smotani

utorak, 31.03.2009.

Ludilo ....

Malo sam danas u nekim zbrčkanim mislima.... od putešestija na poslu, do nekih mojih psiho – priprema za naredne dane. Spominjao sam čišćenje kutija... da, došlo je vrijeme, ali i potreba za njih... približava se glavna rasprava, u kojoj glavnu mušku ulogu imam ja, a žensku ona spodoba od žene koja je nasljedila očev stan a koja i danas, obračajući se mom odvjetniku ( prijatelju ) spominje i „uvjet“ kojeg je otac kao „posljednju želju“ ostavio. O, Bože.... prosvijetli me... ja više ništa ne razumijem! Koje su granice ljudske gluposti? Da li sam ja toliko glup, blesav...ili je to ona koja i dalje živi u toj iluziji, u tim mislima... koja i dalje vjeruje da je ostvarenje „te želje“ moguće? Trebao sam naći neke papire koji su, prema riječima mog prijatelja – odvjetnika, nužno nam potrebni za raspravu. Iskreno, bojao sam se da sam to u jednom od svojih napadaja bijesa i bacio...ali, ovih sam dana stavljao sve što je papiru sličilo na jednu hrpicu, koja je, polako prerastala u hrpetinu. Danas sam se primio detaljnijeg gledanja u tekstualni dio istih...i, hvala Bogu, nakon kratkog vremena pronašao sve, pa i više od potrebnog....Ne, ne borim se za taj stan, već samo želim očistiti okaljano mi ime...i, milostivu spodobu natjerati da, barem jednom, korača pognute glave.. iako, pokušavam zamisliti tu scenu no, ne uspjeva mi.... Na poslu zanimljive scene koje se izmjenjuju iz dana u dan... nekako mi vrijeme brzo protiče u ugodnoj atmosferi i ne znam, da li se previše „zafrkavam“ na poslu ili sam si opet, neprimjetno, natrpao u toj ljepoti okoline dodatne poslove – no, ne marim što ostanem i malo dulje jer ponovo se pojavio neki mir i opuštenost – što, priznat ćete, danas baš i nije često. Iznenađujući obrat u odnosu sa guzdom malo me zbunjuje ali, sa male udaljenosti, promatram to kao nužnost suradnje. Ne zanosim se nikakvim obratima i preokretima već, vrlo oprezno, poučen lošim iskustvima, sa dozom podnošljivosti ali sa puno profesionalizma odrađujem zadano , pa i puno više od toga. Proslava kolegičinog rođendana je blizu... i, nekako mi se čini da ćemo ga proslaviti na nečijoj viksi. Počinju lijepa vremena... a mi smo doista dobar tim koji se i vikendima druži i zabavi.. i nama nikada dosta nas samih. Naravno, okupljaju se cijele obitelji, djeca, psi... a ima nas svake vrste. Samo je upitno ko će otvoriti sezonu domaćinstva – ne, nije pravilo da se kod slavljenika nalazimo – jer, pa naravno, slavljenika mazimo. Nekako mirišim da ću ja prvi „nadrapati“ jer me i tako prozivaju da bi mogao pekom počastiti za povratak u drim tim... Ah, Todore... izvadi dvije hobotnice ... one koje su na ledu barem godinu dana hehe.... A ovo vrijeme me nekako još više ostavlja tmurnim..no, ne dam se... osim što sam u najboljim godinama još sam i mlad hihi I, iz svoje humanosti, osjećaja, ali i apela, molim Vas pogledajte na blogu Morske zvijezde objavljeni post i pomognimo maloj Pauli!

- 21:06 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.03.2009.

Najbolje godine :)

Čudno neko vrijeme Za moje dileme Kiša koja dosadno pada Ne ulijeva baš previše nada Kopkanje po škrinjicama brojnim Noć u kojoj se pomalo znojim Sve se nekako zbilo u meni Sve je nekako posvećeno tebi... Tebi, meni...prošlim vremenima Okovanim teškim bremenima Ali, okovi koji me stežu Kao da podlježu nožu i rezu... Vrijeme – taj (ne)prijatelj stari Stvara pomutnju u mojoj glavi Pretince polako spremam I čudnog pogleda unatrag gledam Svjestan da ... povratka nema Na nove se korake spremam Uz motiv i podršku koju imam Radosno glavom klimam Polako novu slažem škrinjicu Gledam „čarobnu“ bilježnicu.... Pogleda nijema u riječi gledam Zaboravu mjesta nedam Samo pokušavam posložiti stvari I svako vrijeme u svoje stavit...... O uspjehu ne želim dvojit Samo korak naprijed će me zadovoljit! I danas sam na radiju čuo pjesmu ovu Taman u njoj vidio figuru svoju Složio sam spotić mali Dobro Vlado, ne hvali.....

- 21:37 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.03.2009.

Vikend...

Vikend protiče zacrtano... primio sam se „posla“ kojeg odgađam već neko vrijeme, a koji se, gle čuda, neće sam napraviti.... Iskreno, najrađe bi to preskočio...ali, mora se.. Jučerašnji je dan protekao što u kutijama punih nekih čudnih stvari – neke su me doista raspametile kad sam na njih naišao... prisjetio sam se i djetinstva, ali i onih starijih dana... i majke koja je brižno sve bisere svog ljubimca spremala i uvijek imala nešto za dodati.... Naišao sam i na Runolist koji je od starosti već klonuo...a kojeg sam, jednom prilikom „maznuo“ na Velebitu. Znao sam i tada da je to zabranjeno, ali, ko bi mu odolio? Danas to sigurno ne bi tako napravio...već pametnije... pokušao bi ga sa korjenom presaditi u svoju oazu... i prisjetio sam se majčine „bukvice“ tada...ali i svoje reakcije...“ ma kaj sad... sad je gotovo, da ga odem vratiti i zalijepiti?“ Naišao sam i na neke stvari koje su me malo dotukle, pa sam brzo prekinuo čeprkanje po toj kutiji... prešao na drugu... u svakoj ista priča – malo lijepih, malo ružnih uspomena. Kombinirao sam kutije sa ostalim kućanskim poslovima i pitao se „dakle, koliko Smotani i ja možemo veša zaprljati??“ – ali, barem sam taj akcijski plan odradio do kraja. Nekoliko vreća smeća samo su znak da sam se doista uhvatio u koštac sa nekim stvarima – polako, ali temeljito – i to me veseli. Potrajat će to čišćenje jer ima kutija..oooo ima... no, svaka ispražnjena kutija, svako to čeprkanje koje, iako malo boli, radi mjesta ...nekim, nadam se, ljepšim i sretnijim danima.....zbog kojih sam i krenuo u ovu nemoguću misiju ... Uz vreće smeća, skupljam i stvari koje ću odnjeti u obližnju udrugu „ZGB bokci“... iskreno, ne znam kako su te neke stvari završile kod mene, ali, vjerojatno u onom bijesu, zbunjenosti malo sam smotao lončiće – ništa čudno...no, ne mogu nekako baciti te stvari – trenirke, majice, košulje – koje su gotovo nove kad ima ljudi.......kojima to i te kako treba.. .eto, ipak nešto pametno nakon svega....... Navečer, malo potišten, malo zamišljen...okrenuo sam na Zvijezde pjevaju... i, doista sam zaboravio, na trenutak, na sve „gluposti“ ... raspjevao se, rasplesao – iako se me leđa već počela po malo boliti – ali i nasmijao do suza.. Naravno, Katja i Đani.... dakle, kad malo bolje razmislim... ma imao je Rajko pravo kad je rekao.. to je šou, i on upravo tako doživljava taj šou... Iskreno, Katji svaka čast – pomislio sam da joj se pridružim i oslobodim Đanija, jer, nekako mi se bolje čini kada bi Katja i ja zapjevali... jednako bi „dobro“ zvučali i razlika bi bila neprimjetna – djelovali bi kao tim... no, kako je meni majka znala reći.... „sine, pjeva se srcem.“ Da, pjevao sam ja sa srcem ali je ona uvijek čepila uši..hm, pitam se zašto? Ali, iskreno.... nisam se dao smesti.. i kako Hus kaže...na privatnim tulumima sam baš bio dobrodošao – barem ih je imao ko zabavljati.... I od sada gledam to ko šou... prisjetio sam se sezone Plesa sa zvijezdama i Gopca....cijela je nacija navijala za njega, pa i ja...iako, to nije imalo baš neke veze s plesom...ali, plesao je srcem..... Samo, iskreno ne bi bio u ulozi žirija . Martina mi djeluje kao dežurna vještica, ali, žena je shvatila svoj posao kao da na Akademiji ocjenjuje studente... Ma, ipak je ovo šou... život je tako blentav i potrebno je malo neozbiljnosti, malo opuštanja i smijeha... Zato........ Dobro, dobro...ma neću vam ja zapjevati... a ja odoh dalje.... u moje "škrinjice"....

