Danas sam jako tuzna, ne mogu si pomoci, jedina pomoc je da ovo ispricam. Znam da nitko ne voli tuzne price, ali zelim je podijeliti s vama, zelim da se zna, iako nisu vazna njihova imena.
Voljeli su se njih dvoje, jako, jako. Bilo ih je lijepo gledati kako zaljubljeni setaju drzeci se za ruke i mastaju. Ona onako crne kose i malih pjegica po licu, uvijek njezno nasmijana, on velikih zacudjenih ociju, kako je gleda s obozavanjem.
Eh da, nisu bili iste nacionalnosti i upleli se (hm koliko puta to naprave misleci da rade dobro), naravno njegovi roditelji.
Nije to kraj price i nije samo tuga radi toga.
Odlucili njegovi ozeniti ga i on nije imao kuda nego ispuniti njihovu zelju.
I danas pamtim njene suze, njen napukli glas, drhtaj usne, smeteni pogled, kada mi je rekla, da, danas se zeni, da li cu moci to prezivjeti...
Zivot se nastavio, njegovi se petljali i dalje i zena pobjeze od njega i njih.....
Da li je to nova sansa za njih?
Ne. Doveli su drugu.
I druga je otisla....
Ona je zivjela sama, radila, tugovala, mozda se nadala, mozda....
Godine su prolazile, oni se ponovo nadjose. Srela sam ih opijene srecom, pricali su mi sve kako je bilo, upadali jedno drugome u rijec, da mi kazu detalje, kako su se sreli, kako je ona oprostila sto je popustio roditeljima, sto nije slusao srce, a ja sretna slusala, ma konacno da su sretni, nista se manje nisu voljeli, ma prekrasno ljudi moji.
Odoh polako (a kako i bi drugacije) namatajuci u svojoj glavi, kako se zivot pobrinuo (ili netko drugi), da njih dvoje budu sretni, da zajedno docekaju starost, da budu potpora jedno drugom....
Neki dan ga sretoh, mahnem na pozdrav i viknem, pozdravi je, bas ste super...........
Danas, sta danas, ? Sok. Sta da kazem, mislila sam da ce se tabla s osmrtnicama srusiti na moju glavu... citam, ne vjerujem, stavljam naocale za citanje, ma je, pa je, on je
da... iznenada preminuo...
Kazu, vratili sa setnje, uzeo daljinski da upali tv....i nikada ga vise nece upaliti...
ma zasto?
Post je objavljen 05.07.2007. u 21:33 sati.