Svetac i Grad su jedno, vizija grada-republike identična je liku Sveca čije je čelo ovjenčano biskupskom mitrom, na isti način kako je Dubrovnik opasan zidinama. Neraskidiv, vječni prsten uzajamnog povjerenja, mističnog dogovora svetog Vlaha i Dubrovčana.
***************************************************Grad pod mitrom
Što bi bilo od grada Dubrovnika kada bi se iz njega izbrisao sveti Vlaho /Blaž/!?
Bez sv. Vlaha Dubrovnik ne postoji, jer kada bi se srušila njegova crkva, kada bi se htio odstraniti njegov sveti lik, trebalo bi porušiti zidine, palače, gradska vrata, oltare, Dvor, Carinarnicu, trebalo bi ukloniti zastave, pečate, grbove, stare dukate i talire, ljude..., ama baš sve što sjaji u tom kamenom, pomno izbrušenom dragulju. Zaista, malo je koji grad čiji je indentitet neodvojivo spojen sa svojim Parcem kao što je to u Raguzi. Svetac i Grad su jedno, vizija grada – republike identična je liku Sveca čije je čelo ovjenčano biskupskom mitrom, na isti način kako je Dubrovnik opasan zidinama. Neraskidiv, vječni prsten uzajamnog povjerenja, mističnog dogovora svetog Vlaha i Dubrovčana. To povjerenje započelo je davne 971. godine, kada se tada još uvijek mala Raguza, šćućurena na poluotočiću strmih hridina i zelenih brijegova, u doba kada je još slavni Stradun bio močvara, našla na udaru Mletačkih brodova. Dubrovčani koji su prijateljski ugostili veliku mletačku flotu, vjerujući da ide prema Levantu, nisu slutili pravi razlog njihovog zadržavanja u gradu. No svećeniku Stojku, usred noći javio se Svetac te mu poručio da prenese poruku gradskoj vladi: „Pođi upraviteljima i kaži im da postave dobre straže s mora i kopna, jer će iduće noći Venecijanci provaliti u grad. Ja ću biti kapetan vaše vojske, poslan s neba, moje je ime Vlaho. Mučenik.“ I zaista, vlada je poslušala, Mlečani su pokušali i bili odbijeni, a zahvalni građani sazvali su veliku skupštinu na kojoj su izglasali: "zavjet Dubrovnika; učiniti crkvu na njegovu čast i hvalu i proglasiše ga svojim zaštitnikom nad zaštitnike, ne pozivajući nikad drugog zaštitnika Dubrovnika!" Uz svoju nebesku objavu, Dubrovčanima je i u političkom smislu sveti Vlaho bio adut. Njegov izbor za zaštitnika, dok još u gradu nije bilo njegovih relikvija, bio je jasno stavljanje grada pod bizantsku zaštitu naspram neprestanih mletačkih prijetnji. Znali su prastari Dubrovčani, dok je budući grad–republika bio tek bizantska utvrda u kasnoj antici na vrhu hridine kao jedna u nizu obrane istočno jadranskog plovnog puta od Akvileje i Ravenne do Carigrada, kolika mu je geostrateška važnost. Mogli su pretpostaviti da će jednom ta hrid pružiti svoje kamene ruke i zagrliti grad–republiku koja će trgovati i posredovati u trgovini Istoka i Zapada, kao i biti glavno središte izvoza i tranzicije srebrne i olovne rudače iz zaleđa. Mogli su tek naslutiti da će taj kamen-grad biti srce katoličanstva koje će uz podršku Pape i Španjolskog Dvora uživati sve povlstice zbog svoje mudre i spretne diplomacije na leđima divovskog Osmanskog Carstva.
Uza sve te laude, jamac njegove opstojnosti je sveti Vlaho, sveti biskup i mučenik iz grada Sebaste u Kapadociji /Armenija/, koji je podnio mučeništvo za cara Licinija, Konstantinovog zakletog neprijatelja na Istoku, 316. godine. Kako je ujedno bio i lječnik, poznata je zgoda da je spasio život dječaku kojem je zapela riblja kost u grlu te tako postao zaštitnik od svakojakih bolesti grla.
Dubrovčani su izvršili svoj zavjet i sagradili prvu crkvu sv. Vlahu ispred gradskih zidina, na mjestu današnje katedrale, za koju se misli da je mogla nositi njegovo ime prije promjene titulara i izgradnje velebne romaničke katedrale Sv. Marije Velike krajem 12. st. Prava slava Sveca počela je kada je biskup Vitalis Gučetić oko 1026. u grad donio relikviju Vlahove glave i koljenice. Dubrovnik jača i razvija se, no njegovu slobodu zatvoriti će u kavez mletačkog lava dužd Enriko Dandolo, sramne 1204., kada je osvojen kao i sam Carigrad. U stoljeće i po Mletačke vlasti, sv. Vlaho postaje prešućivani sinonim slobode, i identiteta, a kada ponovno uzme u ruke pastoral, povesti će svoj Grad vrtoglavo u nadaleko poznato Zlatno doba Dubrovnika. Bilo je to 1358., kada je Mlečene porazio hrvatsko-ugarski kralj Ludovik te ih istjerao s čitavog Istočnog Jadrana, a Grad je polako ali sigurno od Civitas Raguzina postao Respublica Ragusina.