- 15:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 28.03.2009.

Petak sa upgrade:))

Opet kraj tjedna – petak, vikend.... nekako mi se čini da vrijeme naprosto leti.. Na poslu je sve nekako mirno... kao zatišje pred buru....atmosfera je bila radna, ali i puna malog opuštajućeg tempa – na koji nismo navikli krajem tjedna... Naravno, predobro je bilo da bi tako i završilo.. Burin je puhnuo u 15 do četiri..nastala je lagana panika... preuzeo sam na brzaka odraditi taj dio i u toj brzopletosti nisam ni do kraja pročitao upute od guzde. Ispostavilo se – i bolje da nisam! Naime, da sam vidio i skriveni tekst ( ma morao bi već konačno i on naučiti da sitna slova čitam samo u Ugovorima – i to jako oprezno...) ostao bi još barem sat vremena. Ovako, brzo sam mu odgovorio, zapravo, ponovio što već danima govorim i dodao dio na novi upit... , poslao mail i zbris... pa petak je! Nije očekivao takav oštar odgovor od mene ( hm, kriv je onaj dio sa malim slovima), ali, konstatirao je kako mu se sviđa da sam dosljedan u svojim stavovima (??) . e, sad ću se je zapitati ... da li on to mene provjerava? Pa kroz ove godine ( a naročito prošle ) trebao je naučiti da ja ne podilazim, ne mjenjam mišljenje kako vjetar puše – makar on zapuhao i od njega samoga...makar i pod cijenu radnog mjesta... pa jesam li ja fiškal ili nisam...ja sem za praficu! Tak.... I kad sam to zbrzao...kidnuo sam doma...naime, ovaj sam vikend odlučio ostati doma i obaviti neke unutarnje radove... nakupilo se toga, a i vrijeme je za proljetno čišćenje u stanu. . . . prošlo je i neko vrijeme koje mi je bilo potrebno za moje slaganje kockica... i vrijeme je da se uhvatim u koštac sa kutijama iz očevog stana. Znam, bit će tu i uspomena, bit će tu sijećanja... ali, moram makar početi s time jer s tim sam kutijama napravio takav đumbus da stalno nešto preskačem.... i, donio sam odluku.... nema suvišnih sentimenta – bacam sve što bi moglo na neke ružne stvari podsjetiti – ma koliko mi stvari bile drage...... Proljetno čišćenje počinje ovaj vikend, znam, potrajat će... jer, naravno, slijedeći idem na viksu...ali, bitno je da krenem.... Na povratku doma, svratio sam pogled... da li mi je prijatelj policjot na radnom mjestu...baš sam bio neke volje nalaktiti se na prozor...samo da me zaustavi hihi...ali, i njemu je petak.... Već nekoliko dana na putu kući primjećujem ovu sliku..... Kako se ovo brdo drva nalazi kod Kockice gdje se nalaze Uredi vlade RH – Ministarstvo prometa ( to znam jer sam tamo išao po neko rješenje) i još neki uredi... došao sam do zaključka da je Vlada počela provoditi antireceskijske mjere.... evo, za grijanje su počeli upotrebljavati drva .... Doista, nemam pojma što ta drva rade tamo...ali ni ova moja pomisao nije loša.......samo, ovako pobacana, ova mi drva uništavaju i još jedne vjesnike ljepših dana, koje sam, prošle godine, vrlo često primječivao, slikao..... uživao u njihovim bojama...... Ovo je trebalo biti objavljeno jučer....ali me od popodneva dočekivala poruka U tijeku je kratak upgrade. Pokusajte ponovno malo kasnije. Hvala! E pa, ma koliko kratki, nisam ga dočekao..... i naspavao sam se, popio jutarnju kavicu, i sva sreća da je bio „mali“

- 10:33 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.03.2009.

Po jutru se.... :)

Mislim da sam već jednom ( da jednom ) upotrijebio onu kako se po jutru dan poznaje? E, pa evo, i opet ću..... Jutros sam malo „zakasnio“ na posao... ali, kriv je moj glupi običaj povratka u krevet na deset minuta... Na vrijeme sam se dignuo, obavio higijenu... i , po običaju, poravnao leđa... e, baš sam ih poravnao... kasnio sam oko sat vremena na posao...ali, ništa strašno...postao sam nevidljiv pa niko, osim mojih u sobi, nije niti primjetio da nedostajem.... No, ako nisu primjetili da nedostajem, siguran sam, čuli su kad sam došao – moje drage cure su se toliko razgalamile da bi i gluhi čuli... „pa di si ti?“ „ajme, kakvi podočnjaci, ko je to tulumario?“ „ Noć je za spavanje, a ne za...:“ i tako, barem pola sata su one raspravljale o mom kašnjenju, a ja, ja nikako nikako nisam dobio priliku za riječ – ma, ko bi me i slušao.. Dan je bio malo opušteniji, pa četvrtak je... a obično je to neki dan „između“.. i priprema za sutrašnju „histeriju“ . Gladan sam bio već u deset sati – što me iskreno začudilo.. no, udovoljio sam mom gladušu pa je osim slatkiša dobio i jedan sendvičak...... Oko jedanaest me nazvao moj prijatelj „pomorac“ da je u blizini i da se vidimo na jednom kratkom piću – naravno, za mene je to značilo kratko izbivanje, a za njega – kratko piće sa starim frendom. Baš sam ga se zaželio – malo smo proćakulali jer ima neke posliće za obaviti a i feštu priprema ovih dana. Sad su, naravno, prvo na redu draga, roditelji, rođaci.... Dakle, taj se nikada neće uozbiljiti... osim, čini se, svadba je na vidiku, pa ga možda malo žena „ukroti“. Kako stvari stoje ovo će mu biti posljednja „pauza“ od plova... ima namjeru još jednu rundu i onda...skidanje s broda zauvijek. Ali, moram vam reć kako je dobro složio plan... sad se oženi, žena zatrudni i taman kad se vrati bit će i muž i tata... e prijatelju, samo da ja opet ne moram voziti u rodilište..... Nakon te „kratke“ pauze cure su dogovarale proslavu jednog ročkasa i poklon koji ćemo kolegici uzet. Dakle, uvijek me fasciniraju te njihove inspiracije... a najbolji dio je kad mene pitaju za prijedlog...hmmm, janjetina, može i pravi pršut, Paški sir... OK, iskreno ne znam za koji su se poklon odlučile osim što znam da sam oslobođen svega osim nabavke cvijeća... to mi je po pravilu zadatak jer imam „svoje tete“ koje obožavam najviše zato što uvijek, baš uvijek slože aranžman, buket i sl. baš onako kako sam zamislio... Mislite, pa to je i OK? Je, naravno, samo treba mene razumjeti što ja želim... kad ja to smotam ovako i onako, samo ja znam što je u mojoj glavi – no, kad dođem po naručeno shvatim da baš nije to bilo tako nerazumljivo, naprotiv – još je ljepše od zamišljenog. Odrađen posao, i koja minuta kasnije (pa ipak sam kasnio) i taman krenem doma kad zvoni fon... razmišljam vratiti se ili ne? I, naravno, ipak se vratim – stranka kuka...help mi...opet pali stroj..... i, produžim ostanak nekih petnaestak minuta., i konačno krenem domeka..... Pred samom kućom, skrećem u svoju ulicu, sunce ravno u oči, spuštam štitnik a neki pješak mi gacka preko ceste... onako zasljepljem samo što nisam počeo trubiti neopreznom šetaču...kad, približivši se na par koraka skužim..pandur.... e /(&(%$%“# naravno, pričao sam na mobitel... stanem ja, vlast traži prometnu, vozačku... imam ja sve to... „jeste li što pili danas“ a jesam, jesam... cedevitu, kolu, kiselu...no, odgovaram..“.ako mislite na alkohol...nisam...“ pogleda vlast papire i pita „zmate li zašto sam vas zaustavio?“ eh, rutinska kontrola garant nije... a velim ja, „ znam znam...mobitel“ .... ma, nije ni upalilo da sam pred kučom i da sam samo provjeravao trebam li što kupiti (ne znam samo ko bi mi se doma javio hihi)... Veli Organ...500 kuna odmah ili za osam dana... ma na rate prijatelju, na rate... i OK...napiše on meni uplatnicu, uzmem ja nju i dokumente...i pitam ga...“a kolika je kazna kada pješak istrčava na neobilježenom mjestu pred vozilo?“ pogledao me nekim oštrim pogledom i odmah sam shvatio da nije za šalu... i odgovara protupitanjem „zašto vas to zanima?“ ma, onako...da znam kada budem tu prelazio cestu, a vi budete u blizini koliko će me taj vic koštati.... ma, brzo sam se nasmijao jer gospon uopće ne zna za šalu.... I, moram vam odati jednu tajnu... ovo je PRVA kazna u mom šoferskom vijeku.(skoro 24 godine)..i baš, baš sam ponosan na nju... konačno da i ja imam kaznu! To mi je doduše mana razgovori na fon... i imam ja slušalice, blu tut...ma... sve mi je to nekako ...bljak...e pa Smotani, izgleda da je tebi i petsto kunića bljak... a kriv sam...priznajem, ni jednog trenutka nisam pokušao poreći krivicu P.S. ipak, moram nešto primjetiti.... kada država plaća svoje račune plaća ih sa odgodom 120 i više dana, kada vraća preplaćeni porez na dohodak iz prošle godine kasni i do godinu dana ( ja obično povrat dobivam u dvanaestom mjesecu...) a mi, mi smrtnici moramo platiti u roku 8 dana... mogu li napraviti kompenzaciju sa povratom poreza? Čuvajte se policije u zasjedi hahahahah

