...............................Postoje stvari u životu koje odu u nepovrat,
...............................među njima su:
...............................kamen koji smo bacili
...............................riječ koju smo izgovorili
...............................prilika koju smo propustili
...............................vrijeme koje je proteklo
...............................ljubav koju smo uništili
.............................................ZA ŽIVOTA, BRATE, ZA ŽIVOTA ..............................................Želiš li usrećiti nekoga
..............................................kome želiš mnogo dobra…
..............................................učini to danas
..............................................za života, brate, za života..
..............................................Želiš li darovati cvijet?
..............................................Daruj ga danas s ljubavlju
..............................................za života, brate, za života…
..............................................Želiš li reći „volim te“
..............................................svojim ukućanima,
..............................................prijatelju bliskom ili dalekom,
..............................................reci to za života, brate, za života…
..............................................Ne čekaj da ljudi umru
..............................................da im očituješ dobrotu
..............................................i da osjete tvoju ljubav:
..............................................za života, brate, za života
..............................................to učini.
..............................................Bit ćeš veoma sretan
..............................................naučiš li dijeliti sreću
..............................................svima koje poznaješ
..............................................za života, brate, za života…
..............................................Umjesto da posjećuješ groblja,
..............................................umjesto da puniš grobove cvijećem,
..............................................ispuni srca ljubavlju
..............................................za života, brate, za života…
............../Anamaria Rabatte/
.............................................. BALADA IZ PREDGRAĐA ... I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A mor'o bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše ---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
/Dobrica Cesarić/
***************** Sišao je sa zvijezda ...
Ne da pokaže koliko je velik i gdje visoko stanuje
Već da nam pokaže koliko nam je bliz ...
... da nam prigibajući se donese Ljubav,
Da dotakne svakoga,
Srcem ...
... te ozdravi ...
I u ovome životu koji je često krv, suze, tjeskoba ...
pomogne da i mi otvorimo svoja srca
... i pomognemo potrebitima ...
Sišao je sa zvijezda ...
Da nam otkrije i dade ključ
Koji otvara svaka vrata,
.... dotiče svako srce ...
„Bog je ljubav i tko u ljubavi ostaje, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“
/1 Iv 4,16/ ............središnji je to put kršćanske vjere.....................................
i ljubav prema bližnjemu je zapravo ljubav prema svakom čovjeku,
i onomu koji mi je blizu i onomu koji mi je dalek
i onomu koga poznajem i koga ne poznajem
i ono što je najteže – onomu koji mi nanosi zlo, koji mi je neprijatelj.
Takvu ljubav, kakvu naviješta Isus, u životu ne možemo ostvariti ako bližnjega ne gledamo očima kojima u drugomu prepoznajemo božansku sliku. Stoga je naizvrsniji put susreta s Bogom služenje bližnjima u potrebi jer nam ono otvara oči da možemo vidjeti što Bog čini za nas i koliko nas voli
..............................................
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * "Događa se to u jesenje noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drag, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovijedali bismo mu sve što leži u nama. Pisali bi mu pisali, a njega nema."
/Miroslav Krleza/ I u meni se tako pojavi 'neka čežnja' za ljudima koji su mi bili blizi, za ljudima kojima bih tako rado pričala o svemu kao nekad davno, a oni me slušali, ... i pričali mi o svojem životu, o tugama i radostima, o prijateljstvu, ali i onome što im je život otežao, ranu zadao i kojemu su, istina, oprostili, ... , kojega se sa sjetom i žalom sjećaju ...
Poželim da mi tada ispričaju kako je to kad te netko drag izigra, kako je to kad te prevari, kad te oblati i zgazi, ... , a ti ... , ne možeš ništa ... i nemaš u sebi ni mržnje ni osvete, samo golemu tugu ... Poželim da mi kažu, čime su oni popunili tu prazninu i čime su taj osjećaj jada istisnuli i izbrisali ... i kako su velikim srcem mnoge divne stranice svojega života ispisali ...
I stoga, mirujem i tražim u svome srcu njihovo i znadem, oni su se, unatoč svemu, svojom dobrotom održali, vatru srca su tako ljubomorno čuvali da nijednom zlu nisu dali da uđe i ugasi je, a nekmoli da samo srce zamrzne i u led pretvori ...
I uspjeli su,
velika ljubav koju su nam dali,
i ljubav kojom smo im uzvraćali /i uzvraćamo/,
još uvijek njihov život održava i grije ...
... a plam u nama traje ...
I hvala im !!!
...
Potom se u meni pojavi neka druga priča, ... i misao i strah planu, ...
Nastavljam li kao oni ...
ili se olako zlu prepuštam i radi rana mnogih bližnjemu ruku zatvaram,
u kamen srce pretvaram ... ?
Izlika za to bih pronašla mnogo, ... ,
al' oni, oni su srca uvijek imali i nikad ga nisu zatvarali ...
******************************
****************************************** Why me ???
Job 7 1 Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?
2 Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,
3 mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.
4 Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
6 Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.
7 Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!
Slušajući današnju Riječ pomislila sam kako čovjekova sudbina nije uvijek obilježena srećom ...
koliko god se trudio, pošteno radio i živio pazeći na mnoge stranputice, birajući dobro i u najtežim iskušenjima, prečesto naušrb materijalne koristi, kako mu je čitav život zapravo traženje, pitanje o smislu svega života se provlači kroz cijeli njegov vijek i sumnje ga neprestance prate ...
Nesigurnost, trpljenje i fizičko i ono psihičko, nekad su ishod grijeha, osobnoga, ishod prekršaja i potpunoga promašaja te se u zaboravu poslije i ne sjeća kada se to dogodilo i u patnji okrivljuje drugoga, a najčešće i samoga Boga ....
Često su izvor trpljenja i prirodne nepogode na koje čovjek ne može utjecati ...
A često su nelogičnosti kolektivne krivnje izvor svega kasnijega zla sa kojom se čovjek složi ili prešuti ili ne uznemiruje previše ... a posljedice se pojave kad-tad !!!
Job nije prvi koji je pritisnut trpjenjem i neće biti ni zadnji ...
i u pitanje stavlja i samoga Boga kao vrhovno Dobro, Ljubav i Suosjećanje ...
Brzo će shvatiti da to nije odgovor na ZAŠTO ??? ,
da je najlakše bacati krivnju na Njega.
I da odgovor na pitanje i na čovjekovu razapetost u trpljenjima između tajne grijeha i tajne Božje volje jedino nalazi i daje mu put i smisao životu vjera.
I Job će unatoč svega i usprkos svemu reći, izražavajući time svoju najdublju vjeru:
Ja znadem, moj Izbavitelj živi !!!
Job 19
1 Job progovori i reče:
23 O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
24 kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!
25 Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.
26 A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
27 Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac:
za njime srce mi čezne u grudima.
::: Čak bih ovdje primjetila kako su vjernici sa tako čvrstom i dubokom vjerom u puno boljem položaju od drugih. Vjera i doticaj sa Izbaviteljem, sa samom Ljubavi, čovjeka oslobađa, najprije samoga grijeha, a onda mu vraća i fizičko zdravlje.
Ali ... ,
za dalje ... ... ... ... ........ Posluhnite !!!
.......................kliknite na stranicu KRIŽ ŽIVOTA - DAN GOSPODNJI
*** Čisto srce stvori mi Bože
*** i duh postojan obnovi u meni !!!
************************* Vrati mi radost svoga spasenja
************************* i učvrsti me duhom spremnim !!!
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja
Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ...
/Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...