Sveti Vlaho sad postaje gotovo više politička nego religiozna stvarnost male aristokratske republike koja je neobičnom simbiozom Države i Crkve ta dva pojma ujedinila, stopila u jedno - u Republiku Svetog Vlaha! Kada je 1341. sveti Vlaho spasio Grad od kuge, a 1342. u grad bila donjeta njegova lijeva ruka, grad je odlučio sagraditi novu crkvu Svecu na mjestu današnje. Bila je to trobrodna gotička crkva s kupolom i galerijama sličnim onima na Katedrali. Na stotine kipova je isklesano, od Jurja Dalmatinca, Ivana Duknovića, braće Andrijića, Bertranda Galiciusa, Jakova de Spinisa..., na stotine slika i poliptiha naslikano od Dobričevića, Hamzića, Božidarevića... Koliko li je tek vune obrađeno u dubrovačkim predionicama kojima je ujedno bio i zaštitnik sveti Vlaho, jer su ga mučili željeznim četkama, pa mu je to van Dubrovnika univerzalni simbol. Koliko li je tek skupocjenih tkanina i zastora izrađeno u nadaleko poznatim dubrovačkim veziljskim radionicama, u koje je Božidarević zamatao svoje Bogorodice, ili koliko li je tek zlatara radilo Vlahove relikvijare... Koliko je brodova isplovljavalo na sve strane svijeta razvijajući njegov barjak s inicijalima S(anctus) B(lasius), dok ih je njegov kameni lik blagoslivljao s gradskih zidina želeći im sigurnost u nepoznatom.
To zlatno doba, prekinuo je onaj kobni dan 6. travnja 1667. kada je Vlaho u "trenutku umora" ispustio model svog grada načas iz ruku, i on se poput steklenog vrča rasuo pri udaru o tlo. Potres je uništio slavni grad, a požar koji je pritom buknuo dokrajčio je načeto. Ipak poput Feniksa iz pepela, podigao se današnji Dubrovnik, jer je dogovor između Vlaha i Grada ostao vječan. Dubrovčani su zalječili njegove oštećene relikvije iskopane iz ruševina Katedrale, te na relikviju njegove noge postavili emajlirani grb republike i godinu 1667. Kao jasan znak neraskidivog i posebnog odnosa, Svetac se odužio nadahnuvši i providjevši mudre i bogate ljude poput Stjepana Gradića da obnove Grad.
Ipak posljednji, ali ne i zadnji udes bio je požar 1706. u kojemu je izgorjela njegova crkva, preživjevši potres. Kada je na zgarištu pronađen njegov zlatni neoštećeni kip iz 15st., čudo je bilo nagrađeno izgradnjom današnje barokne crkve Sv. Vlaha čiji je tvorac mletački arhitekt i kipar Marino Gropelli. Gropelijeva crkva u osnovi sublimira prijašnje Vlahove crkve. Trobrodna je to centralana građevina na četiri stupa s upisanim križem, središnjom kupolom i izduženim svetištem s dvije sakristije. Počiva na povišenoj terasi na koju se uspinje skalinadom, a s koje se diže monumentalno raščlanjeno pročelje sa četiri korintska stupa i velikim portalom na kojem su anđeli s palmama. Na vrhu crkve kip je sv. Vlaha, a na bočnim uglovima kipovi Vjere i Nade. I dok se u Veneciji slične crkve zrcale u vodi kanala, ova crkva zrcali se u izlizanim pločama Straduna preko kojih milijuni dolaze u njegovu crkvu moleći, dok odzvanjaju riječi svečenika koji s dvije prekrižene svijeće blagoslivjla grlo govoreći: "Per intercessionem Sancti Blasii liberet te Deus a malo guteris, et quovis alio malo!" (Po zagovoru sv. Vlaha oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla).
Konačno svetkovina Parca počinje 2. veljače podizanjem njegova barjaka na Orlandovu stupu uz Vlahovu himnu te puštanjem dviju bijelih golubica u znak slobode i mira. Na dan svetog Vlaha, 3. veljače, nakon mise, velika svečana procesija prolazi kroz grad od katedrale kroz ulicu od Puča, preko Straduna do njegove crkve gdje se izvijaju barjaci, i pozdravlja Svetac. U procesiji se nose njegove relikvije koje vjernici dodiruju, moleći i ostvarujući svoju vezu sa svecem, a najdragocjenija je relikvija njegove glave, zatvorene u emajliranom pozlaćenom relikvijaru u obliku bizantske carske krune iz 11. - 12. st. Ponekad, promatraču sa strane nije lako razumjeti ove procesije, ali njihova ukorjenjenost i važnost jednaka je svemu što baštinimo. Ne treba zaboraviti da je to javno i državno sudjelovanje u najveličanstvenijem događaju jednoga Grada, iskaz pripadnosti, iskaz vjere i nade, znak povezanosti i djelo neraskidivosti Grada i naroda sa svojom katoličkom vjerom i nebeskim zaštitnikom. Možda je najbolje usporediti značaj, premda danas umanjenog sjaja te procesije, s velikom procesijom kakvu je grad Salzburg priredio 1682. slaveći 1100 godina svog kršćanstva. Tada je kilometarska procesija krenula gradskim ulicama uz pjevanje veličanstvene Biberove himne sv. Rupertu zaštitniku, uz zvukove truba i timpana. Možda njene ushićene riječi, ovdje prenesene na Dubrovačku svetkovinu, najbolje govore o duhu, vremenu, zanosu, opčinjenosti garđana svojim bivanjem rame uz rame sa svojim Zaštitnikom!
