Kako ovo poceti pisati, a da ne ispadne cendranje?
Nikako mi nije namjera da pisem samo tuzne stvari, ali evo i ovo sto mi se danas dogadja, podsjeca me na niz dogadjaja u mom zivotu u kojima sam se (ili su me drugi) uvjerila da sve ima svoju cijenu, da se sve mora platiti (nije mi utjeha sto je i drugima tako, jer im to ne zelim).
Vani je strasna vrucina, prestrasna, a ja sjedim u ugodno rashladjenom stanicu, klima pomalo radi, komp na radnom stolu, glazba lagano svira i svatko bi se normalan upitao, i? Da, bas i?
Jos u vrijeme kada sam isla u osnovnu skolu, (a bijah odlicna ucenica), uciteljica je odlucila podijeliti neke sitne nagrade (koje su nama mnogo znacile), nama odlikasima. Cini mi se da sam joj nekako bila draza od ostalih, pa nije znala kako da meni pokloni ono sto je mislila da ce me najvise razveseliti. Odlucila se (danas znam da je to bilo jako pogresno) ispisati nagrade na papirice i staviti ih u kutiju, da mi izvlacimo, pa tko sta izvuce, njegovo je. Sve smo to onako veseli napravili, svatko je od nas nekoliko odlikasa izvukao svoj papiric i predao ga uciteljici prethodno pogledavsi sta je dobio. Nije bila zadovoljna sto ja nisam izvukla ono sto je ona namijenila meni i jednostavno se odlucila oduzeti drugoj djevojcici izvucenu nagradu i dati je meni. Dakako da sam bila premala da bih se pobunila ili napravila nesto drugo, uzela sam poklon i otisla doma.
Bila je zima, jedna od onih sa mnogo snijega, kada smo se po cijele dane preko zimskih praznika sanjkali, neumorno vukli sanjke uz brijeg da bi se za par minuta, vristeci od ushita i djecije radosti spustili do podnozja, a onda jos jednom, pa jos jednom…od nekuda su se pojavila njezina dva brata, stariji od mene, veci i jaci naravno. Vikali su na mene radi nagrade, a onda me poceli tuci…jako su me tukli, nemilice su me tukli i tukli, vruce su mi suze palile obraze, …nisam nikoga zvala, a koga bi, svi su se razbjezali…pljustali su udarci i nogama i rukama po meni, srusili su me, a onda su mi trpali snijeg u usta u kojima se bojio mojom krvlju…sve radi jednog cesljica, koji je bio tirkizne boje sa sarenim svjetlucavim zvjezdicama, koji mi se se cak nije ni svidjao.
Zanimljivo, ali se vise ne sjecam kako su i zasto prestali, ali nekako sam se uspjela ustati, i otici doma. Nikome nisam nista govorila, ali nisam zaboravila.
Nitko od njih troje nije dobro prosao, braca su umrla ne presavsi 45 godina, alkohola…bolesti, a ona se vukla po zatvorima…
Majka je voljela da budem lijepo obucena, pa sam nekako uvijek «odskakala» od mojih prijateljica (pitam se da li su to one doista bile) . Kada bi se dogovorile da izadjemo u setnju ili negdje van, u kino, gotovo uvijek su imale razlog da se ne ide, nakon sto bi vidjele kako sam obucena…
I tako, da sada ne nabrajam sve te ruzne stvari koje godinama potiskujem, ali prisutne su i kao utvare me opominju, da sve sto mi se lijepo i dobro dogadja, da moram platiti visoku cijenu, ponekad previsoku.
Da, zanimljivo, znanica koja nazalost boluje od leukemije (o tome me zamolila da nikome ne govorim, pa to i ne cinim), nazvala me za ovih vrucina (dok jos nisam imala klimu) i rekla, da bi se ona ubila da je bolesna kao ja…ljudi zar je potreban komentar…
O mojoj velikoj i nesretnoj ljubavi, (uvjerih se da nije dobro unesreciti nikoga), samo napomena, sin prvorodjenac, bolestan (koliko sam cula srce), njegovoj maloj necakinji pila odrezala palac na desnoj ruci, a on, onako lijepog tena, barsunaste koze koju sam tako voljela, on ima psorijazu…nisam sretna.
Ono sto me potaklo na pisanje ovog neobicnog (priznajte ipak da jest) posta, je pocetak, dakle ugodno rashladjeni stan….i drugima je vruce, nemaju ugradjene klima uredjaje, ali ne, ne obilaze me, ne dolaze, ne zanima ih kako sam, pa cak i kada ih zovem na druzenje, da i njima bude lakse prebroditi tih +40, odgovor je...pa nije tako vruce..heh, naucila sam lekciju zivota, neka plati taj svoj «luksuz» samocom. Ok.
No ja cu biti i dalje ok, i dalje cu pisati, ponekad o tuznim, ponekad o veselim stvarima.
Ali, nekako mi se cini da covjek ima vise potrebu reci ono sto ga boli i tisti, nego ono sto ga veseli, pa eto…
Post je objavljen 19.07.2007. u 23:16 sati.