijelu grudu, uplasenu, siroko otvorenih crnih okica, koje gledaju sto se dogadja. Cvrsto je drzala svoju malu plisanu igracku svojim malim sapicama, bila je to veza sa mamom, sestrama i bracom, njihov miris koji ju je smirivao.
Dala se u istrazivanje stana, prosla ispod najdonje precke na stolici (cca 10 cm visine) i sasvim mirno obiljezila tepih, ups.
Pa nije jos znala gdje stoji njena pelenica, naravno da joj je oprosteno.
Problem je bilo spavanje, nisam znala da ce doci tu vecer, nista nisam imala pripravljeno, no sjetih se kosare za rublje, izbacih sve van , dekicu za nju unutra i eto krevetica,
Prespavale smo bez drame i cvileza, kao da smo oduvijek zajedno.
Post je objavljen 26.12.2012. u 17:04 sati.