Marketing
Koje ludilo :)
Uf, nadam se da s današnjim danom sve se vraća u normalu...ludog li tjedna...
Ponedjeljak, prvi dan nakon godišnjeg, protekao je u rješavanju zaostataka na poslu, kojih se...nagomilalo, jer kako sam i pretpostavio, niko nije ni prstom mrdnuo... Naravno, bilo je ispada mojih dragih cimerica koje su me podsjetile da je vrijeme godišnjeg prošlo. Ludilo, strka, zbrka...ali dan mi je proletio u nevjerojatnoj brzini.
U utorak smo namjeravali obilježiti Dan Sv. Patrika... He, he.... ne jednom rekao sam mojim curama da kad ja odlučim negdje poći to je fjasko... Iako nismo naišli na Irce na svakom koraku, moram priznati, iznenadilo me koliko stranaca ima po gradu... U jednom smo PUBu popili pravu Irsku pivu (bez mene, of kors) a nakon kratke šetnje gradom uputio sam se doma, dok su cure nastavile tulumariti. Morao sam se psihički pripremiti za jučerašnji dan... Naime, dok smo bili u gradu, saznao sam jednu vijest, koju nisam smio podijeliti sa curama (a tako bi rado 
) a za provođenje koje sam se ipak morao potkovati živcima... Naime, guzda je konačno popustio logici, pomilovao me, i odobrio preseljenje iz dosadašnje sobe. No, da stvar ne bi bila preidealna nastojao je malo ispremješati sastav u sobama.. Kako sam sa svojim «starim» curama na dobroj nozi hehe, svejedno mi je koji je sastav – jer sve su izvrsne. Ipak, znao je koji bi sastav bio «najluđi» pa je napravio dva «poluluda» sastava.... Trebali ste vidjeti jučer, kada je, ujutro, vijest i službeno objavljena...naravno da sam glumio iznenađenje....ALI... curke cu me samo pogledale i pitale «Smotani, ima li to kakve veze sa jučerašnjom šetnjom, telefonskim razgovorom nakon kojeg si nas naglo pozvao na piće?» pogledao sam ih....odgovor je bio suvišan 
Trebalo je samo obavijestiti i moje, sada već ex,cimerice...I kako je došla ekipa za očevid iliti tehnička podrška za selenje kompa, telefona, printera... tako je i vijest o selidbi puknula kao top sa Griča.
Muving po hodniku potrajao je do popodnevnih sati..jedni iz soba, drugi u sobe, registratori mijenjaju ormare, ajme koji horor... i tako, ostao sam do sedam sati slažući papire i ostale rekvizite ( CD, slike, figurice...) kako bi danas nesmetano započeo radni dan. I bješe tako....
Mislim da Vam ne moram reći koliko sam oduševljen ovom selidbom... kako sam sretan da sam dobio «pomilovanje» i premještaj iz jedne čelije u drugu.. Ako se pitate kako mi je sada – ne znam kako bi Vam opisao.... ako kažem super... da li je to dovoljno? Ma, teško je to opisati... ipak je to ekipa koja je (većina) u zajedništvu doživjela i punoljetnost.. ali, ne zato što se dugo znamo..... nego je teško uopće opisati to slaganje, međusobno razumijevanje i podršku koju imamo.. i danas, osmijeh mi ne silazi s lica... lagana muzika, smijeh, provale, i naravno, neizbježno pjevanje moje drage "mame"... koja se u jednom trenutku, u sred pjesme, uključi sa po kojim stihom i, kao Meri... u prolazu, zašuti i nastavi raditi. Zaboravio sam već taj osjećaj zadovoljstva na poslu...
I u tom žaru, u toj ispunjenoj atmosferi.. konačno sam još malo pregledao slike sa godišnjeg... i, ove...morao sam podijeliti s Vama.. ne, nisu to kapi kiše.... to je vlaga pretvorena u kapljice... koja svojom lakoćom njeguje ova predivna bića 
i nekako...baš sam se prisjetio ove pjesme 
Post je objavljen 19.03.2009. u 13:19 sati.