- 18:49 - Komentari (31) - Isprintaj - #

utorak, 24.03.2009.

E Todore, Todore :)

Danas sam konačno odlučio u veliku nabavku poslije posla. Nakupilo se i plastičnih boca - btw. Coca-cola bi mi mogla dati i neki rabat.. i, iako je vrijeme neko neveselo, odlučio sam prisiliti se i obaviti zacrtano. Već su mi sve police prazne u špajzi, ostao sam na zadnjem paketu špageta, a to... to je nedopustivo. Paštete, ribica i ostalih večernjih đakonija odavno nema niti u tragovima... Kupim po jedan komad u obližnjem „malom“ dućanu..ali, deru li ga deru sa cijenama....dogovorim se sa Mladenom (koji stanuje nedaleko od Super konzuma) da se nađemo na „bocama“ jer i njega Ivana već danima tjera maknuti te vreće sa balkona. Nađemo se mi i kao prvoškolci brojimo boce – iskreno, to mi je uvijek najzanimljiviji dio... stvarno smo narod sa strpljenjem – kad treba naplatiti „povratnu“ ambalažu to učine u trenu, a kada treba praznu vratiti -. ajme koja procedura. Prvo – boce moraju biti bez čepa ... OK, ako skinem čep prolit će se ona kapljica koja je zaglavila negdje u boci...dakle, bocu sam prethodno isprao i osušio...jer, kažu, boce moraju biti čiste.. ma pitam se samo koliko vode potrošim dok splahnem te boce... i kako već znam sva ta pravila boce su solidno pripremljene i spakirane u vreće po 40 komada – ipak sam ja smotan, kako ću zapamtiti koliko boca imam.. I krene brojanje... ja 70 boca, Mladen 80... dakle, ukupno 150 – i opet smo dokazali da znamo brojati... no svakih 50 boca je brejk... gospodin mora veliku vreću zavezati sa plastičnim steznikom (kojim ja stežem žice), nalijepiti kod i baciti u kontejner sa bocama?! Ako mi neko uspije objasniti svrhu ovog djela procedure bit ću mu jako i iskreno zahvalan! Dakle, prebrojali mi boce, utvrdili nakon kratkog natezanja koliko ih je ukupno i hop... dobijemo račun na 150 boca iliti povratnih 75 kunića. Ja zastanem, i onako obazrivo se obratim gospodinu za kojeg sam shvatio da mu je danas prvi radni dan na bocama i da još uvijek utvrđuje gradivo...“ Oprostite, ne bi li računi trebali biti odvojeni, jer, koliko znam, po glavi je maksimalno 80 boca?“ Hm, požalio sam pitanje... dobio sam toliko riječit odgovor... „Ma što vi mislite mene vrijeđati? Kao da ja ne znam svoj posao raditi?! Da, po osobi je 80 boca, ali, vas ste dvoje – dakle, to je 160 , a imali ste 150 – znači, može na jedan račun jer vas je dvoje!“ kako već neko vrijeme nisam obavljao radnju povratka ambalaže mislio sam da su neka pravila promijenila i, uz ispriku, uzeli smo papirić i krenuli u nabavku. Ni Mladen nije imao pojma jer u pravilu se sam zaleti i to obavi i uvijek ima do 80 boca...... I krenuo je šoping... dakle, kad neko kaže da su žene „grozne“ u šopingu ja uvijek, za kolovođu, postavljam svog prijatelja... mako moja, koji je to naporan čovjek za kupnju...izludio sam s njim...te ovo je ulje skoro tri kune jeftinije od Zvijezdinog a što mu fali? Ja govorim...nije naše! Kaj me briga, jeftinije je. Na paprikama nova, totalno različita scena... gle nema male Done nego samo Vitaminka.. velim ja, pa uzmi Vitaminku meni je fina... e neću nije naša...e pa sad,,, hm, grrr,, dobro, pa imaš Podravku malu... neću ona je skupa.....aaaaaaa ne, ne mešam se više u Mladenov izbor .... U međuvremenu, što od boca, što od Mladenovog istraživačkog duha, proradio mi želudac i ogladnio sam... odem na šalter sa kolačima i uzmem hrenovku u tjestu... popapam hrenovku, a škanicl stavim u košaru kako bi mogao platiti na blagajni... Odemo po paket kisele vode... i sjetim se kako u filmovima Ameri skupljaju bonove iz novina... jer, ja sam imao bon za jednu besplatnu bocu ako kupim paket... ma, jest da je vrijeme recesije, ali nemam ja za to niti živaca, niti vremena, a još manje snage..ali, učim... i još smo pogledali u kuponima što nam nude 2+1 gratis, nakupovali potrebno, i naravno, ono manje potrebno..i krenuli prema blagajni. Dođemo na blagajnu... prvo Mladen, pa ja... Prva scena je bila kada sam tražio škanicl od hrenovke... nema ga.. nije bio ni u Mladenovoj košari..i sad, velim teti kako sam pojeo jednu hrenovku u tjestu ali da mi je, najvjerojatnije, škanicl negdje ispao iz kolica... a ona će „žao mi je, bez koda vam ne mogu blokirati“ pogledam je i upitnim pogledom.... „znači li to...“ njeno kimanje glave i lagani osmijeh dali su odgovor – uputio sam se natrag na šalter s kolačima i zamolio jedan kod hrenuvke u tjestu...dakle, kako me tek ta teta pogledala..“ hrenovku u tjestu želite?“ ne, ne gospođo...samo kod, hrenovku sam, na žalost, pojeo... teta sva izbezumljena pomalo prihvaća moje obrazloženje, daje mi naljepnicu koda i ja ko Harlekin s tim kodom na prstu šećem po Konzumu... Scena druga.. damo račun od boca...kad, veli teta...“ e dečki, nemože!“ kaj nemože... pa ne može na jednom računu biti 150 boca... a sada, umjesto mojeg monologa samo ću reći &//%$$#%!((=/& tak! Otiđite natrag na boce, tražite odvojene...znaaaam!!! pa, rekao sam mu..ali... još sam dobio salvu uvreda da omalovažavam njegov posao. Kako je Mladen bio bijesan rekao sam, idem ja a ti mi složi stvari u auto..jer, ovaj kad mu roleta padne khm, khm... i, odem ja..kad prvo cijela kolona ljudi koji čekaju u redu na mene...“kaj se gurate! I mi čekamo! Klipan jedan neodgojen... „ iako sam odmah pokušao objasniti da samo trebam podijeliti račun... drvlje i kamenje je poletilo prema meni.. pokušao sam ostati miran jer shvaćam i te ljude koji na ovoj zimi stoje a njih dvojca – Lolek i Bolek – ćakulaju u onom kontejneru... pokucam ja ( osjećao sam se kao da ulazim u ured direktora..) a Lolek će meni „pričekajte, pozvat ćemo vas...“ dakle, svaka daljnja je suvišna! OK, pričekao sam uredovno vrijeme...ali, ni to nije sve! Veli meni Lolek..pa ne možete imati više od 80 boca...Halooo???? nijemo, bez riječi, bez snage gledam u njega...i taman da ću krenuti pojasniti...kad sjeti se Lolek...ahaaa, vi ste bili sa još jednim tipom...e da...Ok, makar i tip...ali, daj mi više taj račun... vratim se unutra po lofu...kad...svi na mene..u reeed! Joooj....ajde, teta me zapamtila, nasmijala se.... dala lovu...hvala hrenovci da me zapamtila... Izmrcvaren od ove lude nabavke došao sam doma.... sav iscjeđen... em sam potrošio lovu -. I opet se pitam na što?? Em sam iscjeđen kao sto juga a ne onaj jedan jedini koji je vani... i bezvoljan sjednem.... nikako se pokrenuti... nakon jednog poziva kada sam prepričao svoje dogodovštine počeo sam se i smijati sam sebi i dobio želju podijeliti ovo s vama... a dok sam pisao... javio mi se frend – pomorac- iz Frankfurta... skinuo se, na suhom je, i sutra stiže doma...dakle, fešta je na vidiku -. Pa nisam ga vidio osam mjeseci...a kako li je tek njegovoj dragoj... eh... Mom prijatelju.... za sretan povratak... i nadam se, malo duži ostanak.....

