... oni koji duboko ljube,
... nikad ne ostare ...
... mogu umrijeti od starosti,
... pa ipak umiru mladi ...
...../A.W.Pinero/
... koliko god umorna ovih dana sam pjesnički i pjevalački raspoložena /... odmor sam dočekala! .../ i ovaj post započinjem prekrasnom Gabicinom pjesmom „Kuća za ptice“ /rado sam je slušala, često oponašala, njezin Butterfly pjevušila .../ ...
................................................... Kuća za ptice
Već sedmi dan je kišilo .................................I život svoj si listao ko sa mnom da je čitav svijet .........................i zvijezde su svjetlucale zaboravljen..................................................u život moj A ti si se nasmiješio .....................................a onda si me ljubio i nebo se nasmiješilo ....................................ko ptice što su kucale
u isti tren....................................................na prozor tvoj ...
......................... Ja slavim večeras
......................... dan ljubavi tvoje
......................... u kući za ptice
......................... u kući za dvoje ...
......................... Ja slavim večeras
......................... dan ljubavi tvoje
......................... u kući za ptice
......................... u kući za dvoje ...
................................................ I dok ti pričam o nama
................................................ ti gledaš me i smiješiš se
................................................ jer sada znaš
................................................ i makar dani prolaze
................................................ još uvijek ptice dolaze
................................................ na prozor naš ...
... i slušajući, uživajući u glasu i prebiranju po tipkama klavira ... misli su me odvele do još jedne pjesme, prekrasne izvedbe divne pjevačice čijim glasom sam impresionirana i koju uvijek rado slušam – Whitney Houston .. no, odabirem samo nježnu glazbu pokušavajući zamisliti visine toga glasa i ... sama zapjevati .../
If I should stay
I would only be in your way
So I’ll go, but I know
I’ll think of you every step of the way
.............................
And I will always love you
Will always love you
You, my darlin', you, you ...
Bittersweet memories
That is all I’m taking with me
..............................
So goodbye, please don’t cry
We both know I’m not what you
You need
And I will always love you
I will always love you, you
------------------------
I hope life treats you kind
And I hope you have all you dreamed of
.........
And I wish to you joy and happiness
But above all this I wish to you love
..............
And I will always love you
I will always love you
I will always love you
I will always love you
I will always love you
I, I will always love you, you
................................................
.......................... Darling, love you
.......................... Always love you
... I evo, vraćam se moru ...
........... na duže ..........
... raznježena, mirna, ...
... spremna na čitanje, osluškivanje ... ,
... zadivljeno promatranje ... ,
... spremna na tiho biti ... ,
... na blagu tišinu ..............
... na neku čudnu 'ja' .......... ,
/koju uvijek rado nanovo upoznajem.../
........................................
ali, ...
........
odlučih da vam se još javim ...
uz ove odabrane izvedbe
koje prije odlaska, u miru se pripremajući, preslušavam ...
...........................................................................................
...................................................Svake večeri
...................................................ljudima oko sebe
...................................................treba poželjeti ''laku noć''.
...................................................Ne zbog običaja,
...................................................već zbog prijateljstva.
.................................................../Prijateljstvo,
...................................................upamtite, ima veliku moć/
...................................................Svakoga jutra
...................................................ljudima oko sebe
...................................................treba poželjeti
...................................................''dobro jutro“,
...................................................u podne ''dobar dan'',
...................................................ne zbog običaja,
...................................................iz običaja ne valja
...................................................pljeskati
...................................................ni dlanom o dlan.
...................................................Svakog dana
...................................................zbog prijateljstva
...................................................ljudima treba
...................................................poželjeti nešto lijepo.
...................................................Darovati osmijeh,
...................................................cvijeće i blage riječi.
...................................................Treba im pomoći
...................................................da se približe sreći.
... do opet nekoga,
nadam se dugoga,
kao i do sada,
ugodnoga druženja, sve,
... ali baš sve koji zavirite ...
... a željela bih da svi ovdje nešto i pronađete za sebe ...
... za svoju dušu ...
... da se bar malo zadržite ...
... zastanete ...
... i načas odmorite ...
... od svega što vas možda pritišće ...
od srca pozdravljam ...
.................................
/ne znam koliko sam uspjela prenijeti osjećaje ... ,
jer o uspjehu nisam ni razmišljala,
srcem i iz srca sam pisala i birala,
moleći ... da srcem,
ako i ne pronađete nešto vama ugodno,
primite ...
...
i oprostite .../
Dugo sam kroz život razmišljala i domišljala kako čovjek najčešće nije toliko umoran od fizičkoga umora koji je često zdrav umor i poslije kojega miran i umoran zaspi i budi se odmoren i čio, spreman na novi dan i na sve napore koje mu novi dan nosi ... Često sam slušala i uzrečicu koju umorni ljudi koriste, 'umoran sam od života'. Što to zapravo znači ? Što je to što nas toliko umara da čak neki nemaju više snage ići naprijed, da obole i zapadaju u čudna depresivna stanja ... ?