„Plaudite tympana, Clangite clasica, Fides acinite, Voces applaudite, Choro et jubilo, Pastori maximo. Aplaudet patria, Blasium celebra! Felix dies ter amoena, Dies voluptate plena, Qua Blasium celebramus, Qua patronum honoramus, Dies felicissima, O laeta gaude patria, O laete plaude gens, Blasium super sidera, Triumphat alta mens, In angelorum millibus, In beatorum plausibus, Triumphat alta mens! Vive Raguzium, gaude, Magno patri ter aplaude, In tympanis et vocibus, In barbitis et plausibus, Vive Raguzium, gaude, Magno patri ter aplaude, Blasium celebra , Pastori jubila!“
Uz zvukove timpana i zvonjavu zvona, Pjevajte zajedno vjerni, glasovima kličite, zborovima i radošću objavite - najvećeg Pastira. Prihvati domovino, Vlaha slavi! Ovaj sretni dan pun zadovoljstva, u kojem slavimo Vlaha, u kojem častimo svog zaštitnika, Najstretniji dan! Raduj se sretna domovino, plješći rode, plemeniti Vlahov um, slavi iznad zvijezda. Među tisućama anđela, u pljesku blaženih, slavi iznad zvijezda. Živio Dubrovnik, raduj se, plješćite slavni očevi, sa timpanima i glasovima, sa lutnjama i udaraljkama. Živio Dubrovnik, raduj se, plješčite slavni očevi, Vlaha slavite u Pastiru se radujte!
/Kardinal Josip Bozanić, 2005./
"Ljubavlju, brigom i toplinom ušao je u sve pore ovog Grada. I postao milim gostom onima koji se odgojem bave, kao i onima koji se posvećuju turizmu; onima koji zemlju obrađuju ili vode narodnu politiku, kao i onima koji poput njega propovijedaju, dijele svete tajne i odgajaju narod Božji. Svima je blizak i drag, jer je Parac naš. Postao je znak našeg prepoznavanja.“
/biskup Želimir Puljić, Festa 2005./
... „Život je Božji dar. A njegova je ljubav u temelju posvećenog života u samostanima i svetog života u obiteljima. Ljubav je Božja poticala i naše pređe pa su, vođeni Gospodnjim svjetlom, promicali kulturu života, gradili hospicije, orfanotrofije, bolnice i nahodišta. A sveti Vlaho izvrstan liječnik duše i tijela, pomagao im je i učio ih kako braniti, štiti i poštivati život. To je ono "višnje svjetlo vjere" za koje je Dante molio u Raju kako bi njegovu iskru mogao prenijeti "svojoj čeljadi".
/biskup Želimir Puljić, Festa 2006./
... I ovogodišnja svečanost 'ki dohodi jednom nami na godište', odvijat će se tradicionalno na povijesnim prostoru između katedrale, Kneževa dvora, Sponze i crkve svetog Vlaha. Okupljeni na toj godišnjoj svečanosti i ove ćemo godine zahvaliti Bogu dar života, Crkve, slobode, Domovine i mira. A posebice za dar zaštitnika biskupije i Grada svetoga Vlaha. Slavlje svete Mise i procesije pratit ćemo zahvalnom i usrdnom molitvom iz Parčeve himne: 'Čuj sveti Vlaho nas, molitve naše glas! Dubrovnik čuvaj svoj, čuvaj sve nas'! Uključit ćemo i sve vas koji diljem svijeta budete slavili svetoga Parca.
/biskup Želimir Puljić, Festa 2007./
... Stoga, njemu koji nas je štitio kroz stoljeća i ulijevao nadu i snagu u najtežim iskušenjima života, upravljamo i ove godine našu usrdnu molbu neka nas u nevoljama očinski brani, u tjeskobama tješi, u dvojbama na pravi put upućuje, te od pogibelji uvijek oslobađa. I hoće, ako Bog da. Živio sveti Vlaho!
„Festa našega Parca, koju njegovi štovatelji slave na svečani način, izraz je stoljetne vjere u moćni zagovor tog svetog Starca koji se toliko srastao s dušom ovog Grada i kraja da mu se u zanosu kliče: "Živio sveti Vlaho!'“
/biskup Želimir Puljić, Festa 2008./
Danas se u svim župama blagoslivljaju grla /grličanje/ kojim se moli da nas po zagovoru sv. Blaža Bog oslobodi bolesti grla i svakoga drugoga zla:
"Zagovorom sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i od svakog drugog zla.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Amen."
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja
Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ...
/Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...