- 20:15 - Komentari (41) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.03.2009.

Latino dan:)

Latino dan?..... pitate se što sad opet motam? Ne znam da li sam rekao, ali jedna od lijepih stvari koja mi se dogodila preseljenjem staroj ekipi je i glazba... Ekipa koja obožava glazbu, primjerenu radnim prostorima, tiho, neupadljivo... tek kao mali osvježivač zraka. I kada tiho, lijepo, u ritmu kuckanja po kompačima, zbrajalicama, zvonjavama telefona uspijete i poneku notu čuti, znak je da je sve mirno, uobičajeno..i da svako u ponekom skretanju s posla, misli, uhvati onaj predivan štih koji odiše sobom. E to, ta smirena glazba, pokoji pjevni stih mojih cura, e to... to mi je jako nedostajalo ovo vrijeme. No, već dva dana smo u Latino ritmu.. mislili smo, proći će kolegicu za vikend, ali... i danas smo uživali u toj glazbi..ali, ni to nije sve!! Pao je i prvi pravi ples od mog povratka.. e, da pravi..kolegica koja je s nama „svega“ desetak godina, kada je došla, nije baš bila ljubitelj plesa..ali, uz nas rasplesane nije mogla ostati mirna – i, krenula je u plesnu školu... i kada se Latino ples tek stidljivo pojavljivao kod nas, ona nije pošteno ni Valcer znala otplesati... no, danas, duboki naklon...i, volim s njom zaplesati... i, presrela me danas, ajmo Smoto jednu rundu... prvo sam se nećkao jer imam posljedice u koljenu od subotnjeg cijepanja, no, krenuo sam..izdržao sam minutu...ajme što mi mala radi... dakle, usavršila je jakoo dobro ples, no, nisam ja više za te ludorije i neke nove izvedenice ovog plesa. „Mama“ – kolegica koju od milja tako zovem (a tek je koju godinu starija od mene) a s kojom obožavam plesati, podigla se, „ljuta“ na te neke nove korake i „izvijanja“ kako kaže, zgrabila me...i... ošini... dakle, sjetio sam se „starih“ vremena kada smo u najgoroj gužvi, u najdramatičnijim trenucima, stali na loptu, opustili se, i mirno i nastavili dalje...do dugo u noć..... Ne, nije danas bilo nikakve frke, ali, bilo je dobro raspoloženje... ma, nisam siguran da li među ovom ekipom i može biti loše raspoloženje..ako jedan potone... uskaču svi i polako pružaju pojas... e to, to ja zovem timski rad...“i u dobru, i u zlu..::“ Mene su godinama vukli i šlepali, i u njihovoj sam se blizini jedino i uvijek osjećao sigurno....ali, nekako me danas ne „šljive“ previše – no, samo zato što su, prema njima, očuvale me i izvukle na kopno...a sada, sada je sve na meni..i je, u pravu su. Ekipa iz stare sobe samo me promatra kako sam „živnuo“ – i uz komentare „kako je u sobi pusto bez mene, kako im nedostajem...“ moja draga Sevke je morala nešto pitati... morala je.. , pa ne zaboravljam ja da je ponedjeljak njen dan... „i, jesi li se oporavio od nas... vidim, smiješ se...?“ a kojeg li pitanja!! No, shvatio sam da ovo pitanje zaslužuje i pravi odgovor...“ a ne, nisam još, misliš li ti da je tako lako oporaviti se od vas?“ ... i, razgovor je naprasno prekinut... I naravno da sam danas skoro dobio i batina...nisam već dugo hehe.... naime, jedna je kolegica par dana ostala doma – neki zdravstveni problemi...i, kako to uvijek biva... pukla je priča „trudna je!“ kako sam ja znao što joj je, ali, kako sam u zadnje vrijeme sklon malim „spačkama“... zamišljeno sam, na tu konstataciju, zurio u pod... i, kako su me direktno priupitali, jer kao ja znam ... (ne znam samo da li su mislili da sam njen ginekolog ili....khm, khm... kad „sigurno“ znam ) ja sam mudro odšutio odgovor... nisam ništa rekao, a to..to je bio siguran znak..da su u pravu. I danas, dolazi kolegica, ja nasred hodnika, da svi čuju... ooo, ko se to meni vratio? Kako si? Jesi li dobro? Sve u redu? Hm, iščitavate li vi iz ovih pitanja trudnoću? Ja ne! E pa, dakle uslijedio je obilazak svih „znatiželjnika“ .. i svima, kao na traci, ponavljala je..ne, nisam trudna, malo mi je........ a ja, po koji put, kao u prolazu, pogledam je onim svojim tumplastim pogledom, brižnog izgleda, sa upitnikom...Jesi dobro?... nakon trećeg puta..hehehhe izbacila me iz sobe i procijedila kroz zube „ ubit ću te“ hm, zove li se to mobing na radnom mjestu? A posao...ide, ide polako i sigurno..ono što mi se krajem tjedna činilo izgledno u rješavanju jednog velikog problema, danas je malo modificirano...no, iako dobro i tako izgleda...malo mi smrdi.... nekako sam postao sumnjičav prema toj stranci, malo je previše „muljaže“ i nekih suludih poteza ...tako da sam se bacio na traženje „rupa“ u zakonu za koje mi se čine da su ovi već malo proširili.... ali, sve je nekako mirno, bez stresova okoline a to je, kako je moj brat blizanac, mlađi, Zoki rekao...pola obavljena posla... dakle, preseljenjem sam polovicu posla odradio, a dugu polovicu, priklonio sam se projektu i mjerama države – pa recesija je, smanjujemo....... I ne, neću vas Latino glazbom počastit (ja sam se danas naslušao hehe), ali, jedna od danas dražih..... i mojim dragim prijateljima iz Dalmacije... u iščekivanju treće bure..ili je bila?

- 20:01 - Komentari (25) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.03.2009.

Proljetni vikend :)

Prošao je ovaj, prvi proljetni, vikend. Dakle, sijećam se ja snijega i u svibnju, ali, da me je ovaj iznenadio – e je! U petak je već u Zgb vrijeme najavljivalo neke „neuralgične“ promjene. Leđa su me počela „štrecati“ – ko Jeremiju hehe..ali, ipak nisam očekivao ovo što slijedi. Uputio sam se prema viksi, nakon izlaska iz grada po koja kap kiše najavila je „moguće padaline“, vjetar je puhao mahom na takve udare da me zanosio na cesti – ma dobro, jesam ja smršavio, ali je auto malo otežao – no, ništa nije pomoglo da ostanemo stabilni – prošetali smo se koji put ko pravi „veselići“. Uf, samo zamišljam kako je bilo u Dalmaciji – no, vidim, sve su mi drage Dalmatinke i Dalmatinci na broju, što će reć – nije ih otpuhalo... I, kako sam se sve više bližio viksi tako je vrijeme bivalo sve nestašnije....a ne samo vrijeme, i ja – ali iz drugih razloga... I taman dok sam iskrcao stvari, pripalio peć (centralno sam već nafrljio na maksimum) uzeo kolu i zapalio jednu...sjednem, pogledam kroz vrata od terase...a ono......... Mislim, odmah sam bio svjestan da planovi za subotu dolaze u pitanje... I dok sam obilazio svoj ranč i bacio „noćni“ pogled na njega, smišljao sam što ću pametno u subotu raditi a da mi baš ne „propadne“ dan. Ma, ne može on propasti – čim sam u prirodi, u „divljini“ sa svojim biljkama...sve je nekako opuštajuće, mirno – no, ipak, volio bi nešto i korisno napraviti kad sam već tu. Odlučio sam pričekati jutro i odlučiti..... Jutarnja šetnja dala je zaključiti.... vjetar pići ko lud, sve je bilo pod snijegom, a hladno je za poludit... odluka je pala – ništa od rezanja voćke, neka još malo poživi a ja se bacam na „unutarnje“ radove. Primio sam se čišćenja friza i kuhinjskih elemenata – više iz radoznalosti što se u njima nalazi, nego iz potrebe za nekom generalkom. Hm, malo sam se iznenadio da još imam pečenog povrća – mislio sam da ako sam doma sve potrošio da tek tu nema niti traga tom omiljenom mi jelu....dobro je ponekad malo „dubinski“ prošnjofkati Popodne sam malo opet zabavljao se aparatom i čeprkajući po mojem cvijetnjaku... morao sam provjeriti da li su vjetar i snijeg napravili kakve nepodopštine...ali, čini se sve je pod kontrolom. Narcise i tulipani će, izgleda, čim malo zatopli ugledati svijetlodana, neki su se pupovi počeli i otvarati, a ruže, pa čak i one koje sam jesenas posadio.... pupaju hihi... i kad vidim taj život u prirodi sav se zanesenem...a kada me prekine fazazananje fazana...joooj.... kako mi je samo proletio iznad glave... i jurcao sam ga po ranču ne bi li ga sliknuo, a ono, ja klik a on zbris – koje je to naganjanje bilo sve do trenutka dok nisam stao na trulu jabuku i proklizao livadom – uf kako mi se trtica naljutila.... Poslije malog oporavka, malo sam napilio drva, a pri cijepanju sam se tak sočno opalio u koljeno da i danas vidim zvijezdano nebo... ima li nešto da napravim bez popratnih pojava? A ne, to onda ne bi bio ja..... i tako, dok se kost žali i cvili od bolova, dok leđa malo njurgaju jer su opet dobila umjesto gimnastike pojačano opterećenje, ja pomalo napunjen svime osjećam lagani, ugodni, umor . . . Pred večer sam se zavukao u kuću bez namjere više izlaziti jer sam se nakon male šetnje smrznou ko pingvin... (on se smrzava? Hehe), spremio sam si klopu i taman pjevao sa zvijezdama i papao.. koja uživancija... iskreno, moje je mišljenje da su trebali ispasti Katja i Đani – ali, ko sam ja da im sudim? Ja, ja bi vjerojatno ispao u prednatjecanju hihi Danas je osvanuo predivan dan – i uz malu šetnju samo sam na breskvi otpilio grane koje me uvijek dočekaju u glavu kad prolazim, a sada me, za "oproštaj" opalila grana koju sam otpilio.. opet obišao svoje biljčice, i opet se iznova čudio jorgovanu (e sad, ako ga skužite u ovim slikama bit će umjeće hihi) i provjerio, nije li koja biljka izašla na dijelu koji pokušavam „oplemeniti“ – ali, pa tek sam posijao, koji sam ja nestrpljivko........ I sada, u nedjeljnom popodnevu, malo sam uživao u slikicama, malo i nešto poprčkao, spremio krš i lom kojeg sam u petak ostavio, ali, i danas dopunio... i, polako.... u novi tjedan.... Prvi proljeni tjedan, nadam se sve topliji....... I, mojoj „Partnerici“... sa zakašnjenjem, ali od srca...... SRETAN ROĐENDAN! Draga moja, život je, a to i sama znaš, pun trnja ali i lijepih dana... i nekako, sve me podsjetilo na ovu pjesmu Arsena........ i želim Ti još puno, puno SRETNIH dana...a bit će ih...polako.... i ja ih, po malo, „knjižim“ , a siguran sam i ti ćeš početi isto...

- 19:26 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 20.03.2009.

Vikend..:)

I opet petak... istina, ovaj mi je malo prebrzo došao – ali, nije ni čudo što se sve prevrtilo u njemu! Ono što Vam o poslu mogu reć je da sam preporođen. Kako je strka bila oko selidbe, pa povratak s godišnjeg, malo mi je bilo frke ovih dana, ali siguran sam, već slijedeći tjedan kreće sasvim drugi tempo i ritam posla. Znam da će svaki dan biti ispunjen nekim dogodovštinama, smijehom . kojeg i sad ne nedostaje.. samo, zaboravio sam neke štoseve pa sam u ova dva dana na popriličan broj njih «nasjeo» - ali, nije bitno, važno da postoji razlog smijehu. Jednostavno rečeno, toliko sam opijen nekom mirnoćom da ne vjerujem kako sam preživio ono...i ne, ne želim o prošlom, svršenom, vremenu niti razmišljati hehe.... Petak ... znam što će neki pomisliti, a ja ću reći...daaa.... posljednji radni dan u tjednu (na žalost, ne svima...), i moj odlazak na viksu. Sutra će mi moj nesuđeni kum Mladen doći u pomoć srušiti jednu pogolemu voćku.. nije da ja to ne bi mogao sam, ali, nekako nisam još sa leđima na «ti»...pa preventive radi, neka njega sa mnom. Nadam se da će nas vrijeme poslužiti – ma samo da ništa ne pada, malo ćemo svježeg zraka podnijeti.... ima drfca, ima lože .... nema zime... Nadam se da su u međuvremenu i Narcise procvale jer, kad sam odlazio, ostavio sam lijepe pupove...a Tulipani, ne znam, izašli su već prije nekog vremena i, uskoro očekujem i njihovo šarenilo. Svake me godine iznenade nove boje i nikad ne znam koje će boje nadjačati koje godine. Jorgovani će mi ove godine, nadam se, prvi puta procvasti.... lijepo pupaju i baš sam sretan jer sam ih posadio prije dvije godine a bili su «visoki» par centimetara... to mi je frend dao kad je čistio svoje jorgovane a niko nije vjerovao da će se to i primiti... ali, dekica, poplunčić kojima sam ih «oblačio» preko zime, malo neke prihrane koju sam stavio prema savjetu stručnjaka je očito pomoglo..i baš sam se raznježio kad sam nedugo ugledao par pupova a još uvijek su mali, malo mi to komično izgleda ali, nadam se da će i narasti.... probao sam to sliknuti, ali su tako komični i mali da se od trave niti ne vide.. Eto, plan za vikend je skrojen, u nedjelju ću ranije kući, jer, i tu treba neke stvarčice posložiti i spremno dočekati novi radni tjedan...ajme, ja već u drugom tjednu a tek je petak... Dragi moji, ugodan Vam vikend želim, toplo se obucite jer...zahladilo je maloooo a to me malo nostalgično podsjetilo na ovu pjesmu...

- 13:30 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.03.2009.

Koje ludilo :)

Uf, nadam se da s današnjim danom sve se vraća u normalu...ludog li tjedna... Ponedjeljak, prvi dan nakon godišnjeg, protekao je u rješavanju zaostataka na poslu, kojih se...nagomilalo, jer kako sam i pretpostavio, niko nije ni prstom mrdnuo... Naravno, bilo je ispada mojih dragih cimerica koje su me podsjetile da je vrijeme godišnjeg prošlo. Ludilo, strka, zbrka...ali dan mi je proletio u nevjerojatnoj brzini. U utorak smo namjeravali obilježiti Dan Sv. Patrika... He, he.... ne jednom rekao sam mojim curama da kad ja odlučim negdje poći to je fjasko... Iako nismo naišli na Irce na svakom koraku, moram priznati, iznenadilo me koliko stranaca ima po gradu... U jednom smo PUBu popili pravu Irsku pivu (bez mene, of kors) a nakon kratke šetnje gradom uputio sam se doma, dok su cure nastavile tulumariti. Morao sam se psihički pripremiti za jučerašnji dan... Naime, dok smo bili u gradu, saznao sam jednu vijest, koju nisam smio podijeliti sa curama (a tako bi rado ) a za provođenje koje sam se ipak morao potkovati živcima... Naime, guzda je konačno popustio logici, pomilovao me, i odobrio preseljenje iz dosadašnje sobe. No, da stvar ne bi bila preidealna nastojao je malo ispremješati sastav u sobama.. Kako sam sa svojim «starim» curama na dobroj nozi hehe, svejedno mi je koji je sastav – jer sve su izvrsne. Ipak, znao je koji bi sastav bio «najluđi» pa je napravio dva «poluluda» sastava.... Trebali ste vidjeti jučer, kada je, ujutro, vijest i službeno objavljena...naravno da sam glumio iznenađenje....ALI... curke cu me samo pogledale i pitale «Smotani, ima li to kakve veze sa jučerašnjom šetnjom, telefonskim razgovorom nakon kojeg si nas naglo pozvao na piće?» pogledao sam ih....odgovor je bio suvišan Trebalo je samo obavijestiti i moje, sada već ex,cimerice...I kako je došla ekipa za očevid iliti tehnička podrška za selenje kompa, telefona, printera... tako je i vijest o selidbi puknula kao top sa Griča. Muving po hodniku potrajao je do popodnevnih sati..jedni iz soba, drugi u sobe, registratori mijenjaju ormare, ajme koji horor... i tako, ostao sam do sedam sati slažući papire i ostale rekvizite ( CD, slike, figurice...) kako bi danas nesmetano započeo radni dan. I bješe tako.... Mislim da Vam ne moram reći koliko sam oduševljen ovom selidbom... kako sam sretan da sam dobio «pomilovanje» i premještaj iz jedne čelije u drugu.. Ako se pitate kako mi je sada – ne znam kako bi Vam opisao.... ako kažem super... da li je to dovoljno? Ma, teško je to opisati... ipak je to ekipa koja je (većina) u zajedništvu doživjela i punoljetnost.. ali, ne zato što se dugo znamo..... nego je teško uopće opisati to slaganje, međusobno razumijevanje i podršku koju imamo.. i danas, osmijeh mi ne silazi s lica... lagana muzika, smijeh, provale, i naravno, neizbježno pjevanje moje drage "mame"... koja se u jednom trenutku, u sred pjesme, uključi sa po kojim stihom i, kao Meri... u prolazu, zašuti i nastavi raditi. Zaboravio sam već taj osjećaj zadovoljstva na poslu... I u tom žaru, u toj ispunjenoj atmosferi.. konačno sam još malo pregledao slike sa godišnjeg... i, ove...morao sam podijeliti s Vama.. ne, nisu to kapi kiše.... to je vlaga pretvorena u kapljice... koja svojom lakoćom njeguje ova predivna bića i nekako...baš sam se prisjetio ove pjesme

- 13:19 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.03.2009.

Opet...Šime :)

Vratia se Šime... opet Moram Vam priznati koliko mi je god brzo prošao ovaj tjedan u radovima na viksi, toliko mi se činilo dugo, predugo – bez Vas..... naročito navečer kada bi, nakon svih radova, rado došetao o Vas, odmorio se s Vama u društvu.... Vrijeme me baš i nije poslužilo, ali, povremene su me padaline natjerale napraviti generalku u kući ( a i to treba povremeno ) dakle, proljetno, unutarnje čišćenje...obavljeno, radovi u voćnjaku.... recimo 75 % - odokativno mjernje..i znam, voćnjak će mi biti zahvalan ove godine, a ja, nadam se, njemu slijedeće. Bili su to radikalni rezovi a voćnjak sada izgleda vauuuu ... kao šuma strave.. . No, moram se pohvaliti da sam od prijatelja, agronoma - voćara, dobio čistu peticu za voćnjak i jako sam ponosan na nju. Jedino me malo kritizirao što sam već cvijeće posadio – kao, prerano je, povremeno ima još i mraza... ali, kao što vidite, već se dva tjedna, i uz povremene mrazove, drži fantastično – čak i raste. Malo sam i vrt počeo sređivati dok mi muskulfiber nije dao penjati se na drvo i dok oteklina i bol s noge nije splasnula – što sam zaradio odmah prvoga dana – smotani je krivo smotao noge, zaboravio na jednu i ...hop...gležanj kao jabuka velik, kao šljiva obojen, a bol...uf... Kiša me omela u planovima temeljitog spaljivanja odsjećenih grana pa mi taj dio ostaje još za vikend. I da, moram se pohvaliti da trimer, iliti flakserica, radi kao luda – zahvalan sam joj na pustoši koju je iza sebe ostavila... a kosilica – e, nju sam pripremio i spremno čeka prvo proljetnu košnju, koja će, koliko mi se čini, za koji tjedan jer, već su i tratinčice izvirile Sve u svemu, tjedan mi je prošao brzo što se radova tiće, a sporo što se nekih drugih stvari tiče – npr. Neke drage mi ljude nisam mogao čut kad sam htio nego kad sam se malo „prošetao“ do signala, što je sa kljakavom nogom bila prava mala avantura..no, dobra je vijest, moj je operater uskoro najavio pokrivanje i te „crne“ rupe.. I, iako sam se ugodno umorio, odmorio sam se od svakodnevnih tarapana na poslu – iako su se neki potrudili podsjetiti me na njih i hitno mi doći u „vizitu“..no, nisam se smeo.... Jedna tužna vijest vezana uz mog dragog prijatelja podsjetila me da uvijek, kada najmanje očekujemo, ostanemo bez najbližih nam i najdražih ljudi... i to me malo bacilo u razmišljanje koliko malo treba da smo sretni, a još manje, samo sekunde, da se tuga uvuće u naše živote... I htio ili ne, opet sam malo razmišljao o sebi i shvatio – možda stojim na mjestu, možda ne koračam naprijed... ali, ipak...ipak idem naprijed.... jer, samo ne vraćanje na moj poznati, račji, bijeg unatrag, rikverc korak, - put je naprijed..... polako...ali...... Večernje sate često sam provodio u otkrivanju noćnog slikanja koje mi sa starim aparatom i nije uspijevalo.... Uz mjesec koji me nekoliko noći uznemiravao Našao sam „smirenje“ u noćnom pogledu na moj cvijetnjak I nešto čemu sam se na povratku kući iskreno i slatko nasmijao, a što me podsjetilo da ću opet, na neko vrijeme, prestat čitat novine, gledat vijesti....predizborna kampanja je počela..... Pri izlasku iz Velike Gorice, na putu prema Zgb, naiđem na đambo plakat.... crveni sa bijelim slovima slijedećeg teksta... „DOVIĐENJA, gradonačelniče sretan Vam put“ .... i dok sam „prevodio“ ovu nejasnu poruku stotinjak ili malo više metara prolazim pored drugog đambo plakata..“DOVIĐENJA, gradonačelniče, još 10,5 km do vašeg doma“ Nisam siguran da li sam točno popamtio tekst i brojke....jer, bio sam iznenađen, ali mislim da je smisao jasan...lokalni su izbori na vratima a ja, ja ću se preseliti na stranice humora, šala... jer, za to sam siguran da i jesu šale, a naša stvarnost......za nju ni u što više nisam siguran... Oda "godišnjem" Dok sunčeve zrake škakljaju moje lice Do uha mi dopire prelijepi pjev ptice Kao da mi melodijom svojom želi reći „diži se Smotani, pridruži se mojoj sreći!“ Na terasi, još pogleda snena Shvatih da, konačno, zime više nema Ptičice što veselo skakuču, Fazani što galamom svojom preliječu... Ta slika koja je svakoga dana sve toplija Boja prirode – sve je močnija Šuma polako iz sna se budi Krtica svojem putu žuri Rupe po travnjaku vidni su znak I životinje prekidaju zimski san Uživam u pogledu s terase U prirodi, barem, nema farse Upijam sliku, memoriram u glavi Treba se oduprijeti gradskoj stravi Svakodnevica opet kuca na vrata Tek vikendom napunit ću osjetila slatka No, zima je prošla i sve će lakše biti Zadovoljstvo proljećem ne želim kriti Uživam čeprkajući malo po cvijeću Malo verući se po drveću, Malo u vrtu reda pravim A navečer, od ugodnog se umora, u krevet svalim... Tako mi vikend brzo prolazi A godišnji novi – već u snu dolazi

- 23:18 - Komentari (42) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.03.2009.

Sretan Vam Dan žena :)

Drage moje, nema me..na godišnjem sam bez ovih čuda od tehnike..no, ovo sam pripremio prije odlaska......jer, kako zaboraviti?!!! Naravno, podsjetnik i za muškarce.....ružica, ljubičice, poljubac.... pažnja i barem jedan dan u godini posvetite se svojim ženama – skuhajte ručak, operite suđe, izvedite ženu... barem jedan dan u godini, iako, one zaslužuju puno više takvih dana.... jer, mi, uz ta predivna bića, slavimo svaki dan. I, uvijek se na Dan žena sjetim kako se naprasno prekinulo obilježavanje tog Blagdana, srećom na određeno vrijeme, u Lijepoj našoj. Nepoznavanje opće kulture, rekao bih... Jer, nije to bio Jugo Blagdan, već Međunarodni dan koji kao da našim „Glavama“ nije govorio ništa.. No, hvala Bogu...takva su razmišljanja iza nas. Iako, iskreno, znam da žene nikada nisu volile taj Blagdan jer se pod maskom Dana žena uvijek i redovno zabavio veći broj muževa. Sjećam se da je majka obavezno kasnila tih dana sa posla...ne, nije slavila već je kolege, koji su svesrdno proslavili njihov dan, razvozila njihovim ženama .. jer oni su bili malo „veseli“... Sjećam se kako sam „tih - neslavljeničkih“ godina bio crna ovca u firmi, ali ne i u društvu koje je, kao i svake godine, okupljalo se tog dana i izvelo svoje „ljepše polovice“ na večeru, u kino...kako smo se već dogovorili.... A u firmi... eh, iako sam bio ratnih godina na terenu gotovo uvijek sam početkom mjeseca bio doma zbog samog rasporeda kojeg sam imao.. Kao i godina prije, i tada sam, obavezno, na Dan žena (ili prije ako je padao za vikend) u firmu svojim curama donio ružu i neke slatkiše... znak pažnje i poštovanja... No, zbog tog sam čina, zamalo, proglašen ( u najmanju ruku) protudržavnim elementom...nisam se zbunio... odmah sam si dao truda i prikupio povijesne podatke tog Dana i dotičnome predstavio kao važan materijal za upoznavanje opće kulture...Mislim, godinama je gospodin od mene okretao glavu, a sada, kada se Dan žena počeo opet, na velika vrata, slaviti..hihihi...samo ga gledam i uživam.... Dotičnom jako dobro stoji ona „vrijeme je za promjene“ – taj se tako brzo transformira od izbora do izbora.... No, pustimo to... Ne, neću o tom Danu ništa govoriti, jer, siguran sam sve znamo... no, jedno ću ipak reći, ma koliko to uobičajeno zvučalo DRAGE MOJE, SRETAN VAM DAN ŽENA!!!!!! I naravno, svakoj Ruža i kiss..... Za sve žene jedna, meni draga pjesma... ( ali, neka zamisle da im pjevaju njihove „bolje polovice“ ) Vilo moja I jedna... za jednu posebnu ženu.....

- 00:00 - Komentari (55) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.03.2009.

