smotani
utorak, 03.03.2009.
Vratia se Šime :)
|
E dragi moji, evo i mene...konačno! Stroj i moji cvrčci u njemu...rade – doduše, imaju još neku prehladu, ali, daleko mu je bolja krvna slika. Iako, moram priznati, opet sam dokazao da sam dostojan imenjak svoga nika! Eto, uspio sam «izgubiti» disk od 250 Gb.Ha, ste vidli? To mogu samo ja! No, još uvijek sam nadobudan i siguran da ću ga naći – doduše, provjerio sam... u kutiji je, a ako ga ja neću uspjeti prištekat, izvadit ću ga, pokazat ekranu...možda ga prepozna kad svi skinuti kontroleri to ne uspijevaju..... No, dosta o kompu, mislim da će neko vrijeme ipak biti mir..... Moram priznati, falili ste mi jako... falili su mi obilasci vašim domovima, falilo mi je druženje... a sa posla..uf... nisam, nisam nikako mogao. Jedno je sigurno, što se trebalo izvaljati, izvaljalo se... sada je red na meni – za malo mirniji ritam (nadam se) i ..pssst... odat ću vam jednu tajnu... potpisan mi je godišnji za drugi tjedan...ali, niko još ne zna. Zapravo, pomislio sam, ma kome se ja uopće osim guzdi, člankici i dišici trebam javiti? I tako me niko ne mijenja, i tako će me sve dočekati...a konačno, nakon preko dvadeset godina staža naučio sam da je baš fora otići i nikome se od kolega ne javiti (?!?!) ... sjetio sam se kako sam i sam prošli tjedan glumio bedaka ne znajući di je cimerica, da li i kad se vraća... pa rekoh, ajde, kad gospođe, starije od mene, misle da je to fino i pristojno, ja ću, kao pravi mlađi kolega (haha je mi mladost) prihvatiti i primijeniti njihovo ponašanje i samo...u ponedjeljak ne doći.  Bježim na godišnji radi proljetnih radova na ranču, ali..i opravdanih okolnosti - plaća je drugi tjedan, a prema najavama, nekima se neće sviđati moja analiza... Danas su „moje“ cure otvorile kladionicu kako će pojedincima ta plaća izgledati a na moj upit da nisu možda otvorili i kladionicu da li ću dobiti i batina, odgovor je bio više nego jasan.... ne, to se ne trebamo kladiti, možda je samo pitanje koliko će te njih doći tuči... No, ja sam svoj zadatak izvršio....iako, iskreno, ni sam ne znam što mene očekuje na plaći, jer, već danas između redova čitam svoju krivicu iako ne i nadležnost – ma, nikada neću prihvatiti da sam dežurni Pedro.  Strku i gungulu na poslu prelomio sam vikendom koji sam, na zadovoljstvo moga duha ali ne i tijela, proveo na viksi. Mislim da mi kičma nije ni malo zahvalna na aktivnostima, ali, vrijeme je da polako krenem starim životom. I, prihvatio sam se malo težih radova, uživao u prvim vjesnicima proljeća..........  Kao i svojim cvjećarskim aktivnostima......   Pripremio zemljicu na neke sadnice, malo se poigrao rezanjem voćkica – toliko da isprobam nove škare, a drugi tjedan imam s njima okršaj.... jer, prošle sam ih godine, usljed svih zbivanja koja su me pratila, malo zapustio. Opće stanje mi je relativno dobro, iako, pojedinci, silom prisutni u mom životu, nastoje me podsjetiti svako toliko koliko su mi zla nanjeli..i tako, ponekad se osjećam, doslovno, kao polovičan Zagorac (ma, to i jesam) ali, ona polovica koja je uvijek tužena.... iako, više ni sam ne znam zašto, ali uvijek znam motiv... No, sreća je postoje i pojedinci koji su s velikom radošću prisutni u mom životu i uz koje sve ovo postaje samo jedna loša epizoda.... nadam se da će me ovi drugi pojedinci zauvijek pratiti i biti prisutni u mom životu, a i ja, naravno, u njihovom.... i hvala i njima, ali, hvala i vama....znao sam da vas volim, znao sam da ćete mi faliti...ali, nisam znao koliko.... sada i to znam.... i ne, nećete me se tako lako riješiti, iako, vidim neki u komentarima spominju neke navlakuše..... što baš i nisam shvatio.. pa, ipak sam ja Smotani... no, ako je ko koga navlačio....je, moj velecijenjeni komp mene...ali, ipak smo se, čini mi se, za neko vrijeme dogovorili i sklopili primirje.  A sada idem nastaviti svojim šetnjama k Vama...  |
- 19:37 - Komentari (42) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||