Neuspjesi, ili nedočekana nagrada poslije teškoga i napornoga truda, poslije dugoga puta žrtve za druge, rada za bolje, ... nisu li oni jedan od glavnih uzroka našeg umora ? Očajavamo li ako ne postignemo ono što ljudi danas /čini se oduvijek !/ zovu uspjehom i po čemu današnji čovjek cijeni čovjeka i ocjenjuje njegovu sposobnost ... ili vidimo da čovjek napreduje kao čovjek u svome trudu radeći i trudeći se ispravnim načinom života punim ljubavi živjeti i uživati u životu sa drugima, sa datim mu ljudima na životnom putu ... i u tome vidi najveću ljepotu života i zajedništvo uzajamne dobrote i ljubavi, pomaganja i življenja na radost svih doživljava kao ispunjenost svoga bića, ne mjeri ničim što se mjerom zove, samo zna da je to ono što ga čini sretnim !!!
Koliko često u životu poslije napornoga rada i truda ne dođe do očekivanoga i po pravdi zasluženoga uspjeha, bilo u materijalnome smislu, bilo u duhovnome, pa i u našim ljudskim odnosima se događa i prečesto da, unatoč našoj skrbi oko njih i maru, ne dođe do željenoga ...
.......................
Dolazi tada do dubokih lomova u čovjekovoj duši, do razočarenja koji blokiraju dalje korake, zaustavljaju čovjekov rast, napredovanje njegove osobe, biti, svega što jest, ... on pada, ... propada misleći o svome neuspjehu i ne vidi svrhu i smisao života ...
A za svaku displinu pa tako i za sam život je potrebno razvijati, stvarati ono što već duže vremena, a ne znam odkuda mi taj izraz, nazivam 'životnom kondicijom', osposobljavanjem za životnu utrku, za sve napore koji nas čekaju i za iznenađenja koja nas iz zasjeda vrebaju ...
I baš ti 'neuspjesi' nas na najbolji način uče, jačaju i stvaraju kondiciju za život ...
...
I ovi dugo isčekivani dani odmora ljetne i morske ... uživancije neka nam pomognu da u utihi svoga srca pronađemo smisao svakome našem nastojanju i trudu, svakome samoprijegoru koji možda našim ljudskim mjerilima mjeren nije donio željeni uspjeh, a ima svoj smisao kojega će u konačnici Onoga koji sagledava i mjeri na nama neshvatljiv način vrjednovati i sud o njemu donijeti sam Gospodin ...
Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici, kad usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj. Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti, i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice. Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom. Ovo je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska od zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.
.....................
Svake se večeri čovjek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan istrošio uzalud. Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati. Počeo ga je savjetovati:
" Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš radi ničega? Ionako ga nikad nećeš pomaknuti. "
Tako je, uvjerivši čovjeka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast, učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost.
"Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?" mislio je.
"Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno."
................................
I tako je to namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu.
"Gospodine", reče, "dugo sam i naporno radio u tvojoj službi, ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio. Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu griješim? Zašto ne uspijevam?"
Gospodin mu sažalivši se, odgovori:
"Prijatelju moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio. Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada, dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako?"
"Pogledaj se. Tvoje ruke se snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš. Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio. "
Nekad, kad čujemo Božju riječ, želimo koristiti vlastiti um kako bi odgonetnuli što On želi, a zapravo ono što Bog od nas traži je jednostavno: poslušnost i povjerenje u Njega. Na sve načine treba vježbati vjeru koja pomiče planine, ali ipak je uvijek Bog onaj koji zapravo to čini.
Ova me priča podsjeća na riječi Oswalda Chambersa:
"Bog nas ne poziva da budemo uspješni, nego poslušni."
........................................................................... Živi se od mora, od mriža i uza
........................................................................... Brojidu se žuji od vesla, mašklina
........................................................................... Crljene su oči od noći i suza
........................................................................... Žujave nan ruke su tvrde ka stina
....... I tučedu nas nevere i kiše
....... svaki dan smo zgrbljeni sve više
....... Ipak, više od sveg i od svih lipota
....... Cilega života mi volimo more
.............................................................. More naše plavo, sve nam želje znaš
.............................................................. Ti si snaga, srića, cili život naš
.................................................. ........................................................................................... /More-opet i opet/
....... Brojimo sva jidra i bile vapore.
....... Prolazidu dani uz bure i juga
....... Škrta zemlja daje sve ono ča more
........................................................ Život je na škoju i radost i tuga
I tučedu ... ....................................................................................
......................
Uz nezaobilaznu ružu
........................... svima ...
koji ovih dana odlaze na zasluženi odmor
........................... da nam se obnovljeni vrate ! ! !
... čekamo vas ......................
želim blagoslovljene te dugo željkovane dane ...
da se odmore, sa svojima najmilijima više druže, vole, ...
jer najveći uspjeh je ljubav koju u srcu nosimo,
jedni drugima dajemo, nesebično je dijelimo
koja nam uvijek obilato vraća,
daje da budemo radosni ...
Do čitanja ...
... i ja ću skoro put mora,
... moga dragoga mora ...
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja
Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ...
/Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...