Uf, još jedan dan :)

Uf, volim otići na godišnji, ali dok odradim sve pripreme – prisjedne mi... Jučer sam, prateći informacije na netu, išao u nabavku novog «trimera» za šišanje trave. Oduvijek me fascinirala riječ «trimer» hehehe...podsjeća me na onaj za kosu..zamislite scenu da s takvim trimerom puzim po travi i šišam ju... i da mi se ne bi to dogodilo, išao sam u nabavku novog, većeg i jačeg od staroga. Ljudi moji...koja zvijer! Iskreno, jedva čekam da je isprobam, i to će mi veselje sprati onaj gorak okus jučerašnje kupovine. Ne, ne vjerujte informacijama na netu... gubite vrijeme, energiju, benzin, snagu i raspoloženje. Naravno, nisu svi trgovački centri tako aljkavi... Sa ovim sam imao loše iskustvo informiranja netom, ali i jedno koje mi je malo spralo ljutnju što sam po onoj kiši bauljao s jednog kraja grada (iz predgrađa Ljubljane) u drugi kraj grada (predgrađe Slavonskog Broda) . Loše iskustvo je bilo što u centru u predgrađu Ljubljane ne drže asortiman proizvođača koji sam ja tražio jer se ovlašteni dućan nalazi u krugu jednog kilometra, ali..dućan radi samo do 17 sati....pa ajmo Smotani, na drugi kraj grada u isti centar... I na kraju balade, Smotani ne uzme «tog» proizvođača nego nešto sasvim drugo...(e, baš sam smotan) ... A «dobro» iskustvo sa istim centrom i lošim informacijama na netu - došavši na blagajnu, shodno informaciji na netu, rekao sam teti da bi uzeo na karticu, 6 beskamatnih rata... a teta, upitnim pogledom pita... hoćete na 12 – beskamatno..?. Iznenadio sam se, pogledao i upitao..to je nešto novo? Ne, nije .. od lani, s jeseni.. – što će reći, stranice sa bitnim informacijama nisu ažurirane barem od jeseni. Pitam se, da li smo svjesni koliko smo se počeli oslanjati na net, želeći uštedjeti vrijeme i novac? Po jučerašnjem iskustvu vidim da kupci koriste to sredstvo informiranja, ali menađeri velikih trgovačkih centara očito još nisu toga svjesni i ne pridaju tome onaj značaj koji mi očekujemo. No, savladao sam gradivo...a i tako nemam namjere u skoroj budućnosti ništa kupovati hihihi..... Ajde, ovaj dio priprema, kao i nabavka ića i pića, pričinjava onaj «slađi» dio gužve ...ali, frka na poslu postaje nesnošljiva.. danas dva sastanka kod guzde, dva teška i krvoločna sastanka... od kojih zaključujem... guzda me voli hahahaha...dakle, mogao bi opet proklizati. Iskreno, već sam sam sebi glup i blesav, ništa ne razumijem, te hvalospjevi, smjene, led, sjeverni pol, pa malo južni pol, globalno zatopljenje, pa opet milost i ljubav... .smotan sam totalno i pitam se što mi sad sprema? Ne, ne mogu nego tako gledati...to je već isprobana i poznata šema.... samo je pitanje kada i kako će me «nagraditi». Do tada, pokušavam ostati kuler, pokušavam ne opterećivati se i polako preživljavati dan po dan i veseliti se godišnjem i radovima kojima ću svojim biljkama, voćkama malo uljepšati životne uvjete. I ono što me najviše fascinira, još uvijek sam nasmiješen... iako se povremeno namrgodim, padnem u fazu da bi najrađe urlao, nekako, kao da se sve to mene ne tiče...ma, tiče li me se uopće? Ma jok....proljeće je.... Ali, moram vam se i pohvaliti... odmotao sam se s kompom još jedan korak...našao sam onaj čarobni disk kojeg nikako nisam mogao «vidjeti». Stroj je sada u puno boljoj formi, radi puno brže... i, još samo preostaje instalirati neke programčiće za moje filmiće, za slikice i sl.... i....iskreno, nemojte me pitati kako mi je uspjelo složiti stroj. Shvatio sam da znam dobro odrađivati korak po korak kad mi neko objasni...no, da li sam što zapamtio? Hehe..nisam, ali, nadam se da mi niti neće uskoro trebati

- 14:27 - Komentari (44) - Isprintaj - #

utorak, 03.03.2009.

Vratia se Šime :)

E dragi moji, evo i mene...konačno! Stroj i moji cvrčci u njemu...rade – doduše, imaju još neku prehladu, ali, daleko mu je bolja krvna slika. Iako, moram priznati, opet sam dokazao da sam dostojan imenjak svoga nika! Eto, uspio sam «izgubiti» disk od 250 Gb.Ha, ste vidli? To mogu samo ja! No, još uvijek sam nadobudan i siguran da ću ga naći – doduše, provjerio sam... u kutiji je, a ako ga ja neću uspjeti prištekat, izvadit ću ga, pokazat ekranu...možda ga prepozna kad svi skinuti kontroleri to ne uspijevaju..... No, dosta o kompu, mislim da će neko vrijeme ipak biti mir..... Moram priznati, falili ste mi jako... falili su mi obilasci vašim domovima, falilo mi je druženje... a sa posla..uf... nisam, nisam nikako mogao. Jedno je sigurno, što se trebalo izvaljati, izvaljalo se... sada je red na meni – za malo mirniji ritam (nadam se) i ..pssst... odat ću vam jednu tajnu... potpisan mi je godišnji za drugi tjedan...ali, niko još ne zna. Zapravo, pomislio sam, ma kome se ja uopće osim guzdi, člankici i dišici trebam javiti? I tako me niko ne mijenja, i tako će me sve dočekati...a konačno, nakon preko dvadeset godina staža naučio sam da je baš fora otići i nikome se od kolega ne javiti (?!?!) ... sjetio sam se kako sam i sam prošli tjedan glumio bedaka ne znajući di je cimerica, da li i kad se vraća... pa rekoh, ajde, kad gospođe, starije od mene, misle da je to fino i pristojno, ja ću, kao pravi mlađi kolega (haha je mi mladost) prihvatiti i primijeniti njihovo ponašanje i samo...u ponedjeljak ne doći. Bježim na godišnji radi proljetnih radova na ranču, ali..i opravdanih okolnosti - plaća je drugi tjedan, a prema najavama, nekima se neće sviđati moja analiza... Danas su „moje“ cure otvorile kladionicu kako će pojedincima ta plaća izgledati a na moj upit da nisu možda otvorili i kladionicu da li ću dobiti i batina, odgovor je bio više nego jasan.... ne, to se ne trebamo kladiti, možda je samo pitanje koliko će te njih doći tuči... No, ja sam svoj zadatak izvršio....iako, iskreno, ni sam ne znam što mene očekuje na plaći, jer, već danas između redova čitam svoju krivicu iako ne i nadležnost – ma, nikada neću prihvatiti da sam dežurni Pedro. Strku i gungulu na poslu prelomio sam vikendom koji sam, na zadovoljstvo moga duha ali ne i tijela, proveo na viksi. Mislim da mi kičma nije ni malo zahvalna na aktivnostima, ali, vrijeme je da polako krenem starim životom. I, prihvatio sam se malo težih radova, uživao u prvim vjesnicima proljeća.......... Kao i svojim cvjećarskim aktivnostima...... Pripremio zemljicu na neke sadnice, malo se poigrao rezanjem voćkica – toliko da isprobam nove škare, a drugi tjedan imam s njima okršaj.... jer, prošle sam ih godine, usljed svih zbivanja koja su me pratila, malo zapustio. Opće stanje mi je relativno dobro, iako, pojedinci, silom prisutni u mom životu, nastoje me podsjetiti svako toliko koliko su mi zla nanjeli..i tako, ponekad se osjećam, doslovno, kao polovičan Zagorac (ma, to i jesam) ali, ona polovica koja je uvijek tužena.... iako, više ni sam ne znam zašto, ali uvijek znam motiv... No, sreća je postoje i pojedinci koji su s velikom radošću prisutni u mom životu i uz koje sve ovo postaje samo jedna loša epizoda.... nadam se da će me ovi drugi pojedinci zauvijek pratiti i biti prisutni u mom životu, a i ja, naravno, u njihovom.... i hvala i njima, ali, hvala i vama....znao sam da vas volim, znao sam da ćete mi faliti...ali, nisam znao koliko.... sada i to znam.... i ne, nećete me se tako lako riješiti, iako, vidim neki u komentarima spominju neke navlakuše..... što baš i nisam shvatio.. pa, ipak sam ja Smotani... no, ako je ko koga navlačio....je, moj velecijenjeni komp mene...ali, ipak smo se, čini mi se, za neko vrijeme dogovorili i sklopili primirje. A sada idem nastaviti svojim šetnjama k Vama...

- 19:37 - Komentari (42) - Isprintaj - #