smotani
nedjelja, 29.03.2009.
Vikend...
|
Vikend protiče zacrtano... primio sam se „posla“ kojeg odgađam već neko vrijeme, a koji se, gle čuda, neće sam napraviti.... Iskreno, najrađe bi to preskočio...ali, mora se.. Jučerašnji je dan protekao što u kutijama punih nekih čudnih stvari – neke su me doista raspametile kad sam na njih naišao... prisjetio sam se i djetinstva, ali i onih starijih dana... i majke koja je brižno sve bisere svog ljubimca spremala i uvijek imala nešto za dodati.... Naišao sam i na Runolist koji je od starosti već klonuo...a kojeg sam, jednom prilikom „maznuo“ na Velebitu. Znao sam i tada da je to zabranjeno, ali, ko bi mu odolio? Danas to sigurno ne bi tako napravio...već pametnije... pokušao bi ga sa korjenom presaditi u svoju oazu... i prisjetio sam se majčine „bukvice“ tada...ali i svoje reakcije...“ ma kaj sad... sad je gotovo, da ga odem vratiti i zalijepiti?“ Naišao sam i na neke stvari koje su me malo dotukle, pa sam brzo prekinuo čeprkanje po toj kutiji... prešao na drugu... u svakoj ista priča – malo lijepih, malo ružnih uspomena. Kombinirao sam kutije sa ostalim kućanskim poslovima i pitao se „dakle, koliko Smotani i ja možemo veša zaprljati??“ – ali, barem sam taj akcijski plan odradio do kraja. Nekoliko vreća smeća samo su znak da sam se doista uhvatio u koštac sa nekim stvarima – polako, ali temeljito – i to me veseli. Potrajat će to čišćenje jer ima kutija..oooo ima... no, svaka ispražnjena kutija, svako to čeprkanje koje, iako malo boli, radi mjesta ...nekim, nadam se, ljepšim i sretnijim danima.....zbog kojih sam i krenuo u ovu nemoguću misiju ...  Uz vreće smeća, skupljam i stvari koje ću odnjeti u obližnju udrugu „ZGB bokci“... iskreno, ne znam kako su te neke stvari završile kod mene, ali, vjerojatno u onom bijesu, zbunjenosti malo sam smotao lončiće – ništa čudno...no, ne mogu nekako baciti te stvari – trenirke, majice, košulje – koje su gotovo nove kad ima ljudi.......kojima to i te kako treba.. .eto, ipak nešto pametno nakon svega.......  Navečer, malo potišten, malo zamišljen...okrenuo sam na Zvijezde pjevaju... i, doista sam zaboravio, na trenutak, na sve „gluposti“ ... raspjevao se, rasplesao – iako se me leđa već počela po malo boliti – ali i nasmijao do suza.. Naravno, Katja i Đani.... dakle, kad malo bolje razmislim... ma imao je Rajko pravo kad je rekao.. to je šou, i on upravo tako doživljava taj šou... Iskreno, Katji svaka čast – pomislio sam da joj se pridružim i oslobodim Đanija, jer, nekako mi se bolje čini kada bi Katja i ja zapjevali... jednako bi „dobro“ zvučali i razlika bi bila neprimjetna – djelovali bi kao tim... no, kako je meni majka znala reći.... „sine, pjeva se srcem.“ Da, pjevao sam ja sa srcem ali je ona uvijek čepila uši..hm, pitam se zašto? Ali, iskreno.... nisam se dao smesti.. i kako Hus kaže...na privatnim tulumima sam baš bio dobrodošao – barem ih je imao ko zabavljati.... I od sada gledam to ko šou... prisjetio sam se sezone Plesa sa zvijezdama i Gopca....cijela je nacija navijala za njega, pa i ja...iako, to nije imalo baš neke veze s plesom...ali, plesao je srcem..... Samo, iskreno ne bi bio u ulozi žirija . Martina mi djeluje kao dežurna vještica, ali, žena je shvatila svoj posao kao da na Akademiji ocjenjuje studente... Ma, ipak je ovo šou... život je tako blentav i potrebno je malo neozbiljnosti, malo opuštanja i smijeha... Zato........ Dobro, dobro...ma neću vam ja zapjevati...  a ja odoh dalje.... u moje "škrinjice"....  |
- 15:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||