smotani
utorak, 31.03.2009.
Ludilo ....
|
Malo sam danas u nekim zbrčkanim mislima.... od putešestija na poslu, do nekih mojih psiho – priprema za naredne dane. Spominjao sam čišćenje kutija... da, došlo je vrijeme, ali i potreba za njih... približava se glavna rasprava, u kojoj glavnu mušku ulogu imam ja, a žensku ona spodoba od žene koja je nasljedila očev stan a koja i danas, obračajući se mom odvjetniku ( prijatelju ) spominje i „uvjet“ kojeg je otac kao „posljednju želju“ ostavio. O, Bože.... prosvijetli me... ja više ništa ne razumijem! Koje su granice ljudske gluposti? Da li sam ja toliko glup, blesav...ili je to ona koja i dalje živi u toj iluziji, u tim mislima... koja i dalje vjeruje da je ostvarenje „te želje“ moguće? Trebao sam naći neke papire koji su, prema riječima mog prijatelja – odvjetnika, nužno nam potrebni za raspravu. Iskreno, bojao sam se da sam to u jednom od svojih napadaja bijesa i bacio...ali, ovih sam dana stavljao sve što je papiru sličilo na jednu hrpicu, koja je, polako prerastala u hrpetinu. Danas sam se primio detaljnijeg gledanja u tekstualni dio istih...i, hvala Bogu, nakon kratkog vremena pronašao sve, pa i više od potrebnog....Ne, ne borim se za taj stan, već samo želim očistiti okaljano mi ime...i, milostivu spodobu natjerati da, barem jednom, korača pognute glave.. iako, pokušavam zamisliti tu scenu no, ne uspjeva mi.... Na poslu zanimljive scene koje se izmjenjuju iz dana u dan... nekako mi vrijeme brzo protiče u ugodnoj atmosferi i ne znam, da li se previše „zafrkavam“ na poslu ili sam si opet, neprimjetno, natrpao u toj ljepoti okoline dodatne poslove – no, ne marim što ostanem i malo dulje jer ponovo se pojavio neki mir i opuštenost – što, priznat ćete, danas baš i nije često. Iznenađujući obrat u odnosu sa guzdom malo me zbunjuje ali, sa male udaljenosti, promatram to kao nužnost suradnje. Ne zanosim se nikakvim obratima i preokretima već, vrlo oprezno, poučen lošim iskustvima, sa dozom podnošljivosti ali sa puno profesionalizma odrađujem zadano , pa i puno više od toga. Proslava kolegičinog rođendana je blizu... i, nekako mi se čini da ćemo ga proslaviti na nečijoj viksi. Počinju lijepa vremena... a mi smo doista dobar tim koji se i vikendima druži i zabavi.. i nama nikada dosta nas samih. Naravno, okupljaju se cijele obitelji, djeca, psi... a ima nas svake vrste.  Samo je upitno ko će otvoriti sezonu domaćinstva – ne, nije pravilo da se kod slavljenika nalazimo – jer, pa naravno, slavljenika mazimo. Nekako mirišim da ću ja prvi „nadrapati“ jer me i tako prozivaju da bi mogao pekom počastiti za povratak u drim tim... Ah, Todore... izvadi dvije hobotnice ... one koje su na ledu barem godinu dana hehe....  A ovo vrijeme me nekako još više ostavlja tmurnim..no, ne dam se... osim što sam u najboljim godinama još sam i mlad hihi I, iz svoje humanosti, osjećaja, ali i apela, molim Vas pogledajte na blogu Morske zvijezde objavljeni post i pomognimo maloj Pauli! |
- 21:06 - Komentari